Zaboravljeni gušti

Piše: Dubravka Jovanović

Neću pisati o Prvomajskom uranku i nostalgičnim bojama i neću slikati pastoralu nekadašnjeg vremena.
Pisaću o tome što nas sprječava da uživamo u malim, a tako velikim sitnicama koje život znače, više od jahti i aviona, drona, interneta i pametno zaglupljujućih telefona. Zavisnosti ovoga doba.

Ništa lakše nego između dva bora, ili dva stabla trešnje napraviti i zavezati ljuljašku, osluškujući bioritam čiste prirode. Popiti koju kap zelene tišine njine.
Otkad takvu sliku nijesam viđela, ni doživjela.
Šator, kao mjesto boravka u prirodi gotovo je zaboravljen.
U modi, ali za izabrane, su bazeni hlorisani, što u domaćoj radinosti na pjenu od mora, što ispred betonskih grdosija od hotela – tipa užavinacija u popularnom Abu Dabiju posred Budve ili Novoga npr.

Đeca nam bosa ne hodaju po travi, a trave je sve manje.
Betona, čalika i stakla sve više. Okovani smo a raka u ponte ni u jednoj šupljini nema,  jer je presvučena betonom.

Suhomeđe  samo na starim razglednicama ili u seoskim naseobinama, đe još domaćina i tradicije ima za poštovanje starih navika i graditeljskog umijeća.

Parapeti očerupani. Zločin bez kazne, posebno Lovćenskim serpentinama, a u priobalju izrezani na mnogim mjestima, da se provuku ležaljke i suncobrani za goste privatnih izdavaoca i da se silom na sramotu nasipa pijesak đe mu mjesto nije. Jer Boka Kotorska ima ponte i mandraće. Nije krojena za plaže i kupališta vještačka.
Bicikla je kao ušla u modu, ali samo radi pomodarstva i vrlo brzo dosadi. Komfornije je taksijem ili džipom.

Sa druge strane ovog prvomasjkog đira

U mom kraju sve se minulo stoljećima mjeri. Civilizacijski slojevi samo se listaju a drevni običaji pučki medealjoni su od starog zlata.
Tako je i sa pučkom feštom u baroknom Perastu koja s zove Mađ.
Prvomajski uranak u baroknom Perastu, po tradiciji kiti grana mladog brijesta.
Sokovi probuđene prirode u njegovim  su listovima i u malim bočicama vina i mlijeka, šarenim trakama i koromanima ( suvim kolačima) kojima je mađ okićen.
Sve za napredak, sreću i radost života. Proljeću u slavu.
U osvit jutra, puk s kraja na kraj Perasta uz more, la musica di note, na žici mandoline, pjesmom budi uspavani kameni grozd kapetanskog grada.
Bršljan pustio vene na starom zvoniku, čija su zvona ritmom mora zapretena.

A mađ je ubrao i na na pjacu od Svetoga Nikole podigao najmlađi mladoženja u mjestu. Takav je običaj, ili užanca, kako kažu Bokelji.

Drevna fešta prvomasjka na gvantijeri (poslužvniku, tacni) vremena, s mirisom bijele kafe i  kolača-koromana.

Ovaj starinski broš na modroj vešti od brokata, što se Perast zove, čuva svoje dijamante u škatuli od slonove kosti.

Fašinada, u čast svetilišta Gospe od Škrpjela, plovi više od 500 godina od ponte Pošovo do Gospe.

Brojni učesnici ovog peraškog kulturnog i istorijskog medaljona, isključivo muški, potomci slavnih predaka sa župnikom i članovima Bokeljske mornarice, pjevaju stare bugarštice u điru barki okićenih jablanovim granana na vodi. Riječ fašinare na italijanskom znači dovlačenje.
U ovom slučaju, dovlačenje kamenja a budući da su barke povezane u fašu, moguće i otuda naziv fašinada.
Uz perašku obalu, u zalaz sunca i bonacom sjećanja i tradicije, klize barke, da bi otok, svetilište pomoraca, bacanjem kamenja učvrstili.
Narodno predanje kaže da su 22. jula 1452. godine ribari, braća Martešić, na jednoj hridi na moru pronašli ikonu Bogorodice i donijeli je u crkvu Sv. Nikole.
Ujutru je ona osvanula ponovo na hridi, a u međuvremenu se jedan od ribara razbolio i isto tako čudom ozdravio.
Peraštani su, poslije ovog događaja, počeli gradnju otoka i crkvice na njemu, nasipajući kamenje i potapajući brodove, kako bi se ogradilo ostrvo.

Peraškom bandom nadalje, do još jednog zavjetnog dana

Drevni običaj Gađanje kokota, 15.maja.

Ova fešta je u čast slavne pobjede Peraštana nad Turcima 1654. godine, kada su savladali brojno moćniju tursku vojsku na čelu sa Mehmed agom Rizvanagićem.
Kokot je, po tradiciji, postavljen na plutači na moru, 150 metara od obale.
Onaj ko pogodi kokota dobija šugaman sa izvezenom godinom gađanja i godinom pobjede Peraštana u pomorskoj bici sa Turcima.
Koliko još legendi, ljubavi, zavjeta pamti drevna knjiga koju listaju vjekovi Perasta. Zeleni se mađ okićeni!

Malo đe još se drži do tradicije na koju prohujali vjekovi obavezuju.

Pitam se zar nije gušt ovog brzog života u vremenu virusa svake vrste koji su, prije svega, napali ljudsku dušu, ratova, pohlepe, prevare, izdaje, ustat zorom za đir pored mora?
Pa još praćen muzikom mora na žici mandolina. I sve zaliti bijelom kafom u đardinu stare kafane.
Zašto tražimo više i bolje i zašto se tako malim i jednostavnim stvarima ne umijemo radovati? Pa od takvih čarolija se život ljepšim stvara i svaki kvar njegov brže popravlja.
Potražimo stoga mjesto gdje još možemo rukom ubrati smokvu sa grane. I odmah je neopranu pojesi.
Zdravija je od toga i duša i misao.
A  ljudi su bolji!