ŽABLJAK I DURMITOR – POD KROVOM VJEČNIH SNJEGOVA (II)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Usljedio je povratak iz bajkovitih bjelina Crnog jezera, onih u kojima se ogleda sama suština Durmitora – njegova divlja ljepota, netaknuta priroda i vječna tajna vremena. Dogovor je da se s velikim ekologom, istinskim zaljubljenikom u prirodu i nekadašnjim dugogodišnjim direktorom Nacionalnog parka Durmitor, Tomom Pajovićem, sretnem ispred Centra za posjetioce NP-Durmitor. Od tog mjesta, đe počinju mnoge priče o Durmitoru, krenućemo zajedno u obilazak jedne od planinskih staza. Tomo Pajović nije samo znalac, već živi arhiv svega onoga što je vrijedno, časno i plemenito u vezi s ovim nacionalnim parkom, ali i sa zaštitom i očuvanjem životne sredine uopšte. Svaka njegova riječ nosi dah decenija posvećenih borbi za prirodu, a svaki korak koji pravimo u sniježnoj tišini nosi sa sobom otkucaje istorije Durmitora.

Dok polako koračamo ovim čudesnim predjelima, đe snijeg škripi pod nogama, a mirisi borovine i smrekovih iglica ispunjavaju vazduh, Tomo mi s neskrivenim žarom priča o istorijatu Nacionalnog parka. Njegov glas, pun iskustva i znjanja, pretače se u pripovijest o jednom od najvažnijih prirodnih bisera Crne Gore. Između sjećanja i anegdota, predaje mi i svoj autorski rad „Nacionalni park Durmitor – 30 godina na spisku svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a“, djelo u kojem je sažet mukotrpan, ali slavljen trud generacija koje su posvetile svoje živote očuvanju ove planinske svetinje. Dok stojimo na jednom vidikovcu, okruženi beskrajnim bjelinama, osjećam da je svaki trenutak u društvu Tome Pajovića zapravo lekcija – o prirodi, o ljubavi prema zemlji i o obavezi da je čuvamo jer više smo na ovoj planeti oduzeli od prirode nego što smo joj vratili.

Između ostalog u radu pišu brojni zanimljivi podaci i to: Na međunarodnom nivou, zaštita ovog prostora počela je 1977. godine, kada je basen rijeke Tare uvršten u program MAB (Čovjek i biosfera). Time je ovaj park postao specifičan “rezervoar biosfere” – stanište genofonda planete i teritorija od međunarodnog interesa. Naime, Komitet za svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) na četvrtoj sjednici, održanoj u Parizu od 01. do 06. septembra 1980. godine, jednoglasno je donio odluku da se NP “Durmitor”, koji se prostire na dijelove teritorije pet opština (Žabljak, Plužine, Šavnik, Pljevlja i Mojkovac), uvrsti u spisak svjetske prirodne i kulturne baštine. Ova izuzetno značajna odluka za Crnu Goru donijeta je na osnovu Konvencije prihvaćene od Generalne skupštine UNESCO-a iz 1972. godine u Štokholmu, prema kojoj “kulturna i prirodna dobra koja imaju neprocjenjivi značaj, izuzetno su dragocjena, imaju univerzalnu vrijednost, čine jedinstvenu i nezamjenjivu kulturnu i prirodnu baštinu ne samo pojedine nacije nego i čitavog čovječanstva, predstavljaju svjetsku baštinu i zaslužuju da budu posebno zaštićene od različitih opasnosti koje im prijete.”

Upisom NP “Durmitor” na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a odato je najveće priznanje međunarodnog značaja jednom od bisera u đerdanu nepreglednih prirodnih ljepota Crne Gore.

Među prvih 60-tak prirodnih i kulturnih dobara, UNESCO je u svoju listu uvrstio NP “Durmitor” kao jednog od ukupno sedam prirodnih i kulturnih dobara sa jugoslovenskog područja.

 Ovim izborom potvrđena je izuzetna vrijednost crnogorskog dijela prirodnog i kulturnog nasljeđa, u kojem su se nalazila i dva prirodna i kulturna objekta iz Crne Gore – Durmitor i Kotor. Ovakav izbor izazvao je veliko i posebno zadovoljstvo i ponos, ali je istovremeno nametnuo veliku odgovornost, obavezu, kontrolisanu valorizaciju i dužno poštovanje prema ovim prirodnim i društvenim objektima u našem prostoru od svjetskog značaja…

Ko je bar jednom u životu imao priliku da posjeti ovu gorostasnu planinu, najmarkantniju planinu Dinarida i Balkanskog poluostrva uopšte, jedinstvenu po mnogo čemu, da prolazi njenim očuvanim šumama, da se ogleda u njenim jezerima (gorskim očima), da se divi brojnim kanjonima (Tara, Piva, Sušica, Komarnica, Draga, Vaškovska rijeka i dr.), jedinstvenim na evropskom kontinentu, da ide njenim tajanstvenim i nepreglednim stazama i da se penje na bezbroj njenih vrhova (od kojih su mnogi preko 2000 m), morao je da joj se besprekorno divi, da je zavoli i da svoje impresije prenese prijateljima. Durmitor je odavnina bio meta brojnih planinara, turista, raznovrsnih ljubitelja i poklonika prirode, putnika namjernika, a pogotovo stručnih i naučnih radnika. Veoma je dug spisak istraživača koji su u vremenskom okviru dužem od 150 godina boravili na Durmitoru i ostavili brojne zapise, naučna otkrića, kao i brojne priloge o raskošnoj prirodi ovoga kraja u najpoznatijim stručnim i naučnim časopisima u zemljama Balkanskog poluostrva, Evrope pa i šire. Mnogobrojna su djela poznatih geografa, geologa, hidrologa, botaničara, zoologa, entomologa, turizmologa i drugih koji su istraživali ovo područje i koji su težište svojih istraživanja dali afirmaciji prirodnih ljepota ovoga kraja.

Durmitor sa svim svojim neodoljivim potencijalima snažno je djelovao na sve koji su ga posjetili makar i jednom, pa i više puta, a među brojnim istraživačima bio je i veliki broj poznatih naučnika, počevši od Pantića i Cvijića, Zarije Bešića, Pavela Černjavskog, Teodora Soške, Stevana Stankovića, Vilotija Blečića, Branimira Gušića, Iva Horvata, Radomira Lakušića, Vukića Pulevića, Branka Radojčića, Slobodana Kasalice, Karla Bošnjaka, Vlada Stevanovića, Tona Vrabera, Dmitra Lakušića, Sulejmana Redžića, Mirka Mirkovića, Mihaila Burića, Zlatka Bulića, Marjana Niketića i drugih…

Tomo zastane dok vjetar zavija svoje fijuke ka daljinama, visinama i najvišim vrhovima. Njegov pogled gubi se u beskrajnoj bjelini, u surovoj, a opet neodoljivoj ljepoti Durmitora. U tom trenutku, kao da su svi njegovi dani provedeni u zagrljaju ove planine pretočeni u sjetu koja mu titra u glasu. Zastaje, uzdahne duboko, a onda, kao da priča sa samim sobom, kaže:

„Odrastao sam u krilu Durmitora. Još kao dijete, s brojnim gorštacima i pastirima, preskakao sam potoke i rječice, slušao pjesmu vodenica koje su mljela brašno od života. Prve kapi rose orosile su moje lice dok sam se stiskao uz majčino krilo, a prve pahulje onih davnih, lijepih snjegova – koji su ovđe trajali mjesecima – već tada su mi prenijele snažnu ljubav prema Durmitoru. To nije bila samo ljubav – to je bila moja sloboda. On je bio i ostao moj san, moja vizija, moj pogled na gorska jezera i svetost ovih mjesta. Danas, dok stojim ovđe, sa istom ljubavlju posmatram ove vrhove, dišem ovaj vazduh i osjećam onu istu čudesnu pripadnost. Durmitor nije samo planina – on je srce koje kuca u meni, pejzaž mog djetinjstva, moj duhovni dom.“

Zastane na trenutak, oči mu se cakle od nečeg što je više od običnog sjećanja. Zatim, kao da se prisjeća nečeg davno pročitanog, blagim glasom nastavlja: „Jedan mladi italijanski pisac, Paolo Konjeti, napisao je divnu knjigu “Osam planina.“ Volim da ga citiram u jednom dijelu đe kaže: „Planina primakne čovjeka sebi, pa nebu, pa čovjeku. Na njoj je ona borba koja vlada u svemu i između svega još očitija, ali očišćenija, nezamućena dnevnim brigama i nedaćama. Borba između svjetla i tame – samo su na planini noći tako prostrane, tako mračne, a jutra tako sjajna. Borba je u svemu i među svim. Ali nad njom stoji i nebeski mir, nešto skladno i nepomično. Nebesa nameću i postavljaju pitanje: ko smo? Otkud? Kuda? đe su počeci u vremenu i prostoru? – ali bez brzanja i ljutnje na odgovor, svejedno kakav da bude. Ljudi su na planini još veća tajna. A zvijezde bliske i znane kao ljudi. Zemlja i nebo i život postanu nedokučivi, svakodnevne zagonetke koje se same od sebe postavljaju, na koje se mora odgovoriti. Svi, od starca do djeteta. Jer planina nije za priču, no za pjesmu i razmišljanje. I za očišćeno osjećanje i goli nagon.“ Tomo podigne pogled ka nebu, pa ga opet spusti na stazu pred sobom, kao da traži neki skriveni znak u beskraju prirode. „Mada ovo nisu moje riječi, ali svakako su jedna od najboljih definicija za Durmitor. Jer Durmitor nije planina koju osvojiš – to je planina koja osvoji tebe. U njenoj tišini čuješ sebe, u njegovim vrhovima vidiš sopstvene visine i padove, a u njegovim jezerima odražava se ne samo nebo, već i tvoja duša. Zato se ovđe ne priča mnogo – ovdje se ćuti, osjeća i živi.”

Koračamo zajedno, u tišini koju samo snijeg zna ispripovijedati svojim blagim škripanjem pod koracima. Tomo ćuti, a u tom njegovom ćutanju odzvanja duboka misao – šta će ostati narednim generacijama? Hoćemo li biti dostojni sebe, svojih predaka, svojih predaha, želja, snova i nadanja? Njegov pogled, neđe u daljini, traži odgovore među sjenkama stoljetnih borova, jela i smrekovih krošnji, dok vjetar raznosi snježni prah po utabanim stazama. Noć polako pada, tiha, svjetlucava pod bjelinom zimskog pokrivača, nalik onim beskrajnim laponskim noćima u kojima se svjetlost i tama smjenjuju kao vječni saputnici. Na nebu, između oblaka, probijaju se prve zvijezde, bacajući zagonetne odsjaje po zamrznutim krovovima i ulicama Žabljaka. Približavamo se njegovoj kući, skrivenoj u srcu grada, ali otvorenoj poput planinskog ognjišta koje grije svakog putnika namjernika.

Tomo, kako i dolikuje pravom Durmitorcu, ne može dopustiti da gost prođe, a da ga ne dočeka onako kako se na planini vazda dočekivalo – s osmijehom, toplom riječju i obiljem svega što kuća i srce mogu ponuditi. Tradicija gostoprimstva ovđe nije tek običaj, već zavjet, naslijeđen od gorštaka koji su vijekovima znali da je hljeb na trpezi slađi kada se dijeli, a krov nad glavom sigurniji kada se pod njim okupljaju prijatelji. Tomova i Vesnina kuća, oduvijek je bila dom prihvata, mjesto gdje se nije postavljalo pitanje ko si i odakle dolaziš, već samo – voliš li planinu i možeš li s njom razgovarati? Njihov prag prešli su mnogi – planinari, prijatelji, botaničari, biolozi, zaljubljenici u visine i tajne planinskog svijeta. Tu su se, uz pucketanje vatre u starom šporetu i miris domaće kuvane rakije, vodili razgovori o rijetkim vrstama biljaka, o tragovima divokoza u snijegu, o ljepoti koja se ne može uhvatiti riječima, već samo srcem. Dok ulazimo u kuću, Tomo mi pruža pogled koji ne traži objašnjenje – zna da se ovđe, pod ovim krovom, ne dijeli samo gostoprimstvo, već i duh planine. A Durmitor, jednom kada ti uđe pod kožu, ostaje u tebi zauvijek.

U toploj, domaćinskoj atmosferi porodičnog doma Pajovića, uz miris domaćeg čaja  i kuvane rakije pucketanje vatre, razgovor teče lagano, ali sa vađnim temama koje su od suštinskog značaja za ovaj kraj. Planina nas je već povezala svojim nepisanim pravilima – gostoprimstvo, ljubav prema prirodi i osjećaj odgovornosti prema onome što ostavljamo budućim generacijama. Dok se vani noć spušta u zagrljaj snježnih padina, u kući vlada onaj poseban mir koji samo dom može pružiti. Uz zvukove stare durmitorske pjesme u pozadini, dogovaramo se za sjutrašnji dan – nedjelja će biti posvećena susretu sa privrednicima, proizvođačima zdrave hrane i ugostiteljima koji svojim trudom čuvaju tradiciju, ali je istovremeno prilagođavaju savremenim turističkim tokovima. Razgovaraćemo o značaju domaće proizvodnje, o tome kako prirodni resursi Durmitora mogu postati ne samo zaštitni znak lokalne ponude već i važan faktor razvoja održivog turizma.

Ovi ljudi – pčelari, proizvođači domaćih sireva, suhomesnatih i organskih proizvoda, vlasnici etno-restorana i seoskih domaćinstava – nisu samo čuvari duha prošlosti, već i vizionari budućnosti. Njihov rad nije samo ekonomija, već i filozofija – kako sačuvati autentičnost, kako spojiti planinu, hranu i gostoprimstvo u jedinstven doživljaj koji će svaki posjetilac ponijeti sa sobom, ne samo u koferima već i u srcu. Svjesni smo da turizam nije avantura među vrhovima, već i priča o ljudima, običajima i ukusima. Zato će sutrašnji susret biti više od razgovora – biće to spoj tradicije i vizije, pogled u budućnost kroz oči onih koji planinu ne doživljavaju samo kao pejzaž, već kao životni prostor kojem treba pristupati s poštovanjem i ljubavlju. Dok polako privodimo veče kraju, Tomo nas podsjeća na staru gorštačku mudrost: „Ko poštuje planinu, planina će njega nagraditi“. Utonusmo u duboku noć…