ŽABLJAK I DURMITOR -POD KROVOM VJEČNIH SNJEGOVA (I)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Ovaj 14. februar 2025. godine odlučio sam da posvetim Žabljaku da pored Lovćena, kroz prizmu prirode i njenih ljepota napišem još jedan putopis i odmorim među durmitorskim gorštacima, ljudima koji goste i prijatelje dočekuju s iskrenom toplinom. Krenuh u kasne popodnevne sate ka Žabljaku. Sumrak je već padao, a vazduh je bivao sve hladniji. Po temperaturi i onom nevidljivom mirisu u zraku, sve mi nagovještava snijeg. Međutim, viđećemo…

Dugo sam razmišljao o tome kakav naslov da dam svom putopisu o Žabljaku i Durmitoru. Tražio sam riječi koje bi mogle da uhvate suštinu planine, njen vječito bijeli veo, njenu surovost, ali i ljepotu. Na kraju, shvatio sam da ništa ne može bolje opisati ovaj krajolik od onoga što ga vjekovima određuje  snijeg, trajanje i vječnost…

Oko 21 čas stižem pred hotel „Žabljak”, mjesto koje u sebi nosi duh prošlih vremena  nekadašnji turistički dragulj čija arhitektura još uvijek diše u skladu s ambijentom ovog planinskog gradića. Dočekuju me ljubazno šef recepcije Nevenka Popović i njena asistentkinja Andrijana Ognjenović nasmijane, predusretljive, baš onako kako svaki gost priželjkuje nakon dugog puta. Umoran od puta, raspakujem stvari, ali i svu neophodnu planinarsku opremu koju uvijek držim u automobilu nikada se ne zna kakva iznenađenja priroda može prirediti u planinskim predjelima. Izlazim na balkon i osluškujem tišinu noći. Prve sniježne pahulje nečujno padaju, svjetlucaju pod uličnim svjetiljkama zima mi šalje svoj znak dobrodošlice.

Među ovim gorštacima su i moje drage kolege iz JPNPCG, ljudi koji su, bez obzira na doba godine i vremenske prilike, posvećeni zaštiti i promociji prirodnih ljepota Crne Gore. Tokom noći budim se nakratko kroz prozor vidim kako krupne pahulje sada već ozbiljno prekrivaju zemlju. Snijeg pada snažno, siguran i neumoljiv, kao da želi pokazati svu moć zime na Durmitoru. Osjećam spokoj, toplinu planinskog doma i vraćam se snu, s mišlju da me ujutru čeka dan prepun ljepote, svježeg planinskog vazduha i nečeg mistično posebnog – onog osjećaja kada znaš da si stigao tamo đe priroda još uvijek vlada svojim zakonima. Budim se rano. Provirujem kroz prozor – snijeg i dalje pada, tiho i postojano, a vrhovi Durmitora skriveni su iza gustih oblaka. Vazduh je težak od bjeline, a svjetlost svitanja nježno se prelama kroz snježne pahulje. Zavod za hidrometeorologiju i seizmologiju javlja da je tokom noći palo 25 cm snijega, ali meni se čini da je mnogo više. Na planinskim vrhovima, siguran sam, naslage su još veće.

Oko 7 časova zvoni telefon. Na drugoj strani žice javlja se Tomo Pajović, nekadašnji direktor NP Durmitor, čovjek koji Durmitor nosi u srcu. Njegov glas pun energije i ljubavi prema ovoj planini već godinama svjedoči o neumornom zalaganju za njenu zaštitu i promociju. Poželio mi je dobrodošlicu u sniježni zagrljaj planine, a dok kroz prozor posmatram kako sitne pahulje ne prestaju da padaju, kažem mu da planiram samo do Crnog jezera  tog skrivenog dragulja, ali neću dalje, jer znam da planina, koliko god bila lijepa, uvijek ostaje surova i nepredvidiva. Iako u februaru ovakav snijeg nije bio očekivan, (jer klimatske promjene sve mijenjaju) to je upravo ono što Durmitor čini čudesnim  iznenađuje, očarava, ali i opominje. Oblačim toplu odjeću, navlačim rukavice, kačim ranac na leđa i krećem put Crnog jezera.

Staza kojom hodam vodi kroz borove, smrče i jele, sada prekrivene gustim bijelim plaštom. Vazduh je svjež, rezak, zimski. Svaki moj korak ostavlja trag u dubokom snijegu, ali znam da ovog jutra će ga prekriti novi sloj. Snijeg je ovđe vjerni hroničar vremena, ali ne i trajni svjedok briše tragove, čuva tajne. Pored Centra za posjetioce, u ranim jutarnjim satima, vidim vrijednog službenika Kasalicu kako neumorno čisti snijeg. Njegova posvećenost radu uvijek me impresionira  bez obzira na vremenske prilike, svaki putnik i zaljubljenik u prirodu mora imati jasan put ka ljepoti Durmitora. Ispred centra pored same ceste stoje četiri informativne table s QR kodovima – kroz njih svaki posjetilac može otkriti priče o turizmu, flori, fauni i kulturnim znamenitostima ovog jedinstvenog kraja. Na rampi koja vodi ka jezeru, srećem drugog službenika NP Durmitor, koji me ljubazno pozdravlja i razmjenjujemo par riječi o ljepoti ovog sniježnog jutra. Iako je subota, gotovo nikoga ne srećem. Snijeg vlada scenom, prekrivajući Durmitor, Žabljak i svaku stazu u bajkovitu bjelinu. Tišina je gotovo nestvarna. Ona nije prazna naprotiv, ona nosi u sebi zvukove prirode, obrise vjetra koji povremeno prođe kroz krošnje, pucketanje smrznutih grana, duboki šapat planine. Hodam dalje, a osjećaj postaje sve jači ovo nije samo snijeg, ovo nije samo zima. Ovo je Durmitor u svom najljepšem izdanju moćan, tih, veličanstven i vječan.

Pratim sniježnu stazu koja me vodi do obala Crnog jezera. Iako ga poznajem u svim godišnjim dobima, ovoga puta ne usuđujem se ići dalje. Snijeg vije, vjetar šiba preko zaleđene površine, a svaka pahulja kao da plete novu priču oko ovog drevnog gorskog oka. Na horizontu, jedva primjećujem grupu planinara na krpljama – hrabri su, krenuli su prema kampu Ivan Do, đe samo oni najodvažniji mogu da provedu noć u zagrljaju divlje planine otkrivajući njene čari ali i surovost.  Ali ja zastajem. Crno jezero više nije crno. Njegova tamna, misteriozna voda, koja ljeti upija boje neba i šume, sada je skrivena pod bijelim pokrivačem. Bijelo jezero. Sniježni dom. Kao da su se bogovi Durmitora odlučili poigrati njegovim odrazom i na tren promijeniti suštinu njegove vječne tame. Ispred mene, planina diše svojim ledenim dahom. Durmitor je gospodar snijega i vjetra, carstvo nesalomljive ljepote. Ponekad pitom, ponekad surov, ali uvijek dostojanstven. Njegove padine ne opraštaju neopreznost, a njegova jezera kriju priče starije od vremena. Osjećam kako mi hladnoća prodire kroz odjeću, ali me nešto veće i dublje grije iznutra. Ovaj pejzaž je priča, legenda, mit, sjećanje i stvarnost na sve ljepote.

Skidam svoj planinarski ranac, osjećam umor u nogama, ali i onaj tihi, blagotvorni umor koji dolazi nakon susreta s netaknutom prirodom. Odlučujem se za predah, za trenutak spokoja uz šolju tople kafe u nacionalnom restoranu „Crno jezero” – mjestu đe se planina ne osjeća samo pogledom, već i dušom. Dok sjedam za sto, razmišljam o veličini ovog mjesta koje nije samo još jedna tačka na turističkoj mapi, već simbol surove ljepote i iskonske snage prirode. Nije slučajno da je stranica „Beautiful Destinations”, koja na Instagramu okuplja oko 25 miliona zaljubljenika u putovanja, prošle godine uvrstila Nacionalni park Durmitor među sedam najljepših nacionalnih parkova na svijetu. Ovđe se ne dolazi samo da bi se nešto vidjelo  ovđe se dolazi da bi se osjetilo, udahnulo, saživjelo s prirodom.

Dočekuju me Željko Badnjar i Radosav Šipčić, ugostitelji po kojima se prepoznaje dobra usluga i gostoprimstvo ovog restorana. Obojica nisu samo zaljubljenici u turizam, već i u planinu, njen duh i ono nevidljivo što ona nosi u sebi. Njihov osmijeh i srdačnost odmah razbijaju hladnoću koju sam ponio sa sobom s obale jezera. Smještaju me na spratu, u ložu s koje se pruža pogled na Crno jezero. Snijeg i dalje pada, ali sada tiše, nježnije, gotovo umorno. S prozora gledam kako se pahulje ljuljaju na vjetru, kako se bijela koprena širi preko zaleđene površine, prekrivajući svaki trag koji su ostavili vjetar i rijetki prolaznici. Toplina ispunjava restoran, a u zraku se osjeća miris domaće kuhinje – jagnjetine ispod sača, kačamaka, domaćeg hljeba, durmitorske pršute i sira. Vrijedni kuvari i planinke s ovog područja znaju tajnu tradicionalnih jela ona ne zavise samo od recepta, već od duše onih koji ih pripremaju.

Vadim svoju bilježnicu i počinjem da zapisujem. Ovi trenuci mira i tišine su rijetki, dragocjeni. Planina mi dopušta da budem njen gost, ali traži da je razumijem, da joj pristupim s poštovanjem. „Tišina ovđe nije praznina ona je glas prošlosti i vjekova.” Ovđe su misli najčistije i najbliskije prirodi.  Pahulje i dalje vijore, ali sada slabije. Mraz i zima stežu, međutim ja se ne žalim. Ovaj ambijent, ova tišina i toplina planinskog doma to su trenuci koje vrijedi pamtiti. Tu u toj harmoniji između bijelog pejzaža i toplog enterijera, provodim gotovo dva sata zapisujući misli, osluškujući snijeg, udišući miris planine, prepuštajući se trenutku u kojem sve staje, osim ljepote.

Nije čudo što sam zapisao da su Žabljak i Durmitor pod krovom vječnih snjegova. Tako je bilo kroz vijekove, kroz sve mijene istorije i sve preokrete sudbine. Planina je svjedočila veličanstvenim epopejama i brojnim istorijskim pričama, njen snijeg je prekrivao i tragedije i pobjede, brišući tragove prošlosti, ali ne i sjećanja. Durmitor je simbol postojanosti, veličanstvebe snage, surove ljepote koja ne prašta slabost. Njegovi snjegovi nisu obični oni su svjedoci vjekova, pokrivač pod kojim su snivale legende, vojske, hajduci, planinski gorštaci, pastiri, neimari, biolozi, istraživači, putnici i zaljubljenici u divlju prirodu. Njegov bijeli krov prekrivao je crnogorske junake koji su vijekovima živjeli u njegovim podnožjima, oslanjajući svoje sudbine na njegovu ćudljivu moć. Durmitor je bio zaklon u olujama, posljednja tvrđava za one koji su bježali od progona, neosvojiva tvrđava slobode kroz burna razdoblja istorije. Durmitor nikada nije bio obična planina. On je kamena katedrala, ledeni hram, planinsko svetlište koje se uzdiže između zemlje i neba. Njegovi vrhovi su stubovi nebeskog svoda, a njegov snijeg veo koji ga štiti od prolaznosti.