Za razliku od crnogorske, velikosrpska opcija ima zaokružen plan, zato je jača

INTERVJU: Politički analitičar Danilo Kalezić

Velikosrpska opcija ima zaokruženu ideološku i političku platformu, koja ne dopušta da lične sujete, animoziteti i prolazna stanja u kojima se nalaze političke stranke ili pojedinci ugroze primarni cilj i magistralni pravac njihove politike. A primarni cilj je da Crna Gora nikada ne postane članica EU, već da nastavi da tavori kao forma lišena državotvorne supstance. U tom smislu, Beograd je ovom dvojcu sa kormilarom davno podijelio uloge: Mandić je tzv. umjerena, salonska desnica, dok se Knežević obraća manje suptilnom, agresivnom i ruralnom dijelu srpskog biračkog korpusa – kaže Kalezić

Autorka: Tamara Nikčević

U završnoj fazi pristupanja Evropskoj uniji, Crna Gora bi trebalo da rekonstruiše aktuelnu vladu kako bi efikasno odoljela negativnim spoljnim uticajima, koji žele usporavanje njenog evropskog puta, piše u nezavisnoj analizi koju razmatraju evropske diplomate uključene u proces integracije Crne Gore, a u koju je imala uvid novinska agencija Beta. Politički analitičar Danilo Kalezić kaže da je riječ o neformalnom dokumentu specifične političke težine i jasnog stava da je Crnoj Gori neophodna rekonfiguracija političke i izvršne vlasti. Međutim, Kalezić nije siguran da je EU stvarno spremna da navedenu ideju realizuje; tim prije što „znamo kako su završavale slične inicijative koje su dolazile sa iste adrese“.

– Uprkos pogrešnim procjenama koje su skupo koštale Crnu Goru, Zapad očito i dalje računa na zrelost dijelova vladajuće većine, očekujući od nje da bude motor rekonstruisane vlade; istovremeno, konstantno zaboravlja da je jedina istinska prozapadna opcija u Crnoj Gori u opoziciji. Naravno, izvor svih problema je u samoj Crnoj Gori, u kojoj takozvani tihi dio vladajuće većine dijeli zabrinutost za evropsku budućnost zemlje – kaže Danilo Kalezić za Pobjedu.

POBJEDA: Koji je to tihi dio?

KALEZIĆ: Premijer Milojko Spajić i dio poslanika Pokreta Evropa sad (PES), koji, osim što stidljivo i po kuloarima govore o neophodnosti rekonstrukcije Vlade, u političkoj ravni ne čine ništa da potvrde ili da afirmišu svoju navodnu prozapadnu orijentaciju. Ključni razlog je to što nijesu autonomni i što beskompromisno drže pozicije i sinekure kojih su se dočepali 2020.

POBJEDA: Ne vjerujete, dakle, da bi tokom 2026. Crna Gora mogla dobiti rekonstruisanu vladu PES-a i Demokratske partije socijalista (DPS)?

KALEZIĆ: Veća je šansa da premijer Crne Gore bude Petar II Petrović Njegoš.

POBJEDA: Kada kažete da vlast nije autonomna…

KALEZIĆ: Mislim na to da u svim partijama vladajuće većine, bez izuzetka, dominantan dio čine političari koji su pod direktnom kontrolom srpskih obavještajnih službi i Srpske pravoslavne crkve. Bojim se da sličan problem imamo i sa strankama manje brojnih naroda, koje konstantno krune i troše politički kredit stečen na osnovu principijelne odbrane civilizacijskih vrijednosti na kojima je 2006. obnovljena Crna Gora. Te su stranke danas potvrda tobožnje zapadne orijentacije Andrije Mandića.

POBJEDA: Predsjednik Skupštine se posljednjih mjeseci redovno viđa sa zapadnim diplomatama, zašto onda „tobožnje“?

KALEZIĆ: Zato što sitnim, provincijalnim, politikantskim lukavstvom Mandić sebe pokušava da pozicionira na međunarodnom planu, da se predstavi i kao vatreni podržavalac nove američke administracije, posebno onoga što se u SAD naziva MAGA pokretom ili alternativnom desnicom. U tome je uspješan u mjeri da se u zapadnim krugovima više ne tretira kao problem. Idila bi mogla biti narušena tek nakon što crnogorski pravosudni organi zaključe slučaj pokušaja državnog udara 2016. Trenutno, Mandić je političar sa kojim se razgovara, odnosno prema kojem nema rezerve kao prema Milanu Kneževiću.

POBJEDA: Zvanični Beograd to vidi drugačije, zar ne? Knežević je postao „lider Srba u Crnoj Gori“, dok beogradski kontrolisani mediji predsjednika Skupštine optužuju da je „krenuo stopama Milorada Dodika“.

KALEZIĆ: Aktivnost na međunarodnom planu o kojoj sam govorio mogla bi da ukazuje na to da Mandić i zaista ide Dodikovim stopama, i to prije svega uz pomoć nove američke administracije i kontakata koje je napravio u državi Izrael. Ipak, Mandić nema Dodikova sredstava i logistiku, koji bi mu obezbijedili brzu penetraciju u zapadne političke krugove. Sa druge strane, narušeni ili prividno narušeni lični odnosi na nivou predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih eksponenata u Crnoj Gori bitno ne utiču na ključne pravce velikosrpske politike u našoj zemlji. Bilo bi pogrešno – i taktički i strateški – u navodno narušenim međuljudskim odnosima Vučića, Mandića i Kneževića tražiti put ozdravljenja crnogorskog društva ili povratak prozapadne opozicije na vlast.

POBJEDA: Zašto bi bilo pogrešno?

KALEZIĆ: Zato što za razliku od crnogorske, velikosrpska opcija ima zaokruženu ideološku i političku platformu, koja ne dopušta da lične sujete, animoziteti i prolazna stanja u kojima se nalaze političke stranke ili pojedinci ugroze primarni cilj i magistralni pravac njihove politike. A primarni cilj je da Crna Gora nikada ne postane članica EU, već da nastavi da tavori kao forma lišena državotvorne supstance. U tom smislu, Beograd je ovom dvojcu sa kormilarom davno podijelio uloge: Mandić je tzv. umjerena, salonska desnica, dok se Knežević obraća manje suptilnom, agresivnom i ruralnom dijelu srpskog biračkog korpusa.

POBJEDA: Nedavno objavljeno istraživanje pokazuje da je, u okviru koalicije, stranka Milana Kneževića jača od partije predsjednika Skupštine. Zašto predsjednik Srbije slabi Mandića?

KALEZIĆ: Vjerujem da je Vučiću i lakše i draže da sarađuje sa Kneževićem, koji mu je, čak i dok je aktuelni predsjednik Srbije bio radikal Vojislava Šešelja, iskazivao divljenje i lojalnost. Tako očaranu osobu lakše je i navoditi i kontrolisati. Istovremeno, baš kao i Dodik, Mandić ima pozamašan istorijat političkog konvertitstva, tj. promjene strana i podrške različitim vlastima i strankama u Beogradu.

Kada je riječ o istraživanju koje citirate, očito je da aktivnosti i otvorena podrška koje Knežević dobija od Vučića proizvode drugačiju političku realnost. Ipak, Kneževićeva stranka, uprkos trenutnom rejtingu, nema partijsku infrastrukturu uporedivu sa onom kojom raspolaže Nova srpska demokratija. Ne vjerujem, pritom, da će rezultati istraživanja koje spominjete uticati na status Mandića kao najmoćnijeg političara u zemlji. Tim prije što mu u tom smislu s jedne strane pomaže žovijalni i na momente banalni premijer Milojko Spajić, a sa druge parlamentarna opozicija, koja ga legitimizuje i legalizuje.

POBJEDA: Gdje su nestale Demokrate Alekse Bečića, znate li? Činilo se da su u jednom momentu oni bili favorit zvaničnog Beograda?

KALEZIĆ: Kao stranka formirana za specijalne operacije ruskih i srpskih obavještajnih službi, Demokrate su trenutno prepuštene frakcijama unutar državne Crkve Srbije u Crnoj Gori. Naravno, to ne znači da ih, poput svakog spavača, Moskva ponovo neće probuditi kako bi odigrale neku sitniju političku utakmicu. Jer prošlo je vrijeme velikih utakmica i krupnih političkih prevara: Demokrate su ispunile zadatak zbog kojeg su osnovane i čekaju narednu podjelu karata. Njihove bliske veze sa Rusijom jedan su od razloga zbog kojih je Bečić i dalje persona non grata u Hrvatskoj.

POBJEDA: Ne vjerujete, kažete, u rekonstruisanu vladu PES-a i DPS-a tokom 2026. godine. Očekujete li je onda nakon redovnih parlamentarnih izbora 2027. godine?

KALEZIĆ: Sjetićete se da je, nakon lokalnih izbora u Podgorici, DPS imao slična očekivanja od predsjednika Jakova Milatovića, prije toga i od Dritana Abazovića. Ova najduža faza „dvoumljenja“ premijera Spajića sada već ozbiljno opterećuje crnogorsku politiku, tim prije što je najmanje javna i najmanje politika.

POBJEDA: Što to znači?

KALEZIĆ: Želja opozicije da se vrati na vlast je razumljiva, ali povratak mora imati ne samo taktičku, već i jasnu stratešku logiku, koja podrazumijeva pravilo da se ne pregovara sa onima koji ne donose odluke, sa onima koje kontrolišu i ucjenjuju BIA ili FSB. I pored toga što su ih više puta prevarili, opozicija i dalje vjeruje u njihovu „časnu riječ“.

S druge strane, nesporno je da bi danas, više nego ikada od 2020. godine, dio međunarodne zajednice volio da DPS vidi u budućoj vladi. Nesporno je i da bi neke Spajićeve evropske ciljeve i ambicije bilo lakše sprovesti uz DPS, iako nije nijedna od struja ili struktura unutar PES-a, navodno tome sklona, trenutno nema snagu i mehanizme da to pretoči u djelo. Istovremeno, DPS hronično boluje od pozicije „vladajuće opozicije“, što je – svjesno ili nesvjesno – savršen alibi za nečinjenje ili za nedovoljno činjenje kada je riječ o smislenoj opozicionoj aktivnosti. Upravo nada DPS-a da će se uz pomoć nekoga sa strane ili uz pomoć djelova vladajuće koalicije nakon izbora 2027. probuditi kao vlast opravdava nerad i, što je mnogo pogubnije, pasivizuje kompletno društvo, posebno birače DPS-a i Evropskog saveza.

POBJEDA: Uoči predsjedničkih izbora 2012. godine, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić uporno je pokušavao da pridobije radikalsko biračko tijelo, koje ga nikada nije podnosilo, zanemarujući apstinente i razočarane glasače Demokratske stranke. Izgubio je izbore, optužujući za to „bele listiće“. Pravi li DPS sličnu grešku udvarajući se onima koji su ih svojevremeno s pravom definisali kao jedine ozbiljne protivnike?

KALEZIĆ: DPS pravi greške koje su pravile slične catch-all partije, sposobne da apsorbuju širu biračku bazu. Početna greška je opsjednutost idejom da ih podrže oni koji to nikada neće učiniti. S pravom podsjećate na to da smo ovu vrstu očekivanja vidjeli 2012. u Srbiji, ali to je i jedan od razloga neuspjeha američke potpredsjednice Kamale Haris u duelu sa Donaldom Trampom. Politička teorija ovakve poteze objašnjava iracionalnom, parapsihološkom emotivnom distancom prema biračima. Vjerujem da dobar dio podmlađenog liderstva DPS-a kratkoročno kalkuliše da stranka gubi izbore zbog sukoba sa crkvom, pa kratkoročno, nestrateški, nepametno i iracionalno vjeruje da se, sitnim lukavstvima i igom „na male golove“, jednom pušten duh može vratiti u bocu.

POBJEDA: Ako je cilj dijela vlasti da Crna Gora, kako kažete, nastavi da „tavori kao forma lišena državotvorne supstance“, je li prozapadnoj opoziciji dozvoljeno da pokuša sve, uključujući „pakt sa đavolom“, kako bi tu „supstancu“ nekako spasla?

KALEZIĆ: Ako morate da progutate žabu, najprije progutajte onu najveću, govorio je premijer Zoran Đinđić. Možda je to najbolji opis onoga kroz što danas prolazi crnogorska opozicija, prije svih DPS kao njen ključni državotvorni dio. Međutim, to ne smije i ne može biti opravdanje za potpunu vrijednosnu eroziju. Ne postavlja se, dakle, pitanje da li je potrebno gutati žabu, nego kako i pod kojim uslovima. Najzad, tragično iskustvo strijeljanog premijera Srbije upozorava. „Velja kruška u grlo zapadne“, kaže Njegoš.

Imam utisak da DPS često ne razumije do kraja svoju ulogu.

POBJEDA: U kojem smislu?

KALEZIĆ: U crnogorskom političkom i istorijskom kontekstu, DPS nije „obična“ stranka, već neko ko ima izraženu istorijsku, državotvornu komponentu, kakvu nema mnogo partija u ovom dijelu Evrope.

POBJEDA: Možda bi tačnije bilo reći da ju je imala dok je DPS vodio onaj ko je tu politiku definisao – njen počasni predsjednik Milo Đukanović.

KALEZIĆ: Da, ali pozicija podrazumijeva i posebnu vrstu odgovornosti. Jer za razliku od partija čiji je ključni cilj da dođu na vlast po svaku cijenu, DPS mora sačuvati jasan, dosljedan i definisan vrijednosni putokaz, onaj na kojem je 2006. obnovljena državna nezavisnost. Superiorna u ideološkom i infrastrukturnom smislu, superiorna i u odnosu na potencijal da animira apstinente, DPS se, umjesto da se obrati apstinentima, udvara državnoj Crkvi Srbije. U krajnjem, ta će politika za posljedicu imati negativan efekat ne samo po DPS, nego i po crnogorsko društvo.

POBJEDA: Demantuje Vas istraživanje koje sam pomenula. Pored toga, novi ideolog DPS-a flert sa državnom Crkvom Srbije upoređuje sa Beogradskim sporazumom. Vidite li Vi tu vezu?

KALEZIĆ: Ako pretpostavimo da je istraživanje i metodološki i naučno ispravno, DPS može biti zadovoljna jer je stabilizovala biračko tijelo. Međutim, ostali pokazatelji alarm su za uzbunu: crnogorski blok jedva da zbirno prelazi trideset procenata. Što je važnije, nema promjene odnosa snaga između dva bloka. Opozicija bi trebalo da se usredsredi na taj problem, jer im preraspodjela unutar istog bloka može donijeti partikularnu partijsku korist, ali ne i dobrobit – ni opozicionoj borbi, ni Crnoj Gori. Da sam na mjestu DPS-a, ovo bih istraživanje pročitao kao upozorenje na promjenu strateškog pravca, a ne kao razlog za samozadovoljstvo, koliko god da ono potvrđuje vitalnost i potentnost mrežne infrastrukture.

Kada je riječ o poređenju sa Beogradskim sporazumom, taj je dokument imao jasan cilj: obezbijediti uslove za pobjedu na referendumu. Dakle, ne samo raspisati referendum, nego sačekati, organizovati se i – pobijediti. Danas nije jasno što je cilj; nejasne su postavke sa kojima ulaze u igru, nejasno je ko su im saradnici, ko saveznici… Još od antičke Grčke i Rima, politika podrazumijeva kompromise, taktičke zaokrete; međutim, moraju se znati „crvene linije“, ali i to da kompromisa nema bez spremnost na kompromis i druge strane. DPS-u nekako uvijek fali spremnost na kompromis druge strane. Zato je nejasno, nelogično i neobjašnjivo zašto DPS tako dosljedno kompromituje svoju ključnu prednost.

POBJEDA: Koju?

KALEZIĆ: Političku, ideološku i vrijednosnu principijelnost, koja je, kažem, krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih bila emancipatorski važna ne samo za tu partiju, nego i za crnogorsko društvo. Ipak, manje je bitno što će se desiti sa DPS-om u odnosu na strmoglavo oburdavanje krhkog sistem vrijednosti koji je postojao, a bez kojeg je Crna Gora nezamisliva kao država. Pretvaranje političke zajednice u politički brlog, u kojem vlada princip „svi sa svima“, briše političke i civilizacijske razlike, poništava i obesmišljava svaku vrlinu.

Usljed nedovoljno definisane političke platforme na kojoj djeluju i nesposobnosti da uspostave sinergiju tri veoma slične i bliske stranke, ni Evropski savez nema kapacitet da vrijednosno i ideološko zaokruži tzv. crnogorsko pitanje.

POBJEDA: Zašto nema?

KALEZIĆ: Zato što, izuzev pojedinaca, partije koje čine Evropski savez uglavnom ne daju odgovor na ključna pitanja vezana za status nacionalnih Crnogoraca kao etničke zajednice i Crnogoraca kao građana Crne Gore.

POBJEDA: Postoji li prostor za pojavu novog političkog lidera i nove političke stranke?

KALEZIĆ: Procenat apstinenata govori da crnogorski birači žele novu stranku, uspavana opozicija je taj prostor otvorila. Političke kalkulacije DPS-a i Evropskog saveza stvaraju uslove za to da se, prije ili kasnije, formira stranka crnogorskog predznaka, koja će agresivnije ili iskrenije artikulisati neka od ovih pitanja.

POBJEDA: Spekuliše se da i predsjednik Jakov Milatović planira da osnuje stranku?

KALEZIĆ: Nova stranka je jedini način da Milatović politički preživi. Ipak, ne vjerujem da bi partija koju bi dominantno formirao predsjednik države procentualno prešla gabarite Ure. Uostalom, sve što je Milatović radio nakon što je napustio PES opterećeno je kontradiktornostima i nedosljednostima: ponovo podsjećam na rasplet u Podgorici. Možda bi rezultat bio drugačiji ukoliko bi Milatović odlučio da stranku formira sa drugim strukturama, gdje ne bi bio vodeća politička ličnost. Međutim, poznajući njegov politički profil, ne vjerujem da je to realno.

Sa druge strane, specifičnost crnogorske političke realnosti, ali i prethodno iskustvo upozoravaju da je za uspostavljanje novih stranaka najmanje važna politika.

POBJEDA: Što je važno?

KALEZIĆ: Mnogo su važniji drugi, nepolitički faktori poput finansija, do kojih nije lako doći. Pored toga, novi politički projekti često su laka meta za krupni kapital, za medijske tajkune, obavještajne i paraobavještajne službe, koje ih koriste kao oružje protiv crnogorskog projekta. Primjer je Ura. Ipak, prostor za novu političku stranku, kažem, postoji i biće sve širi ako opozicija ne promijeni način djelovanja. Paradoksalno, dok se fanatično bori protiv uspostavljanja novih stranaka, opozicija čini sve da se tako nešto dogodi.

KOJA ĆE VLADA CRNU GORU UVESTI U EU ZAVISI OD OPOZICIJE

POBJEDA: Može li Crna Gora 2028. postati nova članica EU?

KALEZIĆ: Prije bih rekao da bi Crna Gora mogla postati članica EU tokom narednih pet-šest godina. Ta 2028. može biti samo dobronamjerna želja, ali ne i realnost – dijelom zbog unutrašnjih prilika u Crnoj Gori, dijelom i zbog uzdržanosti pojedinih zemlja članica. Kako proces pristupanja dobija na ubrzanju, pored Hrvatske, ozbiljne rezerve u tom smislu imaju manje javno Njemačka i javno Francuska, ali i zemlje poput Nizozemske i Danske. Nakon izbora 2027. godine, Vlada čiji bi mandat tekao od 2027. do 2031. mogla bi završiti pregovore i potpisati sporazum o pristupanju. Koja će to vlada biti, to prije svega zavisi od crnogorske opozicije, koja bi trebalo da se bavi opozicionom politikom, što znači mobilizacijom apstinenata, zaokruživanjem jasne političke platforme i ekspliciranjem kritike vlasti. Prošlo je vrijeme monotone birokratske politike i retorike floskula; neophodna je smislena akcija, koja podrazumijeva i prestanak antagonizovanja dobronamjernih pojedinaca.

POBJEDA: Zahvaljujući medijima koje kontroliše, DPS zaista antagonizuje i ekskomunicira svoje kritičare. Plašite li se?

KALEZIĆ: Nije prijatno biti na „crnim listama“, baš kao što nije prijatno posmatrati vlastiti odraz u ogledalu koji vam se ne sviđa. Međutim, samo infantilan i glup čovjek zbog toga razbija ogledalo. Malu grupu građanskih aktivista, analitičara, intelektualaca i novinara koji ih povremeno kritikuju sa crnogorskih i prozapadnih pozicija, DPS etiketira, antagonizuje i proglašava ekstremistima. Sramota je DPS-a da su iste ljude na isti način progonili „avgustovci“ nakon 2020.

JEDINA USPJEŠNA KLERIKALNA REVOLUCIJA U EVROPI IZVEDENA JE ZA MANDATA RAJZING RAJNKE

POBJEDA: Administracija predsjednika Donalda Trampa povukla je Džudi Rajzing Rajnke sa pozicije ambasadorke u Crnoj Gori. Po čemu će se pamtiti njen mandat?

KALEZIĆ: U toku mandata ambasadorke Rajnke, dogodila se druga uspješna klerikalna revolucija: nakon one u Iranu 1979. godine, jedinu uspješnu klerikalnu revoluciju u Evropi imali smo u Crnoj Gori 2020. Mislim da je to najupečatljiviji događaj koji je obilježio njen mandat. Ne sumnjajući u dobre namjere, pogrešne i kratkoročne procjene – ne samo ambasadorke Rajnke, već i većine njenih kolega u Podgorici – pokazale su da je Crna Gora previše kompleksna u svojim finesama i nijansama, ali i da Zapad nikada do kraja nije koncipirao novu strategiju prema Zapadnom Balkanu.

POBJEDA: Što očekujete od novog ambasadora SAD? Hoće li on razumjeti ono što, nažalost, nije ambasadorka Rajnke?

KALEZIĆ: Ukoliko je riječ o karijernom diplomati, ne očekujem značajnije promjene. Ipak, vjerujem da će novi američki ambasador jasnije i jače zastupati agendu „America First“.

POBJEDA: Što to tačno znači?

KALEZIĆ: Znači da bi, u skladu sa inoviranom strategijom, novi ambasador SAD trebalo da se značajnije suprotstavi miješanju Kine – što uključuje i Rusiju – prije svega na terenu investicija, tehnološkog i ekonomskog razvoja. Vlada Crne Gore i dalje ne odustaje od partnera u saradnji sa kineskim kompanijama i nije uradila ništa da zaštiti sajber, odnosno IT prostor od napada sa strane. U tom smislu, očekujem da se američki ambasador aktivno uključi u diplomatski život u Crnoj Gori.