Životni put Gojka Kustudića, hroničara sa majstora

Piše: Božidar Proročić, književnik i publista

Svaki čovjek se svojim mjestom rođenja veže za svoj rodni kraj, tamo đe prvi put otvori svoje oči kada se rodi. Junak naše priče hroničar i publicista Gojko Kustudić se rodio 1959. godine u podlovćenkom selu Majstori u samom srcu svete planine đe žive Kustudije-Kustudići. Dok je još kao bosonogi petogodišnji dječak čuvao jagnjad na Majstorima, i bezbrižno i razigrano se igrao po porostranim dolovima tada još nije znao da će njegovo rodno selo Majstori, biti njegova vječita inspiracija i težnja da ga sačuva od zaborava. A Majstori, na 1211 mnv su okruženi planinskim vrhovima koji gledaju ka Crnogorskom primorju i čuvaju priče davno prošlih vremena. Planinarskom stazom i jedinim putem koji preko Majstora, Koložunja, Poda i Čavora vodi Gojko Kustudić, je svoja prva slova i četri razreda osnovne škole završio na Mircu. I dok je učio prva slova i svaki danom se istom stazom vraćao sa svojim vršnjacima iz sela Njeguškog podvršja, ponekada kada bi bile jake i oštre zime, kiše, mećave i nevremena znao je da se skloni u kuće Čavora. Tako su nstale neraskidiva prijateljstva sa bratsvom Čavora, i brojne lijepe priče o ljudima i vremnima koja nažalost nestaju danas pot teretom ,,moderne civilizacije.” Nakon četvrtog razreda Gojko Kustudić, ostala četri razreda završava u Kotoru. Upisuje tada opštu gimnaziju u Kotoru koju sa uspjehom završava. Nakon nje upisuje i završava Filozofski fakultet u Nikšiću. Svoj radni vijek do penzionisanja je proveo u preduzeću ,,Autoboka” u Kotoru. Danas je penzioner koji sa velikim entuzijazmom, ljubavlju i predanošću sakuplja i čuva najljepše priče i uspomene vezane za Majstore, pa samim tim vezane i za Njeguše.

Dok je odrastao uz ognjište svoga đeda Nikole, i oca Neđeljka u dugim zimskim noćima je slušao mnoge drevne i lijepe priče, legende, epske pjesme o svojim precima koji su bili čuvari granice između Stare Crne Gore, i Mletačke Republike, o tome kako se putovalo, trgovalo, živjelo, ratovalo na padinama Majstora, čiji se pogled pruža prema Jadranskom moru. A selo Majstori, pamti mnoga stada ovaca koja su se bijeljela na njegovim dolovima, slamene kuće u kojima je živjelo po desetak članova porodice. Majstori pamte lijepu slogu kada su jedni drugima bili sve u mnogim teškim a posebno onim ratnim vremenima iz perioda II Svjetskog rata. Ginuli su Kustudije-Kustudići, na braniku Crne Gore. Ginulu i stradali za Crnu Goru i njenu svetu slobodu. Zapisuje Gojko Kustudić, sve što je vezano za Majstore, priče, legende, pjesme, istorijske događaje, običaje, toponime, anegdote, priče o kumstvima i pobratimstvima zapisuje i čuva od zaborava sve one Kustudije-Kustudiće, koji su se silom prilika i različitih društveno-političlih okolnosti raselili širom svijeta. Na taj način on čuva neke od najvrijednih stranica istorije vezane za Majstore. Gojko Kustudić, svoje Majstore, doživljava kao neku prelijepu, oazu sakrivenu u planinskim lancima Lovćena, koja neprekidno ispred njega čuva sjećanje na prošlost, njegove pretke, svetinje i sve male i velike stvari koje čine mozaik postojanja Kustudija-Kustudića. Sve što je do sada zapisao ili publiokovao čini inspiraciji i stvaralački motiv, što nam upravo govori o velikoj i neraskidivoj vezi između autora i Majstora na kojima je odrastao.

U beskraju planetarnih vrijednosti, gledano simbolički sa prostora Lovćena, postoje, i oni ljudi i ona mjesta koja nas čine fizički, mentalno a iznad i ispred svega duhovno jačim. Majstori, su najveća inspiracija ovog hroničara, on je njima u svojim zapisima udahnuo dušu, vrativši im makar na tren onaj dio slavne prošlosti i blještavog sjaja. Majstore je povezao kroz prošlost i sadašnjost, ljude i vrijeme, sudbine i vjekove. Na tim svojim često nostalgičnim putevima Kustudić, pravi izuzetno snažne zavičajne refleksije, koje mogu svima a posebno mlađima da posluže kao izvor i uzor. Što je nama svima rodni kraj na tom ljutom kršu ako zauvjek odemo sa njega ako zaboravimo sjene predaka ako se ne osvrnemo iza sebe. Gojkov dom je tamo gdje je Lovćen, Stara Crna Gora. Majstori snivaju svoj san dok je prvi decenbarski snijeg prekrio bjelinom ove prostore. Djetinjstvo u sjeni stare bukve uz prve korake pored lovćenskih zvonćiča koji rastu iz pukotina stijena, miris pokošenog sijena, sumrake i suton uz zvuke pastira koji na svojim frulama sviraju najljepše melodije, jedno guvno na kom se vrhla raž, ovas, pšenica, ublići Kustudića, Ošnja lokva, ublovi u Popovim dolima, vruća pogača i pečeno meso ispod sača. Sve je to ostalo tamo, a sve ga je to vuklo i podstaklo da u svojoj koautorskoj knjizi ,,Zapisi sa Njeguša”  zajedno sa (Lazarom Božovićem) makar na tren odškrine vrata prošlosti ne samo Majstora, već i čitavih Njeguša.

Gojko Kustudić, je odavno shvatio da zavičaj predstavlja najznačajnji dio u izgradnji sopstvenog (crnogorskog) identiteta i da je ta konponenta vrlo je značajna i u drugim kategorijama prije svega: antropološkim, sociološkim, demografskim i etnološkim. Majstori su za Kustudića, magična alhemija jača od života natopljenog prošlošću i svetih prostora na kojima se susreću nasleđe i običaji. Meša Selimović ističe: ,,Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasleđa, istorije i cjelokupnog životnog iskustva vezanog za svoj kraj.” Dosadašnji životni put Gojka Kustudića, protkan je je najvećim ljudskim i moralnim vrijednostima i idealima posvećenosti. Prostori Majstora, široki razasuti na četri strane. Kustudije-Kustudići gdje god da su, gordo i ponosno čuvaju svoj jezik, svoju vjeru i crnogorstvo. Čuvaju svoje Njeguše i Lovćen i Majstore u srcu. Svaki se Njeguš ,,ponekad pretvori” u lovćenski zvončić, u kojem gorštak pokušava pronaći sebe i odgovore na suštinska pitanja. Pitanja istorijskih sudbina i slobodarskih težnji ljudi koji su živjeli i koji žive za odgovore na dosta teške izazove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ljepota Majstora je izazov za sve dobronamjerne ljude. Toliko ljudi bliski, iskreni, gostoprimni, inteligentni a nikako sunce da spušti zrak topline na ovaj prostor koji će ih vječito obasjati. Jer luče slobode neprekidno sijaju. Opstaju Kustudije-Kustudići opstaju kao lovćenski zvončić u svoj svojoj ljepoti ali i surovosti kamenog mora koje ih okružuje.

Sa naselja Trojica, u opštini Kotor njegov pogled je vječito uprt ka Lovćenu i Majstorima. Kaže se da mjesto svog rođenja čovjek ne može birati, i da se moglo naš junak priče bi opet odabrao Majstore i Njeguše. Iako su mnogi Kustudije-Kustudići već decenijama daleko od svog zavičaja. Rodni zavičaj i nostalgija Kustudija-Kustudića prema Majstorima, se prikazuje u najlepšem svijetlu i velikom značaju, sa uspomenama koje su toliko lijepe (a često i gorke) da je u njih teško povjerovati. Zavičajnost nam se javlja u bojama svjetlosti nebeskog i zemaljskog porijekla, ili kao magija toplote i života, gdje se svjetlost rađa, sanja i preliva iz duše u svakodnevnu misao koja luta ka dalekim obalama Mediterana. Duh zavičaja lepršav, očarava, usrećuje. Takve nostalgične slike, uvjek tople, pojedine štite, dok druge proganjaju. Kad bi se patnja i stradanja Kustudija-Kustudića kroz dugu istoriju mogla prodavati, gdje bi mnogima bio kraj pitam se u sebi? Mađarski pjesnik i političar Ferenc Kolcsej (1790-1838) jednom je zapisao: ,,Kome u srcu ne živi domovina, (rodni kraj) taj se svugdje može smatrati prognanikom, u duši mu je praznina koju ne ispunjava nikakva stvar, nikakvo osjećanje.” Gojkovi rodni Majstori, su počeli prvo stidljivo, a zatim sve glasnije i jasnije da nam pričaju svoje životne priče. Gojkove su priče teške i izuzetno emotivne, jer mnogi nisu nikada željeli da odu sa svog rodnog ognjišta, ali su morali, spašavajući često goli život. Gojko Kustudić, je osjećao veliki dug prema svakoj stazi koju je sam gazio, od Majstora i Lovćena do Boke Kotorske od dječačkih do mladalačkih dana, uz poštovanje prema svakoj kamenici sa koje je bezbroj puta žeđ gasio, prema svakom lovćenskom zvončiću, prema drugovima sa kojima je sam odrastao, prema rodnoj kući i ognjištu, prema ocu i majci, svome đedu i svim precima koji su ostavili dubok i neizbrisiv trag na Majstorima. Zapisah ovu priču o ovom tihom i neumornom neimaru koji je zaslužio i zavrijedio svu pažnju i poštovanje za ono što daje najbolje i najiskrenije od sebe a to je ljubav prema svom rodnom kraju i svojoj jedinoj domovini.