Željko Rutović: Grbini epigrami i aforizmi, simbioza su smisla duha, koji budi i opominje

Piše: Željko Rutović

Radojica Grba, Šta li je iznad popadije (aforizmi i epigrami)

BUKVAR DUHOVITOSTI

Kako vjekovima unazad, tako i danas, satira i satiričari su budno oko javnosti, njen duhoviti kontrolor i duhovni refleks koji ne dozvoljava da ljudi, stvari, događaji, pojave, fenomeni, slabosti i mane, volje i zlovolje, pohlepe svijeta samovolje i samoljublja, prođu mimo nas i vremena – nezapažene, nekontrolisane, nezabilježene u okviru kolektivnog nasleđa satirične iskre duha. Kao takva, kao osobena forma društvene i duhovne zdravosti društva, satira je sama sebi obezbijedila mjesto dostojnog pijedestala kreacije, misaonosti i inteligencije. Od antičkog aforizma, pa do današnjeg globalizma, kratka forma, riječi i misli aforizma, posta pečat dugog i uspješnog trajanja. I dok ,,panta rei“ radi svoj posao, aforizam se kao kakav stožer ustoličio, otporan na sve mijene, promjene ideologija, vremena,  sistema i ljudi. Sam sebi je mandatirao ulogu nesmjenjivosti forme i sadržaja koji svakom izazovu na vrijeme dade mjeru. Kratku i jasnu. Čitljivu i vidljivu. Dade pouku i poruku. On je tu, da se čovjek zamisli nad njegovom misli. Da uspavanog probudi, vruću glavu ohladi, nevidljivo otkrije i suncem duha ga umije. Bio ciničan, ili sarkastičan, zajedljiv ili oštar, provokativan ili izazovan, tek osebujnost tog ,,driblinga duha“ ustoliči ga vječnom neprolaznom tvorevinom, kom se generacije dive, i kad su riječi prave, ili pak, za mnoge krive… No, ogledalo nije krivo. Ali aforizam i jeste to, ni lijevo ni desno, nego pravo u centar, iz kog se bolje vidi i čuje, gdje poruka duha jasno razgolićuje.

Svaki član porodice aforizma otuda je dragocjenost koja rasplamsava vječne igre duha, prenoseći ih u jednoj neponovljivoj individualnoj, ontološkoj i kosmogonijskoj misli i zamisli svoga bića. Što je porodica brojnija to su i moći veće, te otuda raduje ulazak Radojice Grbe u kuću aforizma, čija vrata svojom knjigom Šta li je iznad popadije, ponosno otvara.

Složene i ozbiljne društvene pojave i njihove izobličenosti Radojica Grba kreativno, pitko i groteskno uvjerljivo portretiše i predočava. Poput svojevrsne društvene dijagnostike on uočava anomalije, razotkriva ih po dubini i širini, pretresa im lice i naličje, obje strane medalje, a na čitaocu je da izabere njenu stranu. Nalik magnetnoj rezonanci, autorovo aforističko i oko i uho, vidi nevidljivo i čuje nečujno. Podjednako ljude sa svojim životima, naravima i sujetama, društva i sisteme u prostoru, vremenu i bezvremenu. Zalazi on u taj svijet, razlaže ga i preslaže po svojim aforističkim mjerama duha, gradeći jedan svoj novi svijet, spreman i otporan na sve slabosti i nedovršenosti realnog svijeta.

Pažljivo brusi Radojica Grba svoj aforizam, dobro ga promišlja i u proces sklada dovodi do univerzalne ravni društvenog značaja duha satire i humorističkog otklona od svakodnevlja pretrpanog svakojakim zlovoljama. Širok tematski sadržaj učinio je vidljivim, misaono dinamičnim i semantički vještim, što aforizam čini neposrednijim, refleksnijim i po čitaoca sugestivnijim.

Kao dijalektičko jedinstvo, Grbini epigrami i aforizmi, simbioza su smisla duha, koji budi i opominje, ironijski u smijehu snaži, skrivenu iglu društva zaturenu, lucidno traži. I nema nas, i nema društva, ako nijesmo u tom ramu epigrama, u tom riječi duha igrokazu, u kom su sve sudbe, velike i male stale. Stao je u ovu knjigu jedan mali-veliki svijet pitanja, dilema, strahova, zabluda, vjera i nevjera, ljubavi, morala, tuge, moći i slasti – sve skupa za duh aforizma treba dorasti. Radojica Grba ne da je dorastao ovom izazovu, nego je rame uz rame baštinika crnogorske škole aforizma, kojoj se pridružuje kao znaven i znamen, po vokaciji pera, duha i riječi, sa kojom se već odavno u proznoj i poetskoj ravni dostojno oprobao. Poput renesansnih tragača zlata riječi, evo ga na slatkim prostranstvima duha epigrama i aforizma kojima ispituje neispitano, a ispitanom daje nalaz svojih čula, mjera i uputa tragova iskričavosti smisla života u kom se svi pronalazimo, pa i kada se u njemu ne snalazimo. Sve te zone obilježava Radojica Grba, (p)ostavljajući vremenu svoje markere duha koji će se prepoznavati, i danas i sjutra. Ništa Radojica ne ostavlja za ,,malo sjutra“, već je današnjicom zakucao na vrata održive budućnosti snage svog aforizma.

U Grbinom istraživačkom ­­­fokusu stale su gotovo sve pojedinačne i kolektivne neravnine, prema kojima se kritički i kreativno određuje, ne štedeći nikog i ništa. Jezički i misaono, i kao pitanje i kao odgovor, na obrtu, zapletu, mini drame, on lucidno poentira, aforistički rasvjetljavajući društvene dihotomičnosti i anemičnosti. Sumarno, Grbin aforistički optikum je izraz slobodnog mišljenja slobodnog čovjeka, sa identitetom i stavom. Kao sublimirani izraz šireg javnog diskursa, ova knjiga demaskira, razobličava, imenuje, detabuizira sve ono što zaslužuje kritičku oštricu, javni i satirični polemos, koji ne pristaje na trulo kompromiserstvo i invalidnost duha. ,,Primjedbe su bile na mjestu. Tu su i ostale“ reski je aforizam koji u formi zaključka notira svu hroniku kulturološkog tapkanja u mjestu koji na liniji razdvajanja između nezamjeranja i licemjerja, kopa krater neodgovornosti i nesuočavanja sa ontologijom bića problema i načina razrješenja.

Zbirka aforizama Šta li je iznad popadije! istovremeno je kolektivno-mentalitetsko antropološko-socijalno-psihološka čitanka-bukvar društvene nezrelosti, odsustva samoodgovornosti, krize sistema vrijednosti, gluposti i tromosti. U ovom bukvaru duhovitosti Grba svakoj tački traži slabost, postavlja joj znak pitanja ili znak uzvika. To gotovo hirurški, radi precizno, pa šta od tačke ostane. Elem, u kritici svake dodirnute tačke pojedinca i društva, Grba poentira manirizmom aforističkog smisla i satiričnog duha. Sasvim dovoljno i odgovorno, da se na referentan način predstavi javnosti i izloži kritičkom sudu, kako to samo zna i umije čovjek otvorenosti, riječi, duha i smisla. Svaka knjiga aforizama između ostalog je i knjiga nade, knjiga želje vrlih, mudrih i kritičkih nazora koja svijet, čovjeka i njegove mane popravlja, najljepšim slovima satire, njenog dialogosa kao civilizacijskog trajnog biljega i ponosa. U tom ključu, čitajmo Grbinu knjigu epigrama i aforizama, možda neki od tih aforizama – ključeva, otvori neka davno zatvorena vrata, misli i ideje.