Dr Zulfo Ahmetović: Velikosrpska politika uz pomoć SPC želi Crnogorce pretvoriti u savremene mankurte

Dr Zulfo Ahmetović, magistar kriminalističkih nauka u Sarajevu.
Autor i koautor desetine stručnih i naučnih radova, prezentovanih i objavljenih u relevantnim časopisima,  zbirkama te Current Contents (CC) bazama. Recenzent nekoliko stručnih publikacija i knjiga. Takođe, autor je knjige „Enklava Cerska“.

Ahmetović je iskreni prijatelj Crne Gore. Boli ga ono što se dešava danas na ovim našim prostorima jer Crnu Goru doživljava kao dragulj koji treba čuvati i posebno njegovati. Crnogorci su mu prijatelji iskreni, kao i svi narodi kojima je čestita misao. Takav je i on, uspravljen do visina. Čovjek od riječi i povjerenja.

Odmarao se u Ulcinju.
-A đe bi do na crnogorsko more, kazao je u pripremi ovog razgovora.

Tako je i počela ova priča.

Razgovarao Slavko Mandić

Velikosrpska politika uz pomoć SPC želi Crnogorce pretvoriti u savremene mankurte

S.M. U kakvom svijetu danas živimo? Jesmo li svjesni što jedni drugima radimo? Činimo li to namjerno ili nam je svijest zatamnila nekakva sila nepoznata, iz bezvazdušnog prostora lansirana, koja je od skromnih ljudi, koji su životarili prilično zadovoljno tokom druge polovine dvadesetog vijeka, napravila zvijer i vrane crne, sposobne samo da kopaju očinji vid?

Ahmetović: Narodi u balkanskim okvirima odavno žive u onome što je Jean Baudrillard nazvao simulakrumom ili lažnom stvarnošću koju stvaraju mediji. Taj simulakrum posreduje sve naše društvene odnose te, čak, potiskuje fizičku stvarnost. U takvim okolnostima politika, nažalost dominantna odrednica naše društvene zbilje, postaje spektakl odnosno populizam. Politika postaje umijeće stalnog izmišljanja društvenih problema, kriza, neprijatelja i vođa, utopijskih konstrukcija etno nacionalnih država, drugim riječima, jedne stalne drame koja odvraća pažnju građana od suštinskih problema. Dakle, politika postaje umijeće konstruiranja i rekonstruiranja laži a laž je zlo koje uništava svaki mir. Zbog toga narodi na području Zapadnog Balkana žive u stalnom nemiru.

Mnogi su zbunjeni i pitaju se zašto je to tako; što se to s nama zbiva? Sve to upućuje da živimo određenu krizu kulture, krizu koja u cjelini pogađa našu egzistenciju, krizu koja obuhvaća sve oblike života, počevši od porodice pa sve do država, naroda, ekosistema u kojem čovjek živi i ostvaruje sebe i svoje poslanje.

Tu muku prolazi književnost, moral, religija, sama nauka kao i tehnika. Dakako, to je muka koju danas, više ili manje, svi osjećamo i živimo jer je ta muka posljedica višeznačajnih promjena i miješanja vrijednosti. A. Alessi, talijanski filozof i analitičar, smatra da je to muka prijelaza iz jednoga svijeta koji još nije odumro u svijet kojemu se još ne vidi pravi razvoj.

Taj prijelaz toliko je sveobuhvatan i sve nas plaši da gubimo svoj identitet, a s njim i svoju dušu. Stoljeća su, već tamo od humanizma pa do naših dana, stvorila kulturu napretka i razvoja. Istovremeno je upravo ideja trajnog napretka i razvoja stvorila krizu ljudskoga što u naše dane dobiva oznaku paradoksalnosti i apsurdnosti. Na djelu je promjena kulture koju globalizacija nameće, a ona obuhvaća tok misli i nameće relativizam, to je promjena koja vodi ka jednom mentalitetu i stilu života koji nikako nisu u skladu sa Svetim knjigama u koje se, simbolično, zaklinjemo, to je kultura kao da Boga nema, a ona je usmjerena na materijalno stanje, na lahku zaradu, na karijeru i na uspjeh kao na ciljeve života, a sve to na štetu moralnih vrijednosti i Čovjeka.

Sve se više i više razvija kultura koja se usmjerava na individuum i koja stimulira trajnu privatnu autonomiju i tjelesne vrijednosti, konzumaciju i želje, uspješnost i kompetenciju. Postmoderno društvo nema nikakav sistem za opšti smisao i za opšte dobro. Nestali su politički i sindikalni militantizam, patriotizam, borba klasa, komunizam, sve vrste mondijalizama. I čini se tačno, da niko više ne može osmisliti ljudsku egzistenciju jer se gotovo nikome više ne vjeruje. Uz to, prošla je i era kada je politika davala smisao svijetu i historiji, a kao posljedica svega rađanje je razdoblja nepovjerenja i skepticizma.

Više ne vrijede ni religiozni, ni opšti principi, ni opšta rješenja jer se svaki čovjek, ideja ili udruženje nameće vlastitom snagom kako bi ostalo na tržištu. Zanimljivo je i to da niko i ništa ne treba polagati račune o svojoj utemeljenosti, bilo teorijskoj, a još manje etičkoj. U određenom smislu moglo bi se reći da živimo u vremenu volje i ničega drugoga. Nametnuti svoju volju, posebice u politici i ekonomiji, kao da je postao glavni imperativ našega vremena i društva.

I kako je ustvrdio Baudrillard, iz savremenog života osoba je nestala, a na njoj se temeljio subjekt sa svojim strastima, svojom voljom i karakterom. Upravo taj nestanak osobe izazvao je ogromnu krizu smisla, a najprije se primjetio pad idealizacije čovjeka i društva. U takvoj se kulturi banaliziraju i rađanje i umiranje, ljubav i rad kao i samo znanje. U njoj se ne cijeni i ne razvija misao i misleni život, odbacuje se čvrsta volja i “čvrsti karakteri” koji imaju svoje stavove i svoje sudove o životu i svijetu. Stoga svi skupa i živimo u moralnoj konfuziji i društvenom neredu.

Naš život, a svakako, i suživot jesu toliko oštećeni, isključivi i polarizirani da sa krajnjim oprezom, izoštrenim čulima i zakrvavljenim očima gledamo prema „njima“ i „drugoj strani“, vagamo i mjerkamo njihove namjere, nakane i prevare. Politika, društvo i demokratija se sastoje od komunikacije, kompromisa, uvažavanja, poštivanja, pregovora, rješavanja problema, smanjenja antagonizama. Mi smo raskopali i uništili DRUŠTVO. Navikli smo se na sukob, neravnotežu, tenzije, bijes, strah, nezadovoljstvo, sumnjičavost, strepnje, tjeskobe, nepravdu, antagonizme, laž, afere, krađu…

U upropaštenim i atrofiranim društvima kakva su ova u kojima živimo, izgubila su razumijevanje za različitost i pluralizam, politički rivali i protivnici će se doživljavati kao dušmani, politika će postati prepuna isključivih „ratnih“ metafora i svako ko misli i misli drugačije bit će označen kao „izdajnik“ svoje partije, nacije i vjere. Živimo u društvu patnje, nemorala, ugnjetavanja, diskriminacije i nepravde na svakom koraku. Dospjeli smo u opasnu fazu pesimizma, apatije, zarazne tjeskobe i došli gotovo do dna: danas smo ubijeđeni da će nam sutra biti samo gore.

S.M. Imate li osjećaj gospodine Ahmetoviću da danas na sceni, posebno na prostorima bivše Jugoslavije, prvenstveno Srbije, Crne Gore odnedavno, Bosne i Hercegovine, dijelom Hrvatske i Kosova, pa i Sjeverne Makedonije i Slovenije čak, živi nesmetano nacionalizam, razvija se neometano i opravdava od aktuelnih politika kao demokratsko pravo na slobodu mišljenja i izjašnjavanja.

Ahmetović: Nacionalizam i mržnja su jedan od ključnih neprijatelja koji u balkanskim okvirima imaju svoje uporište, čak mnogo više se vještački raspaljuju nego što imaju svoje korijene. Nacionalizam je paganska podvala ljudskoj vrsti. Ako bi trebalo poštovati nekog nacionalistu onda bi to trebalo činiti ako je on potpuno iskren. Međutim, balkanski nacionalisti nisu, čak, ni iskreni. Oni su uglavnom veliki lopovi koji pljačkanje svog naroda i otimanje od drugih naroda pakuju u nacionalizam.

Ipak, po mom mišljenju ima nešto što je opasnije od nacionalizma koje razara tkivo jednog društva iznutra. To su savremeni mankurti.

U svom kultnom romanu „Dan duži od hiljadu godina“ Džingis Ajtmatov je kao književnu građu iskoristio jednu legendu o mankurtima. Nakon što bi pobijedilo jedno pleme, glasi legenda, njihov bi poglavica dao pobiti sve muškarce pobijeđenog plemena. Osim mladića koji nisu doživjeli biološko punoljetstvo. Njima bi dao zguliti kožu s tjemena i zaviti golu lobanju u komad devine kože, tako da dlake budu okrenute ka mozgu. Zatim bi ih zakopali u pijesak do vrata i ostavljali na suncu toliko dugo dana, a jedan dan im je bio duži od hiljadu godina, koliko je potrebno da devina koža sraste sa zguljenom lobanjom. Većina dječaka bi umrla i izdahnula u pijesku halucinirajući na vrelom suncu uz bolne jauke i ciku dok im, kako tvrdi legenda, devine dlake probijaju vijuge potparenog mozga.

Preživjeli dječaci bili bi iskopani i odvedeni u šator novog gospodara radi testiranja memorije o njihovom identitetu. Najčešće su ostajali bez sjećanja o svom imenu, svojoj domovini, svojoj religiji i svojim roditeljima. Takav dječak se zvao mankurtom. On bi bio spreman prihvatiti novog gospodara kao svog spasitelja i tvorca, koji mu daje i novo ime. Odlika mankurta je bila fanatična odanost novom gospodaru. Stoga su ih koristili za poslove u kojima se žrtvuje život za gospodara. Ali, kako ništa u životu nije savršeno, i mankurt je samo čovjek, tako se i kod njih dešavalo da u određenim situacijama emocije donesu neku mrvu sjećanja iz djetinjstva. Tad bi nastala drama. Tako se u ovoj legendi glavni junak, mankurt Džingis, slučajno susreće sa svojom majkom. Kao svaka majka, prepoznala je svoga sina prema nekom, samo njoj znanom, biljegu na tijelu i zovnula ga svojim umiljatim glasom kako mu je tepala kad je bio mali: „Džingise, dušice moja“. Boja majčina glasa dotakla je dubinu dječakova srca u kojem su bile skrivene od zaborava tri najdraže riječi iz djetinjstva, te doživjela instinkt žudnje da potrči majci u zagrljaj. Legenda ne bi bila savršeno iskazana bez uhoda, najomraženijih ljudskih stvorova. Uhode su spazile Džingisa u majčinom zagrljaju. Majku su mu sprengali, a njega vratili učiteljima na dopunsku poduku kako bi shvatio da je kao mankurt iskazao najveću slabost, i da mu je najveći dušmanin rođena majka. Legenda završava tako što Džingis puca u grudi svoje majke i presretan se vraća svojim učiteljima koji su mu čestitali kako je dokazao da je postao savršeni mankurt. Džingis Ajtmatov je pisao na ruskom jeziku u vrijeme dok su zakavkaske zemlje bile u sastavu Sovjetskog saveza.

Jasno, legenda o mankurtima govori o gubljenju identiteta turkofonskih naroda u vrijeme ideološke komunističke okupacije Rusa, odnosno o surovosti komunističkog ideološkog izopćavanja ljudskih uvjerenja i zatiranju njihove duhovne i kulturne tradicije. Stoga bi se priča o mankurtima mogla produžiti a drama dobiti i drugi čin tek u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. I to uopće ne bi bila legenda ni književna fikcija, već stvarna svakodnevnica.

Skoro da se legenda o mankurtima u cijelosti može preslikati na iskustvo bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva u vremenu kada jedna trećina građana i jedne i druge zemlje liči na savremene mankurte. Oni, zarad interesa i ideologije svojih političkih gospodara zaboravili su na svoj identitet, svoju domovinu i svoje pretke. Ovakva vrsta transformisanih ljudi je najveća opasnost opstojnosti slobode i mira u našim balkanskim okvirima.

Najveća opasnost po Crnu Goru jeste što velikosrpska ideologija uz pomoc SPC u posljednje vrijeme kod Crnogoraca testira memoriju o njihovom identitetu, imenu, domovini i religiji te uporno nastoji zatrati njihovu duhovnu i kulturnu tradiciju.

Dvadeset pet godina nakon Dejtona, građani RS-a, još uvijek žive u matrici u kojoj njihovi prognani, nestali ili ubijeni susjedi, prijatelji, radne kolege, kao da nisu ni postojale. Svjedoci smo da su Srbi u Bosni, ali i u Crnoj Gori, na jednom političkom i simboličkom nivou iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i susjeda drugih identiteta, druge vjere. Najednom su neke ideološke, nacionalne i nacionalističke predstave postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.

Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. Nisu ni svjesni da se navikavajući na odsustvo svojih komšija, oni ustvari navikavaju na odsustvo svojih života. Utamničili su svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim životima vladaju plagijati, vječni sukobi i kleronacionalni konstrukti koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i politička i kulturna elita. Svjesno ili nesvjesno, postali su savremeni mankurti.

S.M. Da li pratite dešavanja u Crnoj Gori? Činili Vam se opasnim situacija koju je nametnula Srpska pravoslavna crkva, pomognuta žestoko Vučićem, hercegovačkim Dodikom, i sličnim pojavama, koje njedre klerofašizam najotvorenije što mogu. Je li ovo scenario sličan 90-tim godinama prošlog vijeka ili je NATO članstvo Crne Gore garancija koja našu zemlju dovoljno snažno štiti?

Zulfo Ahmetović: Velikosrpska ideologija crpi svoju snagu i utemeljenje na izvorima „velikih srpskih mitova“ u koje se vjeruje do danas. Oslobađanje od negativnog utjecaja na kolektivnu psihu od tih mitova je dug i, izgleda za sada, uzaludan  proces. Do danas  se bezočno svim sredstvima kvazinauke i politikantstva, političkim nasiljem i represijom pokušava izvršiti revizija historijskih činjenica i historiju „Zapadnog Balkana“ graditi na iskonstruisanim srpskim mitovima.

Velikosrpska ideologija je relativno friška ideja, ali jako kvarljiva ideološka roba. Sa ozbiljnim i opasnim namjerama, krčka se tek nešto više od stotinjak godina. Podrazumijeva teritorijalnu ekspanziju Srbije daleko od granica Kraljevine Srbije u oblik „Velike Srbije“ u kojoj bi živjeli „svi Srbi“. Ideja je prouzročila čitav niz ratova, deportacija, pogroma i (nadamo se) završila genocidom (ili preciznije genocidima). Zbog izlizanosti pojma „Velika Srbija“, njegove dugotrajne upotrebe, arhaičnosti samog izraza, zaudaranja na hegemonizam, prečeste upotrebe po kancelarijama Haškog suda i diplomatskim svjetskim centrima, u posljednje vrijeme ovaj pojam se supstituira modernijim, kosmopolitskijim, digitalnim oblikom inačice „Srpski svet“ koju tako rado i tako „slatko“ u javni prostor papagajski unose Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, Aleksandar Vulin i, nažalost, mnogi drugi. Velika Srbija je trebalo da bude velika, rastegljiva, u stalnom rastu, a ovaj „srpski svet“ po autorima bi trebao da bude nekako simpatičan, ležeran, neopterećujući, da nema pretenzije prema drugima itd.

Činjenica je da Veliku Srbiju ili „Srpski svet“ ne voli ama baš niko sa kim je Srbija imala bilo kakav oblik saveza, unije ili državne zajednice u prošlosti. Srbija je gotovo redovno gubila ratove za Veliku Srbiju, ali ni godine izolacija i ekonomskog pada nisu srpsku javnost pokolebale u uvjerenju da boj za Veliku Srbiju nije istinski i realni nacionalni interes. Nacionalno pijanstvo još uvijek traje. Još uvijek u Srbiji ne postoje značajne političke, intelektualne, društvene i vjerske snage koje se uopće usuđuju dovesti u pitanje ideju Velike Srbije. Njen „glavni“ ministar Vulin papagajski ponavlja o potrebi zaživljavanja „Srpskog sveta“ ili svakodnevni (za sada verbalni) Dodikovi incidenti o BiH kao nemogućoj državi i potrebi njene dekonstrukcije kao nefunkcionalne tvorevine.

Ideja izabranog naroda politički je zločinačka, jer je uvijek opravdavala agresiju, ekspanziju i dominaciju. Ideja izabranog naroda, uz navedeno, je i teološki netolerantna, jer „izabranost“ samo jednih znači „odbačenost“ svih drugih. Isti obrazac možemo prepoznati i u aktuelnoj srbijanskoj politici prema Crnoj Gori. Zar stvaranje napetosti u BiH, Kosovu i Crnoj Gori ne znači daljnje homogeniziranje „srpskog etničkog prostora“.

Samo načelo velikosrpstva – preobratiti pravoslavlje iz religije u naciju i državu, smatrati sve pravoslavce Balkana pripadnicima te nacije, boriti se da svi oni budu u jednoj državi neizbježno je uvuklo, najprije bivšu Jugoslaviju a potom Srbiju u ekspanzionistički rat u svrhu zaposjedanja „životnog prostora“ (Hitlerov Lebensraum). Opsjednutost prošlošću, predrasudama i klevetama su osnovni pokazatelji kolektivne šizofrenije koja neminovno vodi ka zapuštanju sadašnjosti i bijegu od realnosti koja izmiče kontroli. Isti scenario gledamo trenutno u Crnoj Gori. Ustoličenje Joanikija po svaku cijenu u duhovnoj prijestolnici Crne Gore nastavak je zagrijavanja srpske krvi.

Velikosrpska politika nije poražena, ona samo mijenja forme i načine realizacije; korak po korak, mic po mic; po preciznim naputcima novih memoranduma koji se prilagođavaju novim okolnostima i novom dobu. Prilika i načina je gotovo bezbroj: izjednačavanje partizana i četnika; fašista i antifašista; opstrukcija organa na državnom nivou BiH; borba protiv zajedničkih institucija; minimiziranje srpskih zločinaca; negacija genocida; tvrdnja kako je BiH neodrživa, nemoguća i nestabilna država…

Zbog navedenog itekako je razumljivo ponašanje i retorika – Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Milorada Dodika, Andrije Mandića, Milana Kneževića i drugih portparola velikosrpskog projekta i ideologije koja se održava unošenjem u javni prostor uvreda, manipulacija i isključivosti bez bilo kakvog srama i senzibiliteta prema drugom i drugačijem. I ono malo prijetvornosti i tolerantne retorike je „taktika“ u kojoj ispoljavaju verbalnu spremnost za međunacionalni dogovor, znajući, unaprijed, da se bilo kakav dogovor ne želi i ne može postići.

Kada uporedimo govor u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine sa početka devedesetih godina, osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i govor Mandića i Kneževića u Skupštini Republike Crne Gore, javnost je svjesna da je u pitanju isti scenario, ista velikosrpska ideološka matrica iz koje se potpaljuje vatra usmjerena ka okupaciji susjednih naroda i njihovih država.

Osobno mislim da je garancija miru i opstojnosti članstvo Crne Gore u NATO savezu. Svjedoci smo kako je u martu 1999. godine Srbija zaustavljenja u okupaciji Kosova te kako su za dva i po mjeseca vojne snage NATO saveza zračnim udarima Srbiju bacili na koljena. Svjesni su ove činjenice ultranacionalisti i klerofašisti koji bi davnih dana krenuli u aneksiju Crne Gore.

Svi nacionalisti i klerofašisti treba da znaju da se iz NATO pakta lahko ne izlazi te da će NATO pakt zatvoriti Crnu Goru kada bi se u njoj otvorili sukobi.

S.M. Da li Crna Gora po Vama ima civilizacijske snage i dovoljno kapaciteta u onom dijelu građana koji žive normalnu Crnu Goru da se odupru i nedozvole uništavanje dostignutih vrijednosti na korak do ulaska u Evropsku Uniju?

Zulfo Ahmetović: Crna Gora ima ozbiljan problem jer je sveštenstvo SPC prisutno u svim političkim razmišljanjima i odlukama aktuelne vlasti, a glas SPC koji dolazi iz Beograda se sluša kao glas najvišeg autoriteta.

O Svetom Savi su najgrlatije zavapili oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu „ugroženog pravoslavlja“ u Crnoj Gori digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umjeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđelje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo pred prošlogodišnje izbore i sve ovo što se još dešava nakon augustovskih izbora u kontekstu svjetonazora koji polazi od lažne premise da Crnogoraca zapravo nema.

Crna Gora je prije 15 godina na referendumu o nezavisnosti pokazala civilizacijski, kulturni i politički kapacitet da svoje najvažnije pitanje može riješiti mirno, demokratski, bez trvenja i bez sukoba. Međutim, danas postoji brutalno kršenje nacionalnih prava Crnogoraca kao najbrojnijeg naroda u vlastitoj državi.

Sve su to stvari koje trenutnoj vlasti smetaju jer Crna Gora sutra može da bude model kako izgleda ulazak u Evropsku uniju jedne zemlje iz problematičnog geopolitičkog ambijenta. S druge strane, Crna Gora kao građanska država svojim ustavom i zakonima garantuje ravnopravnost svim građanima bez obzira na etničko porjeklo. Srbija želi apsolutnu poslušnost i pokornost Crne Gore. Čitava rabota koja je organizovana od takozvanih litija, pa nadalje ima jasnu namjeru da se Crna Gora stavi pod kontrolu Srbije. Preko Vučića i preko vidljivih i manje vidljivih bezbjednosnih službi, preko medija kojih je više od 2/3 prosrpskih u javnom medijskom prostoru Crne Gore, preko destruktivne kampanje protiv Crne Gore, Srbija pokušava da kontroliše, disciplinuje, manipuliše i usmjerava sve činioce vlasti.

Nažalost, sa trenutnom vlašću Crna Gora nije više tako blizu Evropske unije kao što je ranije bila zbog toga što se razaraju vrijednosti koje su fundamenti europske integracije.

Crna Gora ne može da izgubi svoju državnost, ona je članica Ujedinjenih nacija. U Crnoj Gori su svi građani ravnopravni, oni su državljani Crne Gore koja im garantuje njihove etničke posebnosti. To je ono što je perspektiva Crne Gore. Ne smije se dovoditi u pitanje budućnost Crne Gore. Crna Gora ima perspektivu ako se u drugi plan stave uži interesi, naročito oni koji su vezani za osetljiva identitetska pitanja i da se otvore prema budućnosti i izgradnji institucionalnog poretka u kome će se svakom građaninu garantovati njegova prava.

Sadašnja vlast u Srbiji se neće lahko odreći mješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore, ali nadam se da to neće imati opasne posljedice. Tenzije se mogu produžavati, ali one ne mogu Crnu Goru ugroziti kao državu. One mogu da zagorčavaju život ljudima u Crnoj Gori, ali u daljoj perspektivi to neće moći da opstane.

Mislim da Srbija sa koncepcijom takozvanog „Srpskog sveta“, što je naravno samo novo ime za koncept “Velike Srbije”, sa nacionalističkom i destruktivnom politikom prema ogromnoj većini sopstvenih susjeda srlja u poraz koji će na kraju najviše da košta građane Srbije. Ali Crna Gora ima i kapacitete, i znanje, i mogućnosti da se od toga odbrani.

S.M. Koliko je Evropa i Amerika, ali posebno Evropa pomogla da zaživi ovakav vid klerofašizma u Crnoj Gori. Da li mislite da je zapad shvatio da je napravio grešku i da je može ispraviti?

Zulfo Ahmetović: Ne mislim da su Europa i Amerika pomogle da zaživi klerofašizam u Crnoj Gori. On je generiran u političkoj kuhinji Beograda prije 15 godina kada je Crna Gora napustila vještačku tvorevinu. U Podgorici i u Beogradu danas su na vlasti mnogo gori ideološki i politički mračnjaci nego devedesetih: Crna Gora ima posla sa najgorim sojem klerofašizma u Evropi; sa pravoslavnim mankurtima izraženog antidemokratskog, antieuropskog i anticrnogorskog karaktera. Crnogorska vlada koju danas “pokrivaju“ kadrovi SPC je jedinstven pokušaj u svijetu izgradnje teokratske države u sekularnom društvu.

Crna Gora mora se sama oduprijeti klerofašizmu i odbraniti uzdrmani suverenitet. U takvim okolnostima moguće je očekivati i odgovarajući angažman NATO-a ukoliko bi došlo do novog sukobljavanja na području jugoistoka Europe koje bi uključilo i neku od članica NATO-a. U skladu s tim niko ne treba sumnjati da bi se NATO angažirao na području Balkana u slučaju potrebe. Vjerojatno bi jako brzo NATO snage reagovale ako klerofašisti pokušaju ugroziti nezavisnost Crne Gore. To bi za one koji bi tako nešto pokušali bila samoubilačka misija.

S.M. Doskorašnji visoki predstavnik EU Valerij Incko udario je Dodiku žestoku šamarčinu zakonom o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. Mislite li da je to odgovor zapada i Amerike Dodiku za bahaćenje, političko orgijanje i ponašanje ispod civilizacijske crte?

Zulfo Ahmetović: Jedna od specifičnosti velikosrpske historiografije ogleda se u selektivnom pristupu historijskim događajima. Fenomen se u historiografiji naziva „zatamnjenje prošlosti“.  Takve konstrukcije velikosrpska historiografija je napravila o Bosni kao „srpskoj zemlji“, o bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, o hercegu Stjepanu Kosači, o regiji Hercegovine, značajnim bosanskim ličnostima, o „srpskim teritorijama“ na tlu Bosne itd. Dakle, obrazac je prepoznatljiv: srpska historiografija konstruira događaj i ličnosti i onda na njima gradi „historijsku istinu“. Istom obrascu trenutno svjedočimo i u Crnoj Gori. Ovaj proces traje već stoljećima pa do naše sadašnjosti i najnovijeg srpskog (sve)nacionalnog neprihvatanja Inzkovih dopuna Krivičnog zakona i zabrane negiranja genocida.

Stoga, Inzkov posljednji potez (a nije se baš nešto specijalno ni „napotezao“ u svom mandatu) treba sagledavati, prije svega, kao pretpostavku i priliku nacionalnog otrježnjenja i katarze samih Srba.

S.M. Kazali ste nakon pješackog pohoda Marš mira, koji se održava kao znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici da „U Srebrenici jula 1995. nisu ubijena samo 8372 nedužna čovjeka, nego je ubijeno čovječanstvo 8372 puta. Ubijena je i savjest Međunarodne zajednice, koja se obavezala da zaštiti nedužno stanovništvo u enklavi Srebrenica“. Zar je toliko teško priznati što se dogodilo, ko je taj monstruozni zločin učinio i osuditi ga, čime se i breme odgovornosti skida sa naroda kojemu sopstvena vlast tovari to isto breme. Niko drugi.

Zulfo Ahmetović: Život jednog čovjeka vrijedi kao cijelo čovječanstvo jer ko ubije nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo, ko spasi nečiji život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo. Zato je u Srebrenici ubijeno čovječanstvo 8.372 puta.

Danas, 26 godina nakon što su krvoloci, koji imaju imena i prezimena, jasnu i nedvosmislenu ideologiju i zločinačku namjeru počinili genocid u Bosni i Hercegovini koji je kulminirao u Srebrenici „zaštićenoj zoni“ UN-a, ovaj zločin jednako, ako ne i intenzivnije, sistemski negiraju i slave srpski politički lideri s obje strane Drine, dakle, iste one instance i adrese koje su davale punu političku podršku i logistiku genocidnom planiranju i njegovom izvršenju. Ovo nekažnjeno iživljavanje i dosipanje soli na rane, preživjelim ne nanosi samo duševnu bol, već obesmišljava međunarodnu pravdu, ruši svaku nadu u suživot i pomirenje, te zapravo najavljuje novi genocid! Ovo je itekako važno za sagledavanje dubine genocida, jer iza svakog masovnog i sistematskog zločina, da bi bio sproveden, mora stajati država i sistem.

Srebrenica nije samo pitanje naše savjesti i morala već i pitanje morala i savjesti cijele Europe i Svijeta. Srebrenica je mjesto pamćenja i sjećanja na nevino ubijene ljude u Bosni i Hercegovini pred očima čitave Europe, koja ih nije željela vidjeti, a ne vidi žrtvu jasno ni danas, jer šuti i okreće glavu na negiranje zločina genocida i veličanje i odlikovanje zločinaca koji su ga počinili.

Šta ovo znači za budućnost? Ovo ukazuje da je realnost na terenu neodrživa, jer se nakon četvrt stoljeća uviđa da su počinioci genocida nagrađeni, a da se žrtve dodatno kažnjavaju kontinuiranim negiranjem i odbacivanjem suočavanja s prošlošću. Umjesto toga se u Srbiji i RS-u propagandnim kampanjama iskrivljavaju utvrđene činjenice, nipodaštavaju međunarodne sudske instance, a sve s ciljem da se sistemski izbjegne odgovornost. I to nije sve! Ovakvom se politikom zapravo stvaraju novi uvjeti i okolnosti za nove zločine ili možda neki novi genocid u budućnosti!?

Kada sam prije nekoliko godina nespretno upitao moju majku, kojoj su nekrofili u julu 1995 ubili sina, starijeg od dvojice blizanaca: “Kako si, majko, preživjela genocid?”, ona mi je odgovorila: “Otkud znaš, sine, da sam preživjela?” Ja sa neizlječivom boli umirem, evo, dvadeset i više godina, reče suznih očiju.

I doista, kada danas upitate mnoge druge članove porodica žrtava: “Kako si preživio genocid?”, oni će vam neizbježno isrpičati i bolne priče o tragičnim sudbinama svojih najbližih koji su inicijalno preživjeli genocid, ali su umrli od njegovih posljedica, bilo da se radilo o fiziološkim ili duševnim oboljenjima. Kazivati će vam o smrtima svoje braće, sestara, očeva, majki, rođaka bližih i daljih, umrlih nakon genocida koji ili nisu doživjeli ili nisu preživjeli bol i ukop svojih najbližih, te konstantnu duševnu bol i nepravdu koju im nanose negatori genocida. Njihov odgovor je na koncu identičan dubokom egzistencijalnom odgovoru moje majke, odnosno pitanju koje svi sebi postavljamo nakon genocida: “Odakle znamo da smo preživjeli?” Jedne prilike je poznati bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran izjavio: „Sada umiremo mi, koji smo mislili da smo preživjeli genocid“. Upravo to je dubina genocida!

S.M. Da li ovakav zakon kakav je Incko donio Bosni i Hercegovini treba da bude obavezan pravni akt i u svim zemljama EU ali i onim državama koje su kandidati za članstvo. Konkretno, može li EU da kaže da nema učlanjenja u njenu familiju naroda ukoliko se u parlamentima država ne usvoji ovaj zakon?

Zulfo Ahmetović: Zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, iako se i usvoji kao obavezujući pravni akt u zemljama EU i zemljama sa kandidatskim statusom, različito će se tumačiti i primjenjivati u praksi. Najbolji primjer je važeći Krivični zakonik Srbije koji je odranije zabranio negiranje genocida. Međutim, u tom zakonu se ne pozivaju na odluke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju kao što je to slučaj sa zakonom koji je nametnuo Incko. Dakle, zakonadavac je u Srbiji zadovoljio formu a suštinski nikada neće biti moguće primjeniti zakon u praksi.

Prema članu 387. ovog zakonika propisana je zatvorska kazna od šest meseci do pet godina. Podsjećamo i da u Zakonu o zabrani negiranja genocida u Srebrenici koji je nametnuo Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko) također piše da je kazna za negiranje genocida od šest mjeseci do pet godina.

Važnije bi bilo da zemlje članice Europske Unije i zemlje kandidati za članstvo poduzmu konkretne mjere kako bi poboljšale svoju sposobnost sprečavanja genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Još važnije je da naš zavjet bude da ćemo ostati okrenuti dobru i miru među ljudima. Ne trebamo dozvoliti da se tama useli u naša srca, naš credo treba uvijek biti da volimo ljude kao braću i sestre a zlo preziremo i borimo se protiv njega. U ovoj jednostavnoj mudrosti naših dobrih predaka krije se najbolji lijek za prevenciju svake vrste zločina.