Zapis iz Medovskog zaliva: MOLITVA NAD SVETOM VODOM

Zapis iz Medovskog zaliva

MOLITVA NAD SVETOM VODOM

Piše: Dragan Mitov Đurović

Bio je to prije sto deset godina najtragičniji Božić u crnogorskoj istoriji:
Ginuli smo na Mojkovcu i Lovćenu,ostali bez Kralja,slobode i države,u Medovskom zalivu utopilo se oko 392 dobrovoljca koji su  iz Amerike i Kanade itali da pomognu domovini.
Preživjele na Kruševcu sa suzama primio kralj Nikola, koji se pritisnut mukama, vjerujući da će se vrnuti, pred odlazak  opraštao od naroda i države.

Stara država,čiji se slobodarski barjak vjekovima vijao,bila je te ratne l915. godine na izdisaju. Vojskom su komandovali tudji  ,,generali,, bila je velja zima i nemaština, na frontovima  nevidjena hrabrost, prema domovini krenuli su dobrovoljci da pomognu, da sačuvaju ognjište, familiju, slobodu.

Istorija je zapamtila: poruku Gospodara Nikole za spas Crne Gore u bijeli svijet donijeli su izaslanici Jovo Matanović i Savo Djurašković , u kojoj je pored ostalog  pisalo….Pozivam moje Crnogorce  i sve ostale rodoljube koji misle na slobodu južnih Slovena….Koji mi se Crnogorac  na ovaj poziv ne odazove. Kasnije neće imati jesta u domovini… Dobrovoljci  su napuštili u Americi i Kanadi rudokope, rančeve i ostale teške rabote, i sakupili  se u Vankuveru. Bilo ih je više od 7oo, učili su na brzu ruku ratne vještine, kojima su većina vični bili, i po istraživanju zaslužnika za istinu o crnogorskoj dijaspori kroz vjekove, Blaža Sredanovića, polozili zakletvu..,,Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda,zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patničkim pepelom naših predaka ,,svetim prahom rodjene grude, zaklinjem se velikim suncem slobode, da ću stajati junački neustrašivo, rame uz rame, bok uz bok hrabre crnogorske i srbijanske vojske, u svetoj borbi za oslobodjenje do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde,Istine i Slobode,,.

Nakon što je tokom ljeta prva grupa dobrovoljaca preko Soluna stigla  na ratišta,druga grupa sa oko pet stotina ratnika skoro mjesec dana putovala je, sa pjesmom ,,Oj svijetla majska zoro,,po sjećanju dobrovoljca Petra Grubača koje je zabilježio vrli reporter Mišo Drašković i zastavom na kojoj je pisalo:,,U boj za narod svoj,, svečano dočekivana do talijanske luke Brindizi, odakle su istoimenim brodom u pratnji četiri talijanska torpiljera krenuli prema Medovskom zalivu.

Medju dobrovoljcima bilo je najviše Crnogoraca, ali i Srba, Hrvata, Slovenaca, Hercegovaca, 12 članovaa američko – češke misije , deset časnih sestara i jedan Rus.

U Badnje promrzlo i maglovito jutro, bila je po novom kalendaru  l916. godina, na nekoliko stotina metara od obale, dok je većina uzimala prtljag iz potpalublja, brod je udario u minu, počeo da tone velikom brzinom. Maniti talasi i nevidjena pogibija. Borba je trajala  satima, sa broda na početku  čuli su se su  pucnji, da se prekrati život, kada spasa nema. Zalud je brodska sirena pozivala pomoć, kada su stigli engleski čamci-spasioci bilo je suviše kasno, a talijanska  pratnja već je napuštila luku.

Na obali slika koju će istorija dugo pamtiti: oko slabih ognjeva više od 15o dobrovoljca koji su pretekli lutali su obalom sa nadom da će voda ,,vratiti,, tijela njihovih sunarodnika, a potom krenuli gudurama prema Crnoj Gori.

Na Kruševcu dok se opraštao od naroda, brodolomnike je primio kralj Nikola koji je zaplakao primajući zastavu dobrovoljačkog bataljona iz ruku Ivana, Rusa iz Vladivostoka, koga je odlikovao Obilića medaljom. I kada je za nekoliko dana napuštao za vazda Crnu Goru, gospodar Nikola je sa broda, zapisao je hroničar bolno posmatrao Medovskim vodama prtljag i odjeću svojih zlosrećnih podanika, kojima nije bilo sudjeno da nogom kroče na tlo svoje rodne grude.

Bio je to najtužniji Božić u crnogorskoj istoriji, pogibija kod Medove, zaludnje junaštvo na Lovćenu i Mojkovcu, izgubili smo državu , slobodu, kralja, dok smo branili odstupnicu srbijanskoj vojsci, koja je već bila u albanskim sigurnim lukama, govorio je u ove dane prije deset godina akademik Sreten Perović, u besjedi na Medovskoj obali, đe sem  vijenca i cvjetova koje odnesu talasi u dane Božića , nema pomena , ni kamene ploče koja bi podsjećala na viteštvo dostojno nezaborava, i vječne molitve nad Medovskom svetom vodom.

VILE PLETU VIJENAC SLAVE

Tragovi blijede, ali sjećanje vječno traje, na hrabre pretke, koji su od života više voljeli svoj narod i svoju Crnu Goru, što potvrdjuje i davni zapis profesora Sava Vukmanovića,,..Njima je vječito uho i srce bilo otvoreno za sudbinu svoga kraja. Glas domovine oni su u sebi osjetili, jače od svega, koji ih je gonio da svoje živote polože za ono tlo koje ih je rodilo, i gdje sada na njihovu žrtvu podsjeća  na Cetinju rukom Rista Stijovića izvajana ,,Lovćenska vila,, sa osvetničkim mačem u desnoj i lovorovim vijencem u lijevoj ruci, simbolima junaštva i vječne slave, što ni sadašnje generacije nebi smjele zaboraviti“.

Jer, Medovskim stradalnicima i Mojkovačkim vitezovima  pripadju Njegoševi stihovi ,, Vile će se grabit  u vjekove, da Ti /Vam/ vijenac dostojan sapletu“.