Zemlja se oslobađa ljubavlju a velika postaje djelima!

Piše: Dubravka Jovanović

Sunce da dopre do ove naše tmine.
Da mu je prodornija moć, kao što majski osviti pokreću stablo iz korjena, da mu krošnja  zazeleni.
Iz plitkog uma i podaništva samo drača probija.
Zakorovili smo od bola zbog nesojluka. Zbog izdajstva. Zbog  licemjerja nalik crvotočini.
I slabosti karaktera koju pohlepa hrani.
Raščovječeni ,obezduhovljeni u talogu laži koje su samo i tamo njima istina.
Takvi ne smijemo i nemamo prava da se zovemo Crnogorcima  i Crnogorkama.
Crna Gora mora se osloboditi ljubavlju i ponovo velika postati djelima.
Šubare, pipuni,drtani, popovi, lopovi, vojvode,tuđinci, ovo nevrijeme, vremenom  samo njima znanih vrijednosti  zovu?
I oslobođenjem.  Od čega?
Od  istine, ljudskosti,časti, od savjesti, od pravde, od dobrote, od pameti , od  rodoljublja, od čojsva i od junaštva.
Samo je njihova laž cjelovita i neupitna. Ostalo se sve relativizuje i izmiješta.
Ne pristajem na njihove revolucije i rezolucije. Na njihove litije, psalme i molitve, jer im je svaki  krst čvornovat i svaka  svetinja na rasprodaju.
Nije se lako stidjeti pred svima, zasvijetliše mi riječi bliže peru, velikoga Don Branka Sbutege.
Do stida su nas doveli. Istinski nije lako.
Zbog primitivizma, nacionalizma, šovinizma, klerikalizma. Bezdušni i preko leševa. Preko ljudske muke.
Rđa se hvata na njihove svetinje jer svjetlost svoga luča tule.
A zemlja ova je za bezbroj a ne jednu vječnost. Crna Gora, to je ono čemu možeš srce dati.
Otadžbina je misao i vjera.
U krš i njegovu tvrdu kičmu , u  list ozlaćen ovih  gora, u kap tirkiza njenog mora , u  čelo njezinih sinova i  oniks oka  crnogorskih đevojaka.
Nije puklo klatno zvona Ivanova .
I odjeci i sjenke prađedovskih zavjeta živo zbore  da ćemo te braniti od svakoga zla. I odbraniti.
Čojstvom i junaštvom koje je samo Crnogorcima dato kao amanet. I nikome tako na svijetu bijelome. Pozlatom pradavnog mača pravde.
Gore srca, gore baklje za majsku radost tvoje nepokore!
Za tvoj tvrd orah i tvoju zdravicu slobodi koja mora i na ovu bandu.
Mora jer su nam bandijere odmotane da vijore,da  prkose.
One su nove komete za prostor  bijeli, čisti.
I uz uzglavlje su nam za  dah  freškog zraka, za spas  i za glas slobodi.
Za pjesmu i za  lijek.
Za onaj bijeli cvijet suzom srebreničke  majke  izvezen na grobu bez imena.
I za pucanj u srce Srđanovo , koji nije ni umro ni pao.
Pokazao je svima kako se korača po zemlji. A onda zvjezdanijem letom, da nebo osvoji!
I da nam u nasljeđe ostavi slobodu.
Hrabrost se podrazumijeva.
Mora sunce na ovu bandu, da od mraka ne oslijepimo.
U prostor majskog svitanja ga uramimo!