Vukčević: Izmjene Zakona o državljanstvu služe promjeni statusa Crne Gore kada se za to ukaže prilika

Vukčević smatra da država nije ispravno reagovala u određenim slučajevima, konkretno pri dodjeli „počasnog državljanstva“ osobama koje nijesu ispunjavale uslove

Svi mi imamo bliske rođake u Srbiji koji vode porijeklo iz Crne Gore i koji zagovornicima izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu nijesu miliji nego što su nama, ali ovdje je riječ o interesu partija koje pripadaju prosrpskom bloku da ojačaju svoje biračko tijelo i stvore potrebnu većinu za promjenu državnopravnog statusa Crne Gore, onda kada se za to ukaže povoljna geopolitička prilika.

To je, u intervjuu Pobjedi, kazao redovni profesor prava i advokat Miloš Vukčević. On ukazuje na činjenicu da u susjednim Srbiji i Bosni i Hercegovini živi oko 300.000 onih koji vode porijeklo iz naše zemlje i upozorava da bi, u slučaju da samo mali broj njih dobije crnogorsko državljanstvo, demografska struktura birača bila znatno poremećena.

„Svi smo svjedoci da se ne mogu obezbijediti kontrolni mehanizmi za provjeru stvarnog prebivališta osoba koje su prijavljene u Crnoj Gori, niti postoji politička volja za to, pa je onda jasno koliki se prostor za zloupotrebe otvara“, dodao je Vukčević.

Kada je riječ o zemljama članicama Evropske unije, ukazuje da su uslovi za dobijanje državljanstva slični našim, uključujući dugotrajan i zakonit boravak, neosuđivanost, te lojalnost državi i ustavnom poretku.

„Političari u Crnoj Gori, koji se zalažu za promjenu Zakona o crnogorskom državljanstvu, griješe kada kažu da će izmjene zakona biti u skladu sa pravnom tekovinom EU, jer to pitanje nije uređeno propisom EU i razlikuje se od države do države“, dodaje sagovornik Pobjede.

Takođe, potcrtava kako primjeri odluka Ustavnog suda drugih država, posebno onih koje pripadaju anglosaksonskom pravnom sistemu, nijesu obavezujući za Crnu Goru.

„Važeći Zakon o crnogorskom državljanstvu ne zabranjuje apsolutno postojanje dvojnog državljanstva u svim slučajevima, kao u slučajevima sticanja državljanstva crnogorskog iseljenika, po osnovu braka sa crnogorskim državljaninom, kao i kod tzv. počasnog, ali i ekonomskog državljanstva“, dodaje on.

Ipak, smatra da država nije ispravno reagovala u određenim slučajevima, konkretno pri dodjeli „počasnog državljanstva“ osobama koje nijesu ispunjavale uslove.

Zbog čega se ponovo otvara pitanje izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu, odnosno uvođenja dvojnog državljanstva?

Vukčević: Pitanje izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu se ponovo otvara prije svega iz političkih razloga i potrebe da se sprovede izborni inžinjering, koji bi promijenio biračku strukturu Crne Gore i stvorio potrebnu većinu za promjenu državno-pravnog statusa Crne Gore.

Svi mi imamo bliske rođake u Srbiji koji vode porijeklo iz Crne Gore i političarima koji zagovaraju izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu nijesu isti miliji nego što su nama. Ali, ovdje se prvenstveno radi o interesu partija koje pripadaju prosrpskom bloku, kako bi ojačali svoje biračko tijelo i stvorili potrebnu većinu za promjenu državno-pravnog statusa Crne Gore onda kada se ukaže povoljna geopolitička prilika.

Kao što svi vidimo, proces promjena državnih granica i teritorija nije okončan i svjedoci smo stvaranja jednog novog svjetskog poretka u kojem više neće vladati osnovna načela međunarodnog prava zabrane upotrebe sile, zaštite teritorijalnog suvereniteta i nemiješanja u unutrašnja pitanja druge države. Samim tim, veća je i bojazan od promjene državnopravnog statusa Crne Gore.

Što bi za malu Crnu Goru značila mogućnost da na njenim izborima glasaju oni koji to pravo već imaju u nekoj drugoj državi, posebno u kontekstu „izbornog turizma“ i glasača koji iz Republike Srpske odlaze u Srbiju da iskoriste to svoje pravo?

Vukčević: Svi državljani Srbije i Bosne i Hercegovine koji dobiju crnogorsko državljanstvo, poslije samo dvije godine prijavljenog prebivališta u Crnoj Gori, steći će biračko pravo i biti upisani u birački spisak, jer je to njihovo Ustavom zagarantovano pravo – shodno članu 45 Ustava i članu 11 Zakona o izboru odbornika i poslanika. Na taj način sprovešće se birački inžinjering. Na, eventualno, organizovanom referendumu, jasno je da će svi ti novoupisani birači glasati za partije koje pripadaju prosrpskom bloku, kao i za ponovno ujedinjenje sa Srbijom. Uzimajući u obzir da, prema nekim procjenama, u Srbiji i Bosni i Hercegovini živi oko 300.000 ljudi koji vode porijeklo iz Crne Gore, ukoliko bi samo mali broj njih dobio državljanstvo, jasno je da bi demografska struktura birača mogla biti znatno poremećena.

Vidjeli smo na izborima u Srbiji kako izgleda izborni turizam glasača iz Republike Srpske. Svi smo svjedoci i da se ne mogu obezbijediti kontrolni mehanizmi za provjeru stvarnog prebivališta lica koja su prijavljena u Crnoj Gori, niti postoji politička volja za to, pa je onda jasno koliki se prostor za zloupotrebe otvara. Najbolji primjer za to je opština Šavnik u kojoj treću godinu zaredom vlast nije mogla da utvrdi ko ima stvarno prebivalište u tom gradu. Kada to vlast nije mogla da uradi na primjeru Šavnika, kako će tek moći izvršiti provjere prebivališta birača iz Srbije i Bosne i Hercegovine?

Koji su najčešći, odnosno, uobičajeni uslovi koje je potrebno ispuniti za dobijanje državljanstva zemalja EU?

Vukčević: Uslovi za dobijanje državljanstva se razlikuju od države do države članice EU, što govori da je pitanje državljanstva prvenstveno pitanje u nadležnosti država članica – bez obzira što znatan uticaj ima i politika EU, s obzirom da dobijanjem državljanstva neke od država članica lice postoje i građanin EU.

Uobičajni uslovi za dobijanje državljanstva neke od zemalja članica EU jeste dugotrajan i zakonit boravak od pet do 10 godina, krivična neosuđivanost, lojalnost državi i ustavnom poretku, kao i sticanje državljanstva putem braka, spajanja porodice, porijeklom, izuzetnim zaslugama i drugo.

Je li pravilo da djeca dobijaju državljanstvo roditelja osnovno pravo u zemljama EU i u kojim slučajevima je dopušteno dvojno državljanstvo? 

Vukčević: Političari u Crnoj Gori koji se zalažu za promjenu Zakona o crnogorskom državljanstvu griješe kada kažu da će izmjene zakona biti u skladu sa pravnom tekovinom EU, jer pitanje dvojnog državljanstva nije uređeno propisom EU i razlikuje se od države do države članice EU.

I tu se situacija razlikuje od države do države članice EU. Tako neke države članice dozvoljavaju dvojno državljanstvo (Francuska, Italija, Švedska), dok druge imaju veoma restriktivan pristup. Tako je Austrija vrlo restriktivna i – kao Crna Gora – predviđa automatski gubitak državljanstva, ukoliko lice dobrovoljno uzme državljanstvo druge države. Slično je i sa Holandijom koja uglavnom ne dozvoljava dvojno državljanstvo kod naturalizacije, kao i kod Estonije i Letonije koje zabranjuju dvojno državljanstvo za naturalizovane građane, ali i za one koji ga stiču rođenjem. Do 2024. i Njemačka je zabranjivala dvojno državljanstvo, odnosno tražila odricanje prethodnog.

Kada je u pitanju sticanje državljanstva na osnovu roditelja, većina država članica EU primjenjuje „pravo krvi“ (jus sanguinis) što znači da djeca automatski dobijanju državljanstvo roditelja, bez obzira na mjesto rođenja, dok se pravo po mjestu rođenja (jus soli) primjenjuje u ograničenoj mjeri (Francuska).

Dakle, na nivou EU ne postoji jedinstven pristup u pogledu pitanja dvojnog državljanstva, već su to pitanje različito uredile države članice pojedinačno, koje su se rukovodile, prije svega, svojim državnim interesom.

Da li se primjeri o odlukama ustavnog suda iz zemalja koje praktikuju anglosaksonsko pravo mogu uzeti u obzir?

Vukčević: Primjeri odluka ustavnog suda drugih država, a posebno država koje pripadaju anglosaksonskom pravnom sistemu, nijesu obavezujući za Crnu Goru, pa se samim tim ne mogu ni uzeti u obzir. U pitanju je potpuno drugačiji pravni sistem od evropskog kontinentalnog pravnog sistema, kojem pripada Crna Gora.

Crna Gora je ratifikovala Evropsku konvenciju o državljanstvu i važno je da istu poštuje i primjenjuje njene standarde u pogledu sticanja, gubitka i priznanja državljanstva, kao i standarde u pogledu ljudskih prava, načela nediskriminacije i principa izbjegavanja apatridije.

U raspravu su se uključili i pojedinci koji smatraju da Crna Gora diskriminiše svoje nekadašnje državljane, jer su bez državljanstva ostali zato što su sačuvali isto pravo neke druge zemlje. Da li su opravdane ovakve reakcije?

Vukčević: Takve reakcije nijesu opravdane, jer nekadašnji državljani Crne Gore ponovo mogu steći crnogorsko državljanstvo shodno članu 26 Zakona o crnogorksom državljanstvu ako podnesu zahtjev i najmanje godinu zakonito i neprekidno borave u Crnoj Gori. Naravno, uslov je da prethodno dobije otpust iz državljanstva druge države.

Takođe, ukazujem i na odredbe člana 10 Zakona o crnogorskom državljanstvu po kojem crnogorski iseljenik i član njegove porodice do trećeg stepena srodstva u pravoj liniji može steći crnogorsko državljanstvo prijemom, ako zakonito i neprekidno boravi u Crnoj Gori najmanje dvije godine i ispunjava uslove iz člana 8, stav 1, tačke 1, 4, 5, 7 i 8 ovog zakona. U ovom slučaju se ne traži prethodni otpust iz državljanstva druge države, što znači da može zadržati i to državljanstvo druge države, obično one u koje se iselio. Dakle, ni važeći Zakon o crnogorskom državljanstvu ne zabranjuje apsolutno postojanje dvojnog državljanstva u svim slučajevima, kao u slučajevima sticanja državljanstva crnogorskog iseljenika, po osnovu braka sa crnogorskim državljaninom, kao i kod tzv. počasnog, ali i ekonomskog državljanstva.

S obzirom da su brojni primjeri i onih kojima je odobreno i onih kojima je oduzeto crnogorsko državljanstvo, da li smatrate da je država ispravno reagovala u svakom od tih slučajeva?

Vukčević: Država nije ispravno reagovala u jednom broju tih slučajeva i postoje brojni primjeri u kojima je pogriješila dajući državljanstvo licima koja ne ispunjavaju uslove.

U prvom planu mislim na sticanje tzv. počasnog državljanstva po članu 12 Zakona o crnogorskom državljanstvu, kada su državni organi dodijelili državljanstvo licima koja, očigledno, nijesu ispunjavala uslove. Preciznije, njihov prijem nije bio od posebnog značaja za državni, naučni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore, niti su ispunjavali uslove u pogledu bezbjednosnih smetnji.

Tu, prije svega, mislim na aktuelni slučaj državljanstva Nasera Ramaja koji je u postupku oduzimanja, ali i prethodne slučajeve poput Muhameda Dahlana i Taksina Šinavatre.

Prethodna vlast propustila da propiše dvotrećinsku većinu za izmjenu zakona

Zbog čega smatrate opravdanim restriktivne uslove za sticanje crnogorskog državljanstva?

Vukčević: Zakon o crnogorskom državljanstvu je dosta restriktivan u pogledu sticanja državljanstva. Ali, on mora ostati takav ukoliko Crna Gora želi da sačuva nezavisnost i tekovine 21. maja. To je posljednja linija odbrane crnogorske državnosti i njenog identiteta.

Prethodna vlast (DPS-SDP) napravila je ogromnu grešku što prilikom donošenja Ustava nijesu i za izmjene ovog zakona propisali potrebnu kvalifikovanu dvotrećinsku većinu, kao što je to slučaj sa izmjenama biračkih prava, državnih simbola, himne, izbora u Vrhovnom državnom tužilaštvu, Sudskom savjetu, te sudija Ustavnog suda.

Deset miliona eura gubitka zbog pogrešnih procjena ANB

Da li je u slučajevima sticanja „ekonomskog državljanstva“ bilo propusta?

Vukčević: Kada je u pitanju Poseban programa sticanja tzv. ekonomskog državljanstva putem investicija, državni organi su neopravdano odbili veliki broj zahtjeva zbog navodnih bezbjednosnih smetnji pojedincima koji su ispunjavali sve uslove koji se traže – uključujući i bezbjednosnu provjeru od strane renomiranog međunarodnog agenta koji vrše takvu vrstu provjere. Ali, uprkos tome, Agencija za nacionalnu bezbjednost je našla da postoje navodne smetnje iz razloga nacionalne bezbjednosti. Radi se o pogrešnim odlukama, jer mišljenje ANB nije obavezujući uslov za sticanje „ekonomskog državljanstva“, a i način na koji je isto dato i prezentovano, budi sumnje u njegovu istinitost i tačnost.

Takođe, uskraćivanjem mogućnosti podnosiocima zahtjeva za prijem u državljanstvo da se upoznaju sa razlozima bezbjednosnih smetnji, narušava se pravo na pravično suđenje zagarantovano članom 6 Evropske konvencije, kao i jednakost oružja (sredstava), kao univerzalnog principa u primjeni Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer druga strana nije ravnopravna strana u postupku. Posljedice tih pogrešnih odluka proizvešće štetu po sam budžet Crne Gore u pogledu prihoda i investicija koje je država mogla ostvariti da su ti zahtjevi za prijem u ekonomsko državljanstvo zaista realizovani. Uzimajući u obzir broj aplikanata koji su nezakonito odbijeni, ukupna šteta može iznositi i do deset milona eura.

Portal Analitika