Za državu treba i pokisnuti

Piše: Dubravka Jovanović

Njima ne treba lumbrela, ni zaklon. Oni prkose neveri i buri, jer nema veće oluje od ove koja je snašla Crnu Goru nakon njenog oslobođenja od  antifašista, suverenista i patriota.
Oslobođenjem avgustovske godine  2020. da bi zavladala nepodnošljiva lakoća fašizma, izdaje, prevare i svakojega zla, svaku narednu su pojeli štakori. U  Boki mojoj, velike miševe kojima pogoduje buđ i smrad, zovu pantagane.
Ovi današnji su nedorasli i toj familiji, pa su ipak samo na nivou miševa. Oni glođu crnogorsko ruho đe god i kad god ga se dohvate.
Kako inače objasniti da se umjesto odgovornosti za zločine, teg krivice prebacuje na one koji  žele da osvijetle problem, kako bi se rješavao, a zlo nikada više ne ponovilo.
Naravno, najlakše im je na goloruke studente, čije je jedino oružje um i srce.
I biće tako i samo tako. Umom ne šakama. Ne ohološću vlastodržaca.
Ne podsmijehom i ruganjem njima i njihovoj mladosti. I svima nama koji smo uz njih. Ne lažima i prebacivanjem odgovornosti na druge i na sve i svakoga ko sa njima nije.
Ne  foteljama zalijepljenim za stražnjice. Ne simbolima tuđih vladara, kapelama i grobovima njihovim. Ne rasprodajom naših svetinja i ne simbolima koji razdiru tkivo naše zemlje.
Ako sve to tuđe, (ubjeđujući nas da je i naše i svoje), baš  toliko vole i  žele, prodajući dušu, zašto se ne odsele tamo, da brate budu svoji na svome?
A da se ovdje otvore institucije i parlament i sudovi i škole, bolnice i hoteli. Da se ne ćera opozicija iz parlamenta, pravda i pravo iz sudnica, studenti sa ulica, investitori iz države. Da počinemo uz onu narodnu: ajte ne vratili se, a bili živi i zdravi!Zdravi doduše, teško.
A da umjesto njih, neošporkani, hrabri, obrazovani,časni, skromni, vaspitani, dostojanstveni, pravedni, karakterni, moralni, preuzmu kormilo. Da  brodovi i trajekti  zaplove morima svijeta onda  kada nogom pravde nestanu njihovi neznaveni politički kapetani, njihovi mali od kužine, i  prodate duše.
Čista misao i svijetli obraz naše mladosti nijesu izgubljeni u ovoj zbilji mrklog mraka.
Oni lučom probijaju tamu i otvaraju prostor budućnosti, oslanjajući se na svoju hrabrost i ljubav i vedre slojeve nade.
Studenti (a sve bih htjela reći njihovi profesori da ih je zaista koliko i đaka, ali nije, čast časnima) kadri su svoju Crnu Goru držati  na rukama. I nositi je do beskraja. Ako je ispuste polomiće im vrat.
Ali su zaboravili da su ruke mladosti ove, nevinije od njihovih, kojima grabe vlast i samo vlast za sebe i svoje. Za njih ne važi Njegoševa malo rukah, malena i snaga. I koliko god da im ne dajemo ruke koliko bi morali i trebali, jer je udobnije za njih i njihovu borbu navijati iz toplih trosjeda, doma pored TV-a, oni su na barikadama čvrsti i nepokolebljivi. Njihove vatre tek počinju. One na kojima se mogu ogrijati svi koji ih podržavaju i spaliti sva mračnjaštva ideja onih kojima mladost staje na put.
A da samo znate vi koji se bojite da će te se istopiti na kiši, kako divno bubnja u duši a koža se ježi od miline uz njihov glas  za naš spas.
I  njihove bubnjeve ritmom srca, kako svjetlošću čista oka obasjavaju pjace i trgove, rive i šetališta. Svijetle kao svici i kad vanka grmi i oblak kad se nadvije i sumrak kad pipa.
Kako je nekako svečano i  ljudski toplo sa njima i njihovom čednošću. Da samo znate kako je predivno uz njihov vaskrsli znak. Pored a ne niz put.
Uz njihovu slobodu od koje rastu krila i smjelost koja zvoni pod rebrima.
Oni su izazov onoga što je ispred nas. I kad im prijete i nadaju se da neće uspjeti, oni još više lete i uspjeće! Zato sa njima đe god da su. Jer studenti su uvijek u pravu!
Oni koji ih preziru i koji im prijete, koji im se svete i koji im vezuju let popucaće po svim šavovima. Kao haljina kada se rašiva, kako pjesma kaže.
A njih mlade i neustrašive, vidim „u krvotoku  proljeća i plavim plotunima lasta“.
Izađimo, neka pljušti!  Nijesmo od cukra!
To kiša zaliva nove klice, cvijeća za daleka neka pokoljenja!
Proljeće na njihovo rame slijeće…..