ZORAN VUJOVIĆ OD SPOLETA DO LOVĆENA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Uvijek sam nastojao da moje priče ne budu samo niz riječi, već da budu preslikane emocije  da ih oblikujem onako kako sam ih doživljavao, da im udahnem dušu, da u njih utkam toplinu Prijestonice i veličanstvo Lovćena. Među tim pričama posebno mjesto zauzima ona o Zoranu Vujoviću dugogodišnjem ugostitelju i menadžeru koji u tišini ovih prohladnih aprilskih dana 2025. godine na Lovćenu sabira trenutke, uspomene i gostoprimstvo. Iz tog ozračja rodila se i ova priča o njemu  o jednom od najvještijih i najpriznatijih barmena naše zemlje, dobitniku brojnih nagrada i priznanja. Ali više od svega, ovo je priča o čovjeku koga krasi nenametljiva skromnost, istinska profesionalnost i toplina ljudske riječi.

DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE OD CETINJA DO SPOLETA

Zoran Vujović rođen je 1958. godine, u srcu Cetinja  grada koji u svakom svom kamenu čuva duh istorije i tradicije. Svoje prve školske korake napravio je upravo na Prijestonici, đe je završio osnovnu školu, a zatim i zahvaljujući svojoj posvećenosti i radoznalosti, otvorio vrata međunarodne karijere. Školske 1975/76. godine, kada je Grand Hotel raspisao konkurs za mlade kandidate koji će imati priliku da se školuju u Italiji za ugostiteljska zanimanja, Zoran se prijavio i postao dio generacije koja je poslana u grad pobratim Cetinja – Spoleto. Tamo je upisao Državni institut za hotelijerstvo, đe je školovanje trajalo pune četiri godine. Iako su prvi dani bili obilježeni jezičkom barijerom  jer niko od njih tada nije govorio italijanski  mladi Cetinjani su brzo savladali jezik, što im je dodatno otvorilo vrata međunarodne komunikacije i razumijevanja ugostiteljskih standarda. Uz italijanski, učili su i engleski i francuski jezik, čime su postali kadrovi visoke klase, spremni za izazove koje će nositi tadašnji savremeni turizam ali i hotelijerstvo.

Ova inicijativa nije bila slučajna vizionarskim potezom tadašnjeg direktora Grand Hotela, Rada Džakovića, postavljen je temelj ozbiljne kadrovske politike da se znanje i vještine stiču van granica, kako bi se domaći ugostiteljski sektor unaprijedio po najvišim evropskim standardima. Zoran je bio jedan od onih koji su tu priliku znali cijeniti i iskoristiti. Od 1976. godine, kada je ušao u svijet ugostiteljstva, pa sve do danas, Zoran Vujović ostao je vjeran svojoj profesiji. Više od četiri decenije posvećenosti, neprekidnog rada i učenja, utkano je u njegovu svakodnevicu. Njegovo iskustvo, stečeno kako na međunarodnom terenu, tako i na domaćoj sceni, čini ga ne samo vrhunskim profesionalcem već i jednim od najautentičnijih predstavnika ugostiteljske struke na prostoru Crne Gore.

POVRATAK KUĆI GRAND HOTEL KAO POZORNICA USPJEHA

O svemu tome Zoran govori: „Nakon završetka četvorogodišnjeg školovanja u Spoletu 1980. godine, vratio sam se na Cetinje  tada već u fazi ozbiljne urbanističke i turističke transformacije. Grand Hotel je bio u fazi temeljne rekonstrukcije, a zajedno s njim, renoviralo se i kompletno ugostiteljstvo Prijestonice. Po povratku, odmah smo počeli da radimo u obnovljenom objektu nekadašnje čuvene kafane „Gradske kafane“, koja je ponovo otvorila svoja vrata građanima i gostima Cetinja. Ljetnji mjeseci su nam donosili posebnu dinamiku i dodatni podsticaj tada sam, gotovo svakodnevno, radio u restoranu koji se nalazio unutar kompleksa Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu. Upravo tu, pod svodovima vječnog kamena i iznad oblaka, rodila se i moja doživotna ljubav prema restoraterstvu mjestu đe se spajaju priroda, kultura i gastronomija. Taj restoran bio je u sastavu Grand Hotela, kao i još jedan, smješten na Ivanovim koritima  u srcu Lovćena, đe su se mirisi planinskih trava miješali s aromama nacionalne kuhinje.

Pored ovih, Grand je upravljao i restoranima na Rijeci Crnojevića i Njegušima, među kojima se posebno isticalo „Njeguško sijelo“  autentično mjesto đe su se služila tradicionalna jela i pića Crne Gore, u ambijentu koji je čuvao duh predaka i običaja. Razvoj turizma na prostoru Cetinja i Lovćena bio je u punom zamahu. U to vrijeme, sve je više posjetilaca i izletnika dolazilo iz Dubrovnika i primorskih gradova  planina je nudila svježinu, istoriju i autentičnost. Mauzolej, koji je svega nekoliko godina ranije bio otvoren za javnost, postao je magnet za turiste, pa su posjete  baš kao i danas bile učestale i brojne. Godina 1984. bila je prelomna  svečano je otvoren rekonstruisani Grand Hotel, simbol ugostiteljske ponude Crne Gore. Hotel je tada ponosno nosio pet zvjezdica i imao kapacitet od čak 500 ležaja, što ga je svrstalo u red najreprezentativnijih hotela tadašnje Jugoslavije. Mlad i stručno osposobljen kadar, školovan u inostranstvu, bio je spreman da odgovori na najviše standarde turizma i ugostiteljstva. Među njima sam bio i ja, s ponosom i odgovornošću, svjestan da ne gradimo samo karijere, već i novo lice Prijestonice.“

ZLATNE GODINE GRANDA SAMITI, MUZIKA I EMOCIJE

Zatim Zoran Vujović nastavlja: ,,Započeo sam kao šef noćnog bara, a ubrzo potom preuzeo i druge odgovorne poslove, poput šefa sale. To su bile godine kada je Grand Hotel radio punim kapacitetom  i ljeti i zimi. Zainteresovanost gostiju je bila toliko velika da se javila realna potreba za izgradnjom još jednog hotela kako bi se zadovoljila potražnja. Turizam na Cetinju je doživljavao svoj procvat, a mi smo odgovarali entuzijazmom i ozbiljnom organizacijom. U tom duhu osmislili smo i sproveli jedinstveni program pod nazivom „Planina i more“, koji je povezivao dvije dimenzije crnogorske ljepote goste bismo ujutru vodili u Budvu, na more, a veče bi provodili u prijestonici, na svježem planinskom vazduhu. Da bismo realizovali taj koncept, zakupili smo tada stari hotel „Splendid“ u Budvi i svakodnevno prevozili turiste. Najveći broj gostiju dolazio je iz Srbije  znali su da prepoznaju kvalitet i uživali su u privilegiji da za jedan dan iskuse i morski i planinski ambijent. Grand Hotel je bio centar zbivanja, elita Crne Gore. Tokom svog najblistavijeg perioda ugostio je najviše državne zvaničnike tadašnje Jugoslavije, kao i brojne lidere iz Evrope i svijeta. Sjećam se samita predsjednika bivše SFRJ svi su bili naši gosti, a hotel je tih dana odisao svečanošću, disciplinom i velikim ponosom zaposlenih. Ostale su brojne anegdote i uspomene koje i danas prepričavamo s osmijehom…“

„U saradnji s turističkom organizacijom iz italijanske regije Pulja, organizovali smo nezaboravne dočeke Nove godine i Uskrsa. Cijelo Cetinje je tada živjelo za te praznike  grad bi poprimio svečano ruho, mirisalo bi na sveže pripremljena jela, odzvanjala bi muzika, a Grand bi postajao mjesto okupljanja, slavlja i radosti. To su bili najbolji dočeci koje pamtim  ispunjeni toplinom, osmijesima i vrhunskom zabavom. Muzički programi koje smo priređivali dovodili su najeminentnije izvođače tog vremena. Među njima su bili i „Siluete“, sa harizmatičnim Zoranom Miščevićem, a zanimljivo je da je i čuveni Brega bio dio tog sastava. Iz Sarajeva su dolazili renomirani muzičari i bendovi koji su svojom pojavom i energijom uveseljavali goste. Grand Hotel je tada bio simbol jednog vremena, vrhunac ugostiteljske kulture i duhovnog života grada…“

SPOLETO NA CETINJU RESTORAN KAO MISIJA

Zoran Vujović svjedoči dalje: ,, Godine 1994. i 1995. donijele su teške izazove, kako za državu, tako i za ugostiteljstvo. Kriza je bila sveprisutna ekonomska, društvena, ali i duhovna. U tim okolnostima, osjetio sam potrebu da preuzmem sudbinu u svoje ruke i da pokrenem nešto svoje, nešto što će objediniti sve ono što sam godinama učio, gradio i volio duh italijanske kuhinje, tradiciju vrhunskog ugostiteljstva i autentičnu emociju domaćinskog odnosa prema svakom gostu. Tako je nastao restoran-picerija „Spoleto“ ime simbolično, u znak zahvalnosti prema italijanskom gradu u kojem sam sticao prve ozbiljne profesionalne temelje. U narednih desetak godina, „Spoleto“ je postao mjesto đe su se mogli probati svi specijaliteti autentične italijanske kuhinje, takođe i prostor okupljanja, prijateljstva i elegancije. Gosti su se vraćali zbog mirisa svježe pečenih pizza iz peći na drva, zbog domaće paste, zbog vina koje je pratilo svako jelo kao dobra priča, i zbog ambijenta u kojem su se ljudi osjećali kao kod kuće…“

„Jedan poseban redovan događaj ostao mi je duboko urezan u sjećanje svake godine imali smo goste, potomke dinastije Petrović iz Savojske loze. Njihova posjeta Cetinju nije mogla proći bez večere u „Spoletu“, đe su u intimnoj atmosferi i sa posebnim poštovanjem prema istoriji uživali u jednostavnosti i rafiniranosti ukusa. Paralelno sa radom restorana, nisam prestajao da živim i dišem svijetom barmenskog zanata. Bio sam jedan od osnivača Udruženja barmena Crne Gore, organizovao sam međunarodna takmičenja, među kojima se posebno izdvaja Svjetsko prvenstvo barmena na Svetom Stefanu  događaj koji je bio tradicionalan i prestižan još iz vremena bivše Jugoslavije. Zahvaljujući toj posvećenosti, Udruženje barmena Crne Gore je zvanično primljeno u Svjetsku organizaciju barmena – priznanje koje je značilo da je naša struka postala dio globalne elite. Na državnim takmičenjima redovno sam osvajao priznanja, ali vrhunac je uslijedio 2005. godine kada sam ponio titulu Prvaka Crne Gore i predstavljao svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu barmena u Helsinkiju, u Finskoj. Taj nastup nosim kao jedan od najvećih profesionalnih i ličnih uspjeha. Ušao sam u finale među najboljima na svijetu, predstavljajući Crnu Goru s koktelom „Copacabana“, inspirisanim istoimenom plažom iz Ulcinja, tada proglašenom za najbolju plažu na Mediteranu.

Koktel je bio zasnovan na soku od nara simbolu Mediterana, života i zdravlja. Bio je to autentičan spoj okusa, tradicije i poruke. Posebnu pažnju posvetili smo i prezentaciji dekoracija koktela bila je estetski pažljivo osmišljena, i izazvala je pravo oduševljenje među članovima međunarodnog žirija. Bio je to trenutak kada su ukusi Mediterana, glas Crne Gore i duh Lovćena istovremeno zasijali pod reflektorima svjetske pozornice…“

ZASTAVA U HELSINKIJU I KOKTEL IZ SRCA CRNE GORE

 Zatom Vujović nastavlja: „Te 2005. godine, dok sam s ponosom postavljao crnogorsku zastavu u Helsinkiju, na Svjetskom prvenstvu barmena, osjećao sam kako nosim  duh jedne male, ali dostojanstvene zemlje, punu emociju Lovćena, i sve ono što nas razlikuje od drugih. Naše uniforme su bile posebno dizajnirane, nosili smo majice sa crnogorskim grbom, a ljepota i dostojanstvo našeg nastupa izazivali su pažnju svih prisutnih. Delegacija Crne Gore bila je među najelegantnijim i najupečatljivijim svi su nas pitali odakle dolazimo, jer smo zračili autentičnošću i stilom. Danas, sa istim žarom, ali iz druge perspektive, aktivno sam angažovan kao sudija na takmičenjima barmena, đe imam priliku da pratim i ocjenjujem mlade naraštaje. Sa sigurnošću mogu reći  Crna Gora ima snažan potencijal u mladim barmenima. Ima među njima onih koji gaje istu strast kakvu sam i sam imao, koji razumiju da je posao barmena poseban. Biti barmen znači imati osjećaj za ljude, za trenutak, za ukus i za estetiku. To je spoj komunikacije, psihologije, improvizacije i savršene tehničke kreacije. A da biste u ovom poslu uspjeli, morate ga iskreno voljeti. U Crnoj Gori barmenstvo nije imalo dugu tradiciju  mi smo je stvarali. Gradili smo temelje novog pristupa, učili od najboljih i prenosili znanje novim generacijama. Lično sam kroz karijeru pripremao preko pedeset svjetski priznatih koktela svaki sa posebnom pričom, mirisom i porukom. Ali ono na šta sam posebno ponosan jeste činjenica da sam osmislio i sopstvene koktele  autorske kreacije koje su nastale iz inspiracije crnogorskom prirodom, tradicijom i mediteranskim duhom. Za mene je svaki koktel bio kao mala pjesma sročena u čaši, posvećena gostu…“

Uprkos brojnim ponudama koje je tokom karijere dobijao iz inostranstva, kao i od renomiranih hotela širom Evrope, nikada nije poželio da napusti Cetinje, niti da se udalji od  Lovćena. Oni su mu bili i ostali vječita inspiracija tišina bukovih stabala, bistrina izvora, pogled s Jezerskog vrha, ali i ljudi s kojima Zoran dijeli svaki kamen, svaki zalazak sunca.

Kada je 2007. godine na Lovćenu otvoren hotel „Ivanov konak“, ukazano mu je povjerenje da preuzmem ulogu menadžera. Bio je to izazov kojem je pristupio sa punom odgovornošću, ali i srcem  da prenese znanje stečeno decenijama rada i posvećenosti. I danas, iako je formalno u penziji, ostaje prisutan da savjetom, podrškom i primjerom budem uz mlađe generacije. Mnogi od njih su izrasli u vrhunske ugostitelje jer je Zoran vjerovao u njih, jer  im je nesebično prenosio ono što je cijelog života gradioljubav prema profesiji.

O razvoju turizma na na ovim štićenim prostorima Vujović kaže: „Turizam na području NP Lovćen doživio je pravu renesansu Lovćen je postao atraktivna destinacija, ali ne samo zbog prirode. Mi, u „Ivanovom konaku i Kraljičinom vrtu“, zajedno s kolegama iz hotela „Monte Rosa“ i restorana Vladika, gradili smo sadržaje tamo đe ih ranije nije bilo. Naš trud je prepoznat postali smo najbolji hotel Crne Gore u kategoriji malih planinskih hotela. Ponosni smo što smo, uz vrhunski standard, ostali dosljedni nacionalnoj kuhinji i autentičnoj crnogorskoj gostoljubivosti. Mene ka Lovćenu vuče nešto dublje magija koju ne mogu objasniti, samo osjetiti. Bio sam gotovo svakog dana na planini, disao punim plućima njen vazduh, pio hladnu izvorsku vodu, razgovarao s turistima i prijateljima koje sam stekao iz svih krajeva svijeta. Njihov povratak bio je najbolji dokaz da smo radili kako treba. Na Lovćenu, ipak, još nedostaje nekoliko manjih planinskih hotela koji bi se skladno uklopili u ambijent. Apelujem mladima posebno onima koji vode porijeklo s ovih prostora  da se vrate svojim ognjištima, da pokušaju pokrenuti sopstvene poslove. Gosti su umorni od gradske vreve i buke planinski turizam, aktivni odmor, mir i priroda su ono čemu ljudi sve više teže. A Lovćen je, bez dileme, bogom dan za to. Zatim Vujović nastavlja: ,,Da bi bio dobar ugostitelj, nije dovoljno znati  moraš voljeti. Posao se mora raditi s dušom. Uz iskustvo dolazi i ono najvažnije strpljenje, poštovanje, ljubaznost. Ugostitelj mora biti i psiholog, da zna kako da priđe gostu, kako da ga dočeka, kako da prepozna njegove potrebe prije nego ih izgovori. Sve drugo se može nadomjestiti ali ne i iskren osmijeh i kultura ophođenja. Gost to osjeti i zna da cijeni…“

BARMENSTVO KAO POZIV I UMJETNOST POGLED IZ UGLA MEĐUNARODNOG SUDIJE

O profesiji barmenskog međunarodnog sudije Vujović kaže: ,,O profesiji međunarodnog sudije za koktele mogu govoriti ne samo kroz teoriju, već iznutra  iz iskustva, iz emocije, iz svakog detalja koji čini ovaj svijet posebnom scenom gastronomskog i estetskog izraza. Još od 2007. godine aktivno učestvujem u međunarodnim ocjenjivanjima, a prethodno sam i sam bio takmičar. Ta transformacija od onoga ko stvara, do onoga ko vrednuje  daje mi cjelovit uvid u razvoj struke i njen uticaj na turizam, kulturu, ali i identitet. Jedno od najznačajnijih takmičenja na kojem sam sudio održano je 3. aprila 2025. godine, u kultnom Hotelu „Palas“, u organizaciji Udruženja barmena Crne Gore. Na ovom prestižnom događaju okupio se veliki broj domaćih takmičara, uz čak 15 učesnika iz inostranstva. Bilo je to istinsko slavlje umijeća, estetike i profesionalizma. Zajedno sa kolegama iz žirija ocjenjivao sam najfinije nijanse – stručnost u izradi koktela, ravnotežu ukusa, harmoniju boja, preciznost dekoracije i nadasve, kreativnost. Svaki detalj je imao svoju težinu. Jer koktel je kompozicija, nastup, doživljaj, govor bez riječi. Posebno me obradovalo to što su ove godine po prvi put učešće uzeli i mladi baristi  oni koji svoj zanat grade kroz umjetnost pripreme kafe. Njihovo prisustvo bila je pravo osvježenje. Sa puno entuzijazma, znanja i energije pokazali su da Crna Gora ima novu generaciju koja razumije važne principe modernog ugostiteljstva…“

„Barmenstvo je profesija u kojoj se spajaju znanje, vještina, kreativnost, komunikacija i kultura. Mladima bih poručio ako tražite posao koji vam nudi dobru zaradu, mogućnosti za putovanja, stalno usavršavanje i susrete s ljudima iz cijelog svijeta  barmenstvo je prava adresa. U današnjem vremenu kada svaka ideja, stil i autentičnost imaju svoju vrijednost, barmen ima priliku da bude i umjetnik i ambasador svog prostora. Dobar barmen se ne postaje preko noći. Ali uz volju, rad i predanost – možete stajati rame uz rame s najboljima u svijetu. To je profesija koja vas može voditi od malog bara u zavičaju do najprestižnijih hotela na svjetskim destinacijama. Plata? Često iznad prosjeka, posebno u sezoni i u hotelima viših kategorija. Ali ono što je još važnije  osjećaj poštovanja, samopouzdanja i slobode koju donosi ova profesija je neprocjenjiv. Mladi treba da znaju da se u ovom poslu ne gube već pronalaze. Pronalaze talenat u sebi, otkrivaju svijet, uče jezike, grade karijere i stvaraju kontakte koji im mogu otvoriti mnoga vrata. Barmenstvo je danas specifična profesija ako si dobar, nema granica. U ovom pozivu ne služite samo piće vi služite emociju, pažnju, doživljaj. Vi ste oni koje gosti pamte.“

Još jedan dan polako se bližio kraju. Lovćenski vjetar je nosio miris leda i snijega, a sunce se spuštalo iza siluete Jezerskog vrha. U tišini predvečerja, među bukvama i kamenom, kao da je i priroda osluškivala riječi koje su izašle iz duše jednog čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio profesiji, ljudima. Pozdravih se sa Zoranom Vujovićem skromnim, nenametljivim velikanom crnogorskog ugostiteljstva, čovjekom koji je od barmenske čaše stvorio prizmu kroz koju su se presijavale boje znanja, kulture i strasti. Rukovali smo se čvrsto, s poštovanjem, i dok sam silazio s Lovćena, nosio sam sa spoj mojih bilješki i citata –nosio sam priču o ljubavi prema, zanatu i ljudima. Priču koju vrijedi ispričati. Jer Cetinje i Lovćen su osjećaj koji se nosi u grudima, prizori koji ostaju iza kapaka i nakon što oči sklope dan. To su mjesta đe kamen svjedoči o prošlosti, a munikine šume priče koje se prenose s koljena na koljeno. Oni su korijen ponosa, izvor dostojanstva i horizont koji oblikuje pogled na svijet. U svakom koraku, u svakoj misli, u svakom trenutku predaha Cetinje i Lovćen ostaju trajna inspiracija onima koji ih istinski nose u sebi. Jer tamo đe duša ima dom, tu je i čovjek najbliže sebi ovim bih riječima završio moju reportažu o Zoranu Vujoviću.