Za obraz Crne Gore

Piše: Dubravka Jovanović

„Akademci i crkveni miši“, naslov je nove knjige publiciste i novinara Slavka Mandića.
Za ovu, kao i prethodne dvije knjige na istu tematiku propadanja društva s jedne i nepristajanja na laži, licemjerstvo i muku Crne Gore (koje su nam donijeli samozvani „oslobodioci“) s druge strane, reći ću da je moralni čin Slavka Mandića.
„Tamo gdje je malo pravednosti, opasnost je biti ispravan“- kaže mudrac.
U opasnom vremenu čiji vjetrovi puvaju na sve bande da oduvaju istinu, jakom i poštenom preostaju dvije mogućnosti. Da klone duhom i bespomoćno i skrhano u nekoj zavjetrini čeka bolje dane, ili da ustane prsima u kojima iskače srce.
Jako, da probije kožu, ne mireći se sa nepravdom i beščašćem koje živimo drugom decenijom dvijehiljadite godine.
Kad si pred sobom čist, onda svoje puteve vodiš  prema cilju, ne dozvoljavajući  da oni vode tebe. Sila bez pravde je tiranija koju Slavko Mandić ne može i neće da usvoji.
On ne umije na jedno oko žmiriti. Zato je britak ali i prejak, što mu se zamjera  u određenim krugovima .
E, ne može, a i ne zna mlako i preslabo.
Lijek za bolest koja razjeda društveno tkivo i ostavlja biljege na duši i mozgu, ovaj tragač pravde i istine nalazi u nemiru nemirnoga duha koje tek kad se u pero pretoči dobije esenciju koja smiruje.
Svakodnevno od kad se gađa u čelo Crne Gore i puca jadom i izdajom u njene grudi, Mandić svojim topovskim đulom od riječi i obraza sitnu knjigu piše.
Da se ne zaboravi i da opomene, odbrani, osvoji  i ojača  borba za pravdu i pobjedu dobra nad zlim.
Njegovo oko ne žmiri. Ruka mu ne mjeri na grame. On to ubojito i snažno čini. Mirne savjesti i čista obraza svima koji kradu i lažu, prodajući grobove, oltare i svodove tuđinu. Za šaku vlasti i obijesti.
Koji slabošću vagaju, jadnošću  manipulišu, licemjerstvom varaju, nemoćno kleveću, beščašćem izdaju, zloćom vladaju.
Tamna strana crnogorske zbilje, kako glasi podnaslov Mandićeve prve knjige Politički popovi i litijaški eksperti, odredila mu je put kuda se misao u pero krvlju pretače. A potom i  upitanost da li je zaista riječ o ubistvu države s predumišljajem na ovoj tamnoj bandi pod mantijama nacional -šovinizmom pomamnih popova, pa stoga i druga knjiga u čijem naslovu opet pitanje i muka U ime oca i sina.

U ime istomislećih prijatelja i saboraca, ali i novih generacija, u ime njegove unuke Ksenije, Slavko Mandić ne može da odćuti kukavičluke i ravnodušnosti naše koje ne poznaje crnogorski krst časni i sloboda zlatna.
U ime oca i sina što se to dogodilo, pa se laž kao istina izgovara, porazi u pobjede pretvaraju, krađa u poštenje, iskrenost u neiskrenost, strah u hrabrost, nečast u čast, soj u nesoj, moral u nemoral, dobrota u zlobu, kultura u primitivizam, finoća u vulgarnost, čovjek u nečovjeka.
I ne samo to, nego i još gore. Đe smo Crnogorci ? Što bi sa našom čašću i obrazom? Čojstvom i junaštvom? Zašto nam ne svijetli Belveder duže od tri dana kada smo branili slobodu? Što bi i ko gasi luč Njegoša i Zogovića, Vita i Lesa, Vujoševića, Banjevića i nemilosrdno gazi njihove znakove i riječ kao zakletvu?
Đe je „Glava i šaka kˊ nebu podignuta „?Đe  je „sunce da u krv uđe“?  Ko i zašto  ne kliće „Montenegro, lučo, istorijo“.
Ova pitanja i neodgovori,  režu i bole, pa Slavko Mandić lijeka traži knjigama svojim.
Bistri nepravde koje je i sam na koži osjetio a urođenim mirom  nosio kad su mu sudili i kad su ga gasili i obraza se latili, prijetili i blatili.
Sve s dostojanstvom koje smeta. Moguće prejako, kako mu neki vele, dodajući –smanji doživljaj, mora se kompromisom.
E, samo time ne !
Upravo  prstom u oko  i pravo u  muku našu. Hrabro  i samo  istinom. Jer je  od toga ispod  kože toplija krv i bjelja istina.
Đe su akademci i jesu li nam to crkveni miši pojeli, bolje reći oglodali  godine?
U ovom univerzumu mora se dogoditi prasak. Zgusnulo se zlo u ljudima.
Život je daleko od pravednosti a brojanica akademskog ćutanja, kako Slavko piše i promišlja, samo raste. Otud DodikoviJADe i Mantijaški jataci i Odliv crnogorskih mozgova  kao posljedica malih mozgova vlasti.
Crna Goro koji te je jad zadesio, podiže  glas novom svojom  knjigom Slavko Mandić, pa kako zna često reći, neka košta koliko košta.
Ne može skuplje od slobode i od ljubavi prema svojoj zemlji. Neće on do štandova  na kojima je rasprodaja Crne Gore i jeftina opravdanja za pragove i grobove naše.

Ove opake račune sitnosopstvenika ne smiju da plaćaju naši potomci. Tako sam razumjela poruku knjige koju je na preko 440 stranica svakodnevno ispisivao Slavko Mandić ne želeći da se „stidi od tuđeg stida“.
Jer, kako Paskal reče : Pravda nad silom je nemoć, sila bez pravde je tiranija.
I zato je pravedno da LJUDI prate onog koji je pravedan, a nužno je da prate onog ko je jak. Kod nas je to malo pobrkano. Oču reći, malo više.
Ne miri se Mandić i zato sitnu knjigu piše. U njoj je sloboda od koje se može u lice pogledati.