Želio sam da zahvalim precima, ali i da ostavim tragove potomcima

Slobodan Bobo Slovinić

Prvi tom trilogije Slobodana Boba Slovinića, knjiga “Herbarijum Don Đuro”  predstavljen je u crkvi Santa Maria in Punta, u budvanskom Starom gradu.

Evo priče velikog umjetnika, pisca i eseiste u razgovoru za Dnevne novine:

Riječ je o prvom dijelu porodične trilogije. Knjiga prati priču o katoličkom popu, njegovom djetinjstvu, sazrijevanju, formiranju ličnosti i poznoj starosti. Za Vikend novine Slobodan Bobo Slovinić (Liberto) govori o motivima koji su ga inspirisali za pisanje knjige, odnosu prema precima, ali i potomcima, ali i o Budvi nekada i sad.

Vaša nova knjiga “Herbarijum Don Đuro”, prvi je dio porodične trilogije, storija jedne porodice, prikaz duha vremena, Mediterana. Što Vas je navelo da se upustite u avanturu kakva jeste ispisivanje porodične sage?

Slovinić: Kada čovjek kao ja uđe u pozne godine života, magnetski ga privlači rodni kraj, prisjeća se djetinjstva, interesuje ga porodično porijeklo. Često sanjarim o prohujalim epohama i živim sa lijepim uspomenama. Tako po pravilu funkcioniše svako ljudsko stvorenje. Prohujalih godina se ne stidim. Vremešna sam osoba sa iskustvom u više umjetničkih oblasti. Likovna i primijenjena umjetnost, zauzimaju ogroman prostor, likovna kritika takođe. Moji publicistički iskoraci, otpočeli su paralelno. To je teško razgraničiti, putopisi su bili konstanta, dnevnički zapisi neminovnost. Zapisujući događanja oko sebe, komunicirao sam sa svijetom i sa samim sobom. Dnevnik je postao moja ispovjedaonica. Pisana riječ me uzbuđuje kao boja, kao bojeni tonovi i nijanse.

Uzrastao sam uz dva profesora i pionira crnogorskog novinarstva. Više decenija prikupljam porodičnu dokumentaciju i fotografije. U proučavanju, shvatio sam koliko su preci važni za život svakog čovjeka. Koliko su oni truda uložili da bi njihovi potomci živjeli životima dostojnim ljudskih stvorenja.

Potomci žive u sadašnjosti, okupirani vlastitim životima, nemaju vremena da se okreću za sobom. Oni žive brže nego što misle. I dobro je što ne promišljaju prošlost, boleštine i nestajanje. Svi preci, prađed, đed, otac su primorci, rasli su uz more i živjeli duhom i dahom toplog i prisnog Mediterana. Budva je središte našeg porodičnog razvoja. Ali ne ova sadašnja, haotična i zapunjena betonom. Već ona negdašnja, rajski privlačna i stvorena za bezbrižan život. To je dio inputa zbog kojih sam uplovio u Porodičnu trilogiju (sagu) pod nazivom “Herbarijum”. Želio sam da zahvalim Precima, ali i da ostavim tragove mojim Potomcima.

Da li je teško ispričati priču predaka?

Slovinić: Meni uopšte ne, u pisanju uživam kao i prilikom slikanja. Samo su različiti mediji. Osjećam se vrlo ponosnim što bilježim životne tokove ličnosti koji su živjeli prije moje pojave. Na neki način osvjetljavam njihovo trajanje u vremenu i prostoru. Pokušavam da im uzvratim ljubavlju što su mi omogućili da živim i stvaram. Faktografija je u trilogiji važna, ali nije presudna Ona je samo temelj da sazdam maštovitu romanesknu tvrđavu, koju bi čitaoci mogli razgledati i spoznavati.

Kažete da je herbarijum Don Đura iz 1899. godine moždanik knjige. Zbog čega?

Slovinić: Tokom rada koristim se faktografijom i dokumentacijom kao bazom, ali kada sam u stvaralačkom naponu, mašta, fantazija i fikcija su nezaobilazni. Kada sam spletom čudesnih okolnosti došao u posjed dražesnog i neobičnog “Herbarijuma” iz (1899), koga je kao dječak formirao moj stric Juraj (Jurica) (Đuro), odlučio sam da taj izuzetan art efakt postane vezivno tkivo (moždanik sva tri toma). On je postao “zlatna žica” koja koherentno povezuje tri segmenta trilogije.

U romanu ste prikazali život sveštenika Don Đura i budvanske porodice u periodu sa kraja 19. do polovine 20. vijeka. Kakva je bila Budva tog vremena u poredenju sa životom u Budvi danas?

Slovinić: Moja porodica potiče iz Dalmacije, tačnije sa otoka Brača, iz „malog mista” Postire. Tragajući za boljim životom, braća (Juraj i Ivan) su prije dva stoljeća, doplovili gaetom do Južnog primorja i usidrili se u “malom mistu” Budva. Mlađi Ivan je vjenčao Juliju, ćerku mještanina Konte Roza. Juliju kći uglednog vlastelina na “krst je držao” (krstio) u katedrali Svetoga Ivana u Budvi, Sveti Petar Cetinjski, kada je dolazio na Primorje. Tako su moji preci srasli sa Budvom.

Moj đed Niko (18451923), imao je osmoricu sinova, najstarijeg (Juraja) (Đura) (1885), dao je na škole, diplomirao je na Teološkoj universi u Zadru, a zaređen (1909) kao sveštenik u katedrali Svetoga Tripuna u Kotoru. Prešao je da službuje u katedralu Svetog Ivana (1941) do okončanja života (1950) u Budvi.

U prvom tomu Porodične trilogije “Herbarijum”, bavio sam se životom strica sveštenika, zvanog Don Đuro. Međutim, pažnju sam usmjerio njegovoj porodici, njegovom izrastanju, školovanju i formiranju ličnosti. Uzgred sam dotakao njegov sveštenički život, koji je bio sadržajan. Pokušao sam čitaocima da približim atmosferu toga doba u Budvi i na primorju. U tome mi je pomoglo slikarsko iskustvo. Kada god pišem, snimam svojevrsni film, zapravo stvaram filmski scenario.

Na kraju knjige nalazi se rječnik pojmova koji čitaoce podsjeća na zaboravljene izraze i jezik tog vremena. Zašto je važno da od zaborava sačuvamo i taj jezik?

Slovinić: Radeći na trilogiji smatrao sam logičnim da pišem primorskim, romaniziranim rječnikom i pojmovnikom iz minulih epoha. Kako bih bio bliži čitaocima, uveo sam objašnjenja (fusnote). A na kraju priložio sam i abecedni rječnik. Tako sam oteo zaboravu karakteristični način izražavanja Boke, Budve i Kotora. Mislim da je veoma važno sačuvati od zaborava govorni jezik primorskog dijela Crne Gore, jer time bogatimo ukupnu crnogorsku lingvističku terminologiju. Na tom sam planu dao značajan doprinos. Uz porodični način života, uz opštu atmosferu življenja, uz kulinarski receptuar knjiga sobom nosi i još mnogo drugih značajki.

Kako će se zvati sljedeća dva toma porodične trilogije? Ono što je posebno interesantno je da priču o djedovima pripovjedaju unuci… Vi pričate o Don Đuru (Liberto Slovinić) …

Slovinić: Kada sam formirao projekat Trilogije, odlučio sam da pišem o trojici školovanih porodičnih ličnosti. Prvi tom posvećen je stricu, katoličkom svešteniku Don Đuru. Obuhvaćeni su preci, prađed Ivo, prababa Julija, đed Niko, baba Tonina…

Drugi tom posvećen je ocu, profesoru i novinaru, nosiće naziv “Šjor Ante”, a narator će biti moj sin Saša. Treći tom, biće posvećen životnom putu umjetnika, zvaće se “Pitore Liberto”, narator će biti unuk Iva. Stalno unuk, piše, kazuje, besjedi (narator je) o svome đedu. Naravno, najmanje kazivanja biće o profesiji glavnih junaka. Knjige će se prevashodno baviti njihovim životnim tokovima. Zbog činjenice da se sada javljam u sasvim novom žanru (literaturi i književnosti), izmijenio sam ime. Sada stvaram podimenom Liberto. A kako bi knjiga bila univerzalnija i prihvatljivija čitalačkoj publici, zanemario sam prezimena, sve ličnosti prepoznaju se prema imenima.

Što je najvažnije što ste Vi naučili od predaka, a željeli biste da potomci nauče od vas?

Slovinić: Od predaka se uči i prihvata veoma mnogo, naravno onaj koji to želi. Kao djelomično savremenik roditelja, najviše sam primio i naučio od profesora, oca i majke. Kada sagledam živote daljih predaka, žao mi je što od njih nisam poprimio talent trgovinske uspješnosti. Ostao sam, na moju žalost, samo u domenu duhovne nadarenosti.

Budva je izgubila šarm “maloga mista”

Na fotografijama koje se nalaze u knjizi teško da bi ko prepoznao grad o čijoj se devastaciji decenijama govorilo, ali uzalud. Postoji li nešto što je Budva, po Vašem mišljenju, izgubila zauvijek?

Slovinić: Kada sam kreirao knjižni blok, smatrao sam za potrebno da tekst ilustrujem segmentima (cvjetovima, lišćem) iz Herbarijuma. Takođe da bi sadržaj bio upečatljiviji, priložio sam stane fotografije glavnih ličnosti, panorame stare Budve, đeda Nikove vile na Vetjoj vodi pri moru, Brača, Postire…. Na moju ogromnu žalost, a mislim i mnogih građana, Budva je u zadnjih dvadesetak godina potpuno izmijenila svoju autentičnost i prepoznatljivost. Svoj šarm “maloga mista”, draž mjesta za odmor i uživanje u miru i spokoju. U njoj se više ne može jesti domaća riba sa gradela, piti domaća bevanda, čuti primorska pjesma. Njoj je urađena ozbiljna hirurška korekcija lica i naličja.

Betonsko-neboderski monstrumi su je potpuno vizuelno i suštinski uništili, onemogućena je komunikacija, preplavila su je vozila, istjerani su pješaci, uništeno parkovsko zelenilo. Budva, negdanja, potpuno je uništena i likvidirana. Diše na vještačke “škrge”. Uzet joj je potpuno Identitet i Duša.