Zašto šute intelektualci?

S više strana čuje se pitanje zašto intelektualci šute o zlu četništva koje razara današnju Crnu Goru.

Dobronamjerni ljudi pretpostavljaju da se zna ko su intelektualci i šta im je poziv. Vjeruju da oni ne bi smjeli šutati, jer – više od „običnih“ građana – imaju moralnu obavezu da odlučno brane slobodnu i nezavisnu državu od novih vlastodržaca.

Ipak, nije samorazumljiv kritički poziv intelektualca u modernoj građanskoj epohi, pa ni u današnjoj Crnoj Gori. Kao što se u njoj sve mijenjalo, promjenama je bio izložen smisao i sadržaj poziva intelektualca.

Stupajući na povijesnu scenu u poznom srednjevjekovlju, mlada građanska klasa (buržoazija) svoje željeno mjesto u ekonomskom, društvenom i duhovnom prostoru feudaliteta tražila je s obećanjem da je sposobna da revolucionira cjelinu života. Tako veliki zadatak bilo je moguće ostvarivati samo sposobnošću da na svoju stranu privuče najbolje intelektualne i moralne snage društva.

Nosioce ovih sila najprije su nazivali „humanistima“ i „filozofima,“ a od 19. vijeka do danas – intelektualcima, a njihov društveni sloj – inteligencijom. U evropskoj kulturi se u potonjih pet vijekova ukorjenjivala predstava da su intelektualci vodeća umna i moralna sila društva, dakle, „savjest društva“ koja ima prosvjetiteljsku, civilizatorsku, a čak i mesijansku ulogu u društvu.

Pripadala im je viša obrazovanost i kultivisana moć kognitivnog (filozofskog i naučnog) mišljenja, kao i tvoračka moć koja producira ideje te djela umjetnosti i kulture. Intelektualci su na sebe uzeli pravo da postavljaju vrijednosne i ideološke paradigme života društva. Posebno, društvo je priznavalo preferencije intelektualaca da budu utemeljitelji moralnog pogleda na svijet i uzori valjane moralne orijentacije ljudi. S prosvjetiteljski progresizmom učvrstilo se uvjerenje da su intelektualci vodeća snaga društva koja vuče u budućnosni napredak.

Intelektualac je dobio primarno određenje kritičkog duha koji je stalno na djelu. Moć i pravo kritike u filozofiji, naukama, umjetnosti, kulturi, moralu te javnom i političkom životu  postali su bitnim sadržajem poziva intelektualca. Institut javnog mnijenja je veliko otkriće i glavno polje djelatnosti intelektualaca u ranoj građanskoj epohi.

Kad je građanska klasa (buržoazija) od početka 19. vijeka u Zapadnoj Evropi i Americi zavladala cjelinom života društva i svemu nametnula profitnu mjeru stvari, staroj kritičkoj inteligenciji  – koja joj je u bitnom pomogla da ovlada svijetom – odužila se na najlošiji način. Oglasila je da joj kritička inteligencija više nije potrebna kao zalog duhovne, društvene i moralne slobode, nego samo kao profesionalno meritorna klasa intelektualnih najamnika.

„Slobodna djelatnost“ intelektualaca bačena je u žrvanj robno-novčanog odnosa i aporetski odnos rada i kapitala. U njemu intelektualci postaju „duhovni“ ili „intelektualni“  proletarijat. Kapitalistički odnos pervertira sve čega se dotakne, pa i rad, znanje i talenat. Manuelni radnik postaje „vlasnikom“ svoje radne snage (Marks), a intelektualac „vlasnikom“ svoga znanja i talenta. Intelektualni rad dobiva najamni karakter. Radna snaga intelektualca postaje roba koja se – kao i svaka druga roba – prodaje na tržištu.

Logika kapitala – personalizovana u buržoaziji i državnoj birokratiji – s intelektualnog rada skida negdašnji „svetiteljski oreol.“ Inteligenciju čini najamnom i integriše je u kapitalistički pogon proizvodnje (tehnostruktura, inženjersko-tehničarski sloj etc.) i u društvenu organiza­ciju građanske države (činovništvo, kulturni „sek­tor,“ društvene djelatnosti, obrazovanje, nauka, mediji).

Uvjeravajući sebe da nema drugoga izbora, inteligencija pristaje da bude najamnička i da obavlja tehničko-ideologijsku funkciju u proizvodnji i „čistu“ ideolo­gijsku funkciju u društvu. Poput svještenstva, ona postaje „ideološka klasa“ u službi apologija i konzervacija postojećeg društvenog odnosa. Postaje „otmeni pauper“ (Marks), obrazovani sluga buržoazije i birokratije.

Socio-ekonomski položaj između buržoazije i proletarijata čini inteligenciju „klasnim hermafroditom,“ razapetim između straha od proletarizacije i poželjnosti uspona u redove vladajuće klase. Frustraciju što ih vladajuća klasa uvijek tretira kao „tehničare praktičnog znanja i male činovnike nadgradnje“ (Sartr) intelektualci moralistički uljepšavaju samoobmanom da stoje izvan i iznad „borbe između rada i kapitala.“ U tome je korijen njihovog dominantno malograđanskog filistarskog pogleda na svijet.

Održanje slobodnih intelektualnih kritičkih duhova u cijelog građanskoj epohi odvijalo se ponajviše protivno kapitalskom poretku stvari, protivno najamničkoj poziciji i psihologiji intelektualca. Veliki intelektualni stvaraoci uvijek su morali s golemim naporom čuvati svoje kritičko i humanističko držanje pred demonijama postojećeg svijeta.

„Oslobođeni“ od svojih tradicionalnih obaveza uzora moralnosti, kritičkog mišljenja i humanističkog poziva, intelektualci današnjih zapadnih pluralističkih društava ograničavaju se na partikularističke angažmane i nježnu kritiku koja ne tangira temelje svijeta kojim gospodari neoliberalistička finansijska plutokratija. Drže se sigurnosti zapitanosti o pojedinim aspektima socijalne pravde te prava čovjeka, žena, manjina itd. Danas se – mahom s cinizmom – priśećaju kako su im intelektualni preci s radošću sebi davali pravo na posebnu odgovornu ulogu u društvu.

Inteligencija u Crnoj Gori nije nikad živjela herojsko doba u kome bi sebi davala pravo da bude ”savjest društva”. Počevši se tegobno formirati tek poslije Drugog svjetskog rada, prešutno je prihvatila da bude najamna inteligencija koja nema nikakvu posebnu moralnu odgovornost pred društvom.

Njene institucije – Univerzitet Crne Gore, CANU, Istorijski institut te budžetirane institucije obrazovanja, kulture i umjetnosti – rađale su se iz podaničkog i najamničkog odnosa. Svaka od njih je sebe anestezirala oportunističkom ideologijom šutanja čiju unutračnju mučninu neutrališu dobre sinekure. Pod krovom meritornosti i kompetentnosti – izgrađenim najčešće prema vrlo niskim naučnim, obrazovnim i kulturnim mjerilima – intelektualci iz ovih institucija mogli su bez ozbiljnih unutrašnjih trauma durati kao socijalno i moralno dezorijentisani fahmani, školski i naučni štreberi te činovnici na polju znanja i obrazovanja.

Tako je učvršćivan poželjni obrazac nezainteresovanosti intelektualaca za sve što im je „izvan struke.“ Od njih niko ništa nije tražio niti su se oni ośećali spremnim i sposobnim za javni humanistički angažman u vitalnim pitanjima života društva.

Šutali su oni stoga u vrijeme socijalizma. Šutali su i kad su rušeni socijalizam, Jugoslavija i Crna Gora. Šutali su i kad su im proganjani i izbacivani s posla kolege koji nijesu pristajali na slom Crne Gore u „AB revoluciji“. Šutali su i kad se Crna Gora počela tegobno oslobađati od beogradskog nacionalističkog iga. Šutali su i pred dramatičnom određenošću pitanja da li je vrijeme da Crna Gora uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Šute i danas, gledajući kako Crnom Gorom manita četnički bal vampira.

Najamnik se najčešće boji svoga gazde. Zato ga i mrzi. Crnogorski intelektualni najamnici bojali su se od socijalističke birokratije i mrzjeli su je. Isti odnos su „razvili“ prema vladajućoj nomenklaturi od vremena uspostavljanja višepartizma. U mjeri u kojoj se nomenklatura vrijednosno okretala prema ideji suverene Crne Gore, jedan dio intelektualnih najamnika počeo je strasno mrzjeti Crnu Goru i suverenizam.

Utjehu svojoj mržnji i strahu tražili su okretanjem prema „srpstvu.“ Melem svojoj oportunističkoj i prestrašenoj duši nalazili su u srpskom nacionalizmu. Iz toga se mogla roditi samo njihova omamljenost klerofašizmom te fascinacija popovima i zlikovcima iz Drugog svjetskog rata i minulih jugoslovenskih ratova.

Podrškom „litijama“ oni su označili svoj intelektualni i moralni slom. Novo četništvo je pripomoglo da se razore potonji atomi časti i dostojanstva najamničke inteligencije.

Međutim, „đe je smrtonosno, tu raste spasonosno“ (Hajdeger). Iz kratera goleme nesreće rađa se – po prvi put u crnogorskoj povijesti – nova i mlada moćna snaga kritičke inteligencije. Već se ona pokazala kao darovita, obrazovana, hrabra, visoko moralna i beskrajno odana slobodnoj Crnoj Gori. Ona ne šuti. Govori ona tako glasno da u klerofašistima izaziva tešku nelagodu i strah, a suverenistima budi nadu da se u borbi za Crnu Goru ne može niti smije izgubiti!

Pojava mlade generacije kritičke inteligencije jedan je od najvažnijih događaja u novijoj crnogorskoj duhovnoj povijesti!