Zašto se prodajemo i predajemo?!

Piše :Goran Sekulović

Postoje tako paradigmatični ’’potezi’’ koji u malom detalju, a ustvari u sasvim dovoljnom pa, dakle, i adekvatnom i velikom, pokazuju suštinu stvari. Upravo se o tome radi kada je riječ o nedavnom konstituisanju od strane CANU Redakcije Enciklopedije Crne Gore i tekućem radu u drugoj crnogorskoj akademiji DANU. Naizgled nikakve veze, a zapravo i jedno i drugo pogađaju bit stvari ne samo kada se radi o akademijskom životu, već i o najsuštinskijim odrednicama ove zemlje i njenim temeljima.

Krenimo od Redakcije Enciklopedije Crne Gore. Nema se i ne može se imati primjedbi na njen sastav. Sve su to ljudi od stručnih i naučnih znanja i zvanja. Naravno, uvijek je moguće osvrtati se i razgovarati na temu ko i kako pokriva određenu oblast i sa kojim prevashodno užim, specijalističkim i konkretnim istraživačkim fundusom i fondom se može, treba i mora pokrivati jedna šira enciklopedijska oblast. Uostalom, dalo bi se i trebao voditi javni, društveni dijalog o samoj temi Enciklopedije Crne Gore, jer je ona toliko značajna, široka i ima respektabilnu predistoriju koja je imala u različitim prilikama, ideološkim i državnim vremenima i više konkretnih uradaka koji, međutim, nijesu dovedeni do kraja. Podśetimo se još jednom da smo čak i na Balkanu i u Jugoistočnoj Evropi jedina zemlja i država koja nema svoju Enciklopediju. Što se tiče dijaloga,  śedoci smo da se javne rasprave ne vode ni oko mnogih drugih najznačajnijih pitanja u zemlji tako da to dođe skoro kao obavezni modni detalj aktuelne vlasti, bez obzira o kojoj se sferi radi. I u dva ’’detalja’’ o kojima je riječ u ovoj kolumni primjetni su upravo netransparentnost, zatvorenost i nemanje želje za komunikaciju sa ’’pastvom’’ .

U sastavu Redakcije Enciklopedije Crne Gore je – osim akademika CANU, kao i nekoliko stvaralaca koji su u članstvu i CANU i DANU – i jedan broj akademika DANU. Reklo bi se za pohvalu što je ’’konkurentska’’ CANU pozvala i jedan broj akademika DANU. Međutim, u generalijama tih stvaralaca nema podataka da su u pitanju akademici DANU, već samo njihova osnovna stručna i naučna, odnosno umjetnička ’’lična karta’’ – doktorat nauka ili univerzitetski predavački status. I po ovom ’’detalju’’ koji mnogo govori, očigledno je da CANU ne priznaje DANU. Naravno, ništa novo. Znamo da su svojevremeno odbili zvaničnu državnu inicijativu – na stranu kako je bila uobličena i formulisana – da se dvije crnogorske akademije spoje. I tada i sada, kao i uvijek – a baš tako rade i sve velikosrpske institucije, programi, planovi, velikosrpstvo sa svim svojim dimenzijama: nacionalističkim, šovinističkim, imperijalnim, asimilatorskim, osvajačkim, svetosavskim, klerofašističkim, negatorstva crnogorskog nacionalnog, kulturnog, jezičkog i državnog individualiteta i subjektiviteta – na djelu je ne samo praksa da je u biti  svako neprijatelj (ili makar izopštenik za kojeg nema mrvica hljeba sa gospodarevog, odnosno velikosrpskog stola) ko nije sa nama i ko se ne povinuje našim, odnosno njihovim  asimilatorskim projektima, već i pokušaj da se zatre, i milom i silom sve što makar i na papiru i formalno nosi ime i predznak istinskog nacionalnog i državotvornog crnogorstva.

U igri je sve, jer je i vlast na Balkanu sve, a vlast je dakako apsolutno njihova. I nimalo ne čudi kontinuitet totalnog negiranja DANU od strane svih vladajućih garnitura CANU, već je pitanje svih pitanja i ovđe a i svuda đe se radi ili ne radi o Crnoj Gori – zašto jedan broj Crnogoraca, bilo u nacionalnom, državnom ili pak građanskom i državljanskom smislu toga pojma, prihvata da se povinuje očitom nepoštovanju i grubom (neko bi rekao s pravom suptilnom, ali je kvaka upravo u toj naoko nenasilnoj a tako lako opijajućoj metodi) neuvažavanju svoga identiteta i integriteta i nojevski se ponaša kao da je sve u redu. Članstvo u DANU bi trebalo – a to se podrazumijeva i treba da bude tako, u obrnutom slučaju sa tim stvaraocima i tom institucijom i njihovom ulogom u društvu nešto zaista nije u redu – da ima vrlo važnu ulogu u svjetonazoru i stvaralačkom habitusu svakog naučnika i umjetnika. Izvorno konstituisanje i osnivanje DANU je to neizostavno uključivalo, ali i opredjeljivalo kao ne samo odlučujući i presudni činilac samog izbora kandidata, već i validnost i argumentovanost aspiracija svakog onog stvaraoca koji je želio i htio postati njen član. Dakle, s pravom ili ne. Ako neko ko je član takve akademije – kakva je DANU ili je možda samo nekada takva bila – pristaje da se nađe u nekom istraživačkom timu, odnosno imenuje i angažuje, bez priznanja, navođenja i poštovanja upravo tog njegovog članstva i statusa, on samim tim ne samo da negira individualitet i subjektivitet, identitet i postojanje DANU, njenu potrebu i društvenu opravdanost i validnost njenog svjetonazora i njene stvaralačke ideologije i naučno-umjetničkog shvatanja društva, države i samog čovjeka, već (o)stavlja ozbiljnu sumnju u svoj moralni i stvaralački habitus, u svoje sopstveno dostojanstvo i dostojanstvo struke, poziva, umjetnosti i nauke kojima se bavi. Na kraju, ili na početku, ostaje vrlo gorak ukus dileme što je zapravo bio onaj početni motiv i impuls koji je tog jednog i svakog drugog stvaraoca doveo u panteon DANU: da li istinska želja za participiranjem u okviru njenih izvornih načela i postulata ili pak lukrativna i tranzicijska, u suštini šićardžijska namjera da se domogne ’’ića i pića’’, ’’slave i hvale’’, što u ovom konkretnom slučaju znači tihi prelazak u redove CANU. Kada i ne mora i nije to slučaj možda u dotičnom primjeru, nereagovanje, odnosno prihvatanje imenovanja bez navođenja pripadnosti DANU i njenih statusnih zvanja i znanja, ostavlja brojne upite, upravo ove o kojima je riječ u ovoj kolumni.

A sada pređimo na drugi ’’detalj’’ koji se nalazi u aktuelnom radu DANU. Već duže vremena jedina aktivnost DANU je u slanju dopisa njenim članovima da – plaćaju članarinu!  Naravno, poznato je da DANU odavno nema nikakve izvore finansiranja, dotacije i prinadležnosti. I nije problem da li treba ili ne pomoći DANU, pa i redovnom članarinom njenih članova. Jasno je da ona, ma koliko bila, ne može pokrivati ono što bi trebalo da bude suština rada jedne akademije nauka i umjetnosti, a to su njeni stvaralački i istraživački projekti. U ovoj zemlji još uvijek postoje odgovarajući konkursi u različitim ministarstvima i institucijama po pitanju nauka i umjetnosti i podrške njihovim projektima. I umjesto da se DANU u tom smjeru angažuje i svojom stvaralačkom moći nametne javnosti i pokaže da njen apsolutno negativni i marginalizovani u svakom pogledu u društvu položaj predstavlja apsurd i jedan od najvećih promašaja naše države i zemlje, ona iscrpljuje svoj stvaralački kapacitet, odnosno akademika koji je nepresušan, u slanju dopisa svojim članovima o članarini, ko ju je platio a ko nije, sve do toga da će oni koji redovno uplaćuju članarinu, ako budu pitali, moći uredno dobiti odgovor u koje svrhe se taj novac troši (sic!) a oni koji ne uplaćuju, opet ako budu pitali ili ako se samo usude da pitaju, neće dobiti odgovor na traženo pitanje!? (sic!) A predstoji i ’’vrhunski’’ stvaralački projekt (stiže vrlo brzo!) u vidu precizne tabele koja će pokazati ko je sve i kada uplatio potrebnu članarinu, a ko nije ili možda samo (po)nekad! Uz dužno poštovanje znanja i zvanja profesije i mjesta tehničkog sekretara u DANU, dopisi o članarini iz ove institucije sa potpisom upravo tehničkog sekretara/tehničke sekretarke, (p)ostaju u posljednje vrijeme njen najviši stvaralački akt! Ovđe bi se mogli pozvati i na Svevišnjeg u smislu – Bože, Bože, na što može spasti stvaralački rejting i dostojanstvo jedne institucije koja svojim pozivom i utemeljenjem, identitetom i ulogom u društvu, zemlji i državi, treba da bude njihov najviši naučni i umjetnički um!

I zašto se onda čudimo uopšte bilo čemu kada je riječ o sve prisutnijoj velikosrpskoj agresiji i po taktici i strategiji toplo-hladno, čas gruboj i silnoj, čas tihoj i mil(n)oj, upornoj i vrlo uspješnoj gotovo mimikrijskoj kupovini duša, glasova i nažalost i umova koji se dešavaju širom, uzduž i poprijeko, naše voljene  zemlje. Jer, ne zaboravimo, a to je možda trebalo reći odmah na početku, nije nimalo zanemarljiva finansijska stavka angažovanja i učešća u radu na Enciklopediji Crne Gore, odnosno njenoj Redakciji. E, sad, treba se opredijeliti: ili dostojanstvo i integritet ili pak povijanje glave i utapanje u velikosrpsko korito! (Na jedan čuđeći upit i ’’primjedbu’’ jednom izuzetno visoko pozicioniranom naučniku a nekada i političaru, i uz to barem sve do danas suverenisti, o tome zašto se ’’trpi’’ aktuelni rektor državnog Univerziteta, dobio se odgovor da je visoko podigao plate!). I istorijski i aktuelno ovo je isti metod velikosrpskog načertanijevskog sna i zbilje koju već uveliko živimo, ovoga puta u okvirima tzv. ’’srpskog sveta’’. I to od politike do crkve, od nauke do kulture i jezika! A izlazak je ’’jednostavan’’, naravno sa kičmom i uspravno, dakle, i u politici, i u crkvi, i u nauci, i u umjetnosti!

Popis je pokazao da je Crna Gora svoja na svome i da će takva vječno i ostati. Ali da bi tako i bilo i da bi tom nacionalnom, građanskom, domovinskom i otadžbinskom zovu mogli da se trajno odazivamo i prizivamo, prizovemo i utemeljimo za sve naredne generacije, moramo se vratiti moralnom dostojanstvu i našim najvet(l)ijim idealima, a to su čojstvo, etičnost, poštovanje svoga i svakog drugog dostojanstva, države i zemlje, nacije sopstvene i svih drugih, građanstva u cjelini, multikulturalizma i interkulturalizma, svega onoga što je danas savremeno i produktivno u svijetu, a što smo mi i u daljoj i u vrlo dalekoj i bližoj prošlosti ne samo prepoznavali već i živjeli i u čemu smo čak i prednjačili. Pa zašto se onda prodajemo i predajemo?!