Zašto smo takvi?

Već par dana slušam dobre vijesti o koroni koja se lagano gasi, pomislila sam.

Taman sam se opustila, sa mnogo manje zebnje u očekivanju informacija koje su i dalje, po pravilu prve ili u vrhu svih medija.

Nakon četiri dana, bez inficiranih, danas vijest da je otkriven jedan slučaj u Crnoj Gori i da nije poznat izvor inficiranja.

Takođe su danas s majskim suncem otvorene butige u mom gradu.

Oživio drevni grad pa i pod maskom.

Samo da ih zaista nosimo, poštujući sve ostale preporuke kako valja i kako je pošteno prema sebi i drugima.

Čudan je ljudski razum.

Jedni ga imaju, drugi su u nerazumu.

Od tih drugih stradamo svi.

Oni sve znaju, u sve i svakoga sumnjaju, njihov vječni krivac je najčešće politika koja nije njihova ili po njihovom metru.

I doktore i medicinu, nauku i struku, medije i muku u kojoj smo svi jednaki, bi da na svoju vodenicu navedu.

Teorija zavjere s KOVIDOM  se primila na pleća naše male, ali kičmom jake države.

Ta bruntulanja, kako mi Kotorani zborimo i takvoga umbroznoga naroda, oću reći jednog njegovog dijela, čini mi se ne poznaje svijet.

I kada nam krene, a u nevolji nam baš ide po pravilu, pokazala je to Crna Gora, oni bi da na propast osude.

Da izvrnu istinu kao naopaku i razbucanu majicu.

Neka s njom šugaju podove sopstvene politke i sitne duše, jer kako objasniti negaciju svega učinjenog, lovljenje grešaka kojih će vazda biti u svakom poslu, osim u neradu.

Kako objasniti i to da se noću, istina do 11 ura, ne može od konfužiona putem pasavat, po pravilu bez distance, jer se eto, neko iživljava i brani nam slobodu.

Nismo oslobođeni od ovog zla još, koliko puta treba da ponove oni koji nisu prošetali rivom, niti udahnuli od seoskog mirisa ili planinske arije.

Oni koji samo mijenjaju monturu liječničku i od glave do pete zamotani bolnički život žive, na stotinu puta opranih ruku za nas i naše zdravlje.

I oni bi do frizera i pedikira, do vulkanizera i pijace, u kladionicu i na bicikletu za jedan đir vanjskog života.

Dok je Soraja biće i para za kaznu.

Čitam, po zanimanju starleta sa prijateljicom pukla za ciglu, u njihovom žargonu, jer se mrtva ladna divertila u vikendici na Žabljaku.

Kako li je sojka tica dolećela na planinu usred koronarnih zabrana, nije ni bitno.

Poravnanje i sporazum nakon apsa kraćeg, koštao je hiljadu eura za obije.

Neću se začudit ako ih ponovo uhite na neku od tropolušo plaža, jer što je za njih banj na ove naše zalivske ponte, i ako opet pljunu ciglu.

Pare ne muče nego buče, stara je narodna, a ti kume, kako si?

Pa se čudim danas otkud novi slučaj, a ponadala  sam se i gotovo odahnula, vjerujući da se gasi i zalazi Covid, bas kao što je sunce ovog trena svojim korakom preskočilo Vrmac.

Dubravka Jovanović