Vujović: Bez promjene vlasti poslije 2027. nema ratifikacije članstva u EU

STANDARD: Imamo niz pročetničkih „incidenata“ koji više nijesu incidenti, nego, čini se, jasna strategija da se četnici rehabilituju; četnička ikonografija je svuda u upotrebi. Dokle ovo može da ide?

VUJOVIĆ: Zvanična politika Srbije je danas da pripadnici četničkog pokreta imaju isti status kao antifašistički pokret, odnosno partizani. Koristi se termin Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVO), da bi se pokušao napraviti djelimični otklon od Nedićeve vojske, odnosno od zvaničnog kvislinškog režima koji je upravljao Srbijom od 1941. do 1945. u ime nacističkog režima, na isti način kao ustaški režim u NDH. Međutim, JVO kojom je komandovao Draža Mihailović je i formalno prestala imati podršku od vlade u izbjeglištvu i kralja Petra 1944, pod pritiskom saveznika koji su prekinuli saradnju sa četnicima 1943, jer su odbili da se stave pod komandu vođe partizanskog pokreta. Četnici su označeni da od početka rata sarađuju sa nacistima, kojima su ostali lojalni i uz čiju pomoć, i pomoć ustaškog režima, pokušali napustiti Jugoslaviju da bi izbjegli represalije pobjednika. Ne treba zaboraviti da je sve vrijeme rata Dražina vojska, uključujući i njegovog komandanta Pavla Đurišića, bila na platnom spisku nacističkog okupatora, po čijem nalogu je sprovodila zločine.Danas Srbija organizuje svečane akademije u prisustvu visokih državnih funkcionera, koje su ukrašene ogromnim fotografijama — prizori koji podsjećaju na doba komunizma — Draže Mihailovića, a potom i Tita. Što znači: partizanski pokret, koji je nesumnjivo bio oslobodilački, koristi se da bi se sa njim izjednačilo četništvo, uz isticanje četničkog pokreta ispred partizanskog po zaslugama u borbi protiv nacista i fašista.

Srbija je uvela i tzv. „četničke spomenice 1941“, iako nikad nijesu uspjeli da odgovore na elementarno pitanje: koje su to, recimo u Crnoj Gori, bitke u kojima su se četnici četiri godine borili protiv nacista i fašista? Takvih dokumentovanih bitaka nema — nema dokumenata, nema svjedoka. Jednostavno — to ne postoji.

To što je sprovedeno u Srbiji sada se pokušava preslikati na Crnu Goru. Nije slučajno; sve je isplanirano. Možda se ponešto desi ad hoc, ali to je već čitav niz poteza koje sprovodi BIA i SPC u Crnoj Gori. S tim da je situacija u Crnoj Gori bitno drugačija nego u Srbiji.

Crna Gora nije Srbija: Sjećanje na zločine rađa otpor

STANDARD: Zašto?

VUJOVIĆ: U Srbiji ima izuzetno mnogo potomaka četničkog pokreta, jer su razne frakcije — Nedićevci, Ljotićevci, najbliži krug oko Draže Mihailovića i druge — bile brojno prisutne; pokret nije bio snažno centralizovan, ali jeste bio povezan. Do 1944. četnici su u Srbiji bili dominantna naoružana snaga. Partizani su ključne bitke vodili van teritorije Srbije. U samoj Srbiji partizanski pokret nije imao veliku podršku; Srbi u partizanima dolazili su dominantno iz dijelova današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Zato potomci imaju interes da „operu“ biografije svojih predaka. Značajan broj četnika je pred kraj rata prešao u partizane kroz razne amnestije; ali ogromna većina ostala je lojalna četničkoj, odnosno kolaboracionističkoj ideologiji. Zbog toga rehabilitacija četništva u Srbiji nije izazvala velike podjele: potomci partizana su ubjedljiva manjina u odnosu na potomke četnika.

U Crnoj Gori je drugačije. Četnici nijesu bili nikakva većina; dominantan je bio partizanski pokret. Manjinski sloj, dominantno među stanovništvom koje se izjašnjava kao Srbi — koji su podržavali ujedinjenje Crne Gore i Srbije 1918., dio „bijelaškog“ pokreta, lojalni Karađorđevićima — okupio se uz četnički pokret.

Zločini četnika su bili teški. Sprovođena su zvjerska ubistva; možemo reći da je u Crnoj Gori sprovođena politika istrebljenja — genocida nad islamskim stanovništvom. To je bila zvanična politika četničkog pokreta — što je proizvelo ogromne zločine na sjeveru Crne Gore nad muslimanima. Takođe su vršeni zločini nad partizanskim porodicama i njihovim podržavaocima. Intenzitet, motivisanost i brutalnost bili su isti.

I zato, pošto su u Crnoj Gori tragovi te brutalnosti brojni i živi, normalno je da će naići na snažan otpor. Imate sada, uz podršku Srbije, potomke jedne agresivne manjine koja želi da se rehabilituje — ali to neće ići glatko. Biće ozbiljnog otpora, jer ne mogu antifašisti da pognu glavu pred fašistima. Potomci partizana su pomireni sa potomcima četnika, ali to ne znači da se treba falsifikovati istorija, odnosno četnički pokret i četnička ideologija proglasiti antifašističkim iako su sve vrijeme izvršavali naloge fašista i nacista.

Pritisci na NVO i medije: „Vučićeve metode“ na djelu

STANDARD: Nakon „osvježenja“ 2020. godine nijesmo ni slutili da ćemo doći do ove situacije?

VUJOVIĆ: Iskreno da vam kažem — ja jesam. Gledajte kako se razvija situacija u Srbiji i biće vam sve jasno. Ako se ovdašnja vladajuća koalicija konsoliduje, „batinaška komunikacija“ sa protivnicima će postati svakodnevnica kao što je to u Vučićevoj Srbiji.

Vidite i sada: koliko su Demokrate agresivne sa pozicija kontrole bezbjednosnog sektora — stalno upućuju prijetnje kritičarima i nevladinim organizacijama. Posljednji primjer je Tea Gorjanc-Prelević: liderica NVO sektora, zaštitnica ljudskih prava. Njoj su otvoreno prijetili i zastrašivali je, onako orkestrirano, sa raznih pozicija vlasti, da bi se ućutkala. I nijesu to radile samo Demokrate. Imale su podršku dijela vlasti, otvorenu lidera SNP-a, a prećutnu svih ostalih vladajućih partija koje su nijemo sve posmatrale.

Ali civilni sektor se ne može ućutkati. Ti ljudi su finansijski nezavisni od države; ne možete im prijetiti otkazom. Možete im prijetiti samo silom — da se osjećaju nesigurno za svoju porodicu i djecu. To se danas radi u Crnoj Gori. Tako je počinjao i Vučić u Srbiji. Sjetite se prijetnji, pa i fizičkih napada; uzmimo samo Šešelja i njegove „akcije“.

Moramo gledati Srbiju da bismo razumjeli šta nas čeka u Crnoj Gori ako se ova vlast učvrsti u ovom formatu, odnosno kao marioneta Vučićevog režima. Evo, pogledajte slučaj sa gradonačelnikom Budve — napali su ga funkcioneri Nove srpske demokratije (NSD). I pogledajte kako se čudno odvija postupak; isto tako, pogledajte predmet protiv sinovca Andrije Mandića: neovlašćeno oružje, a policija i tužilaštvo opstruiraju istragu, sabotira se postupanje da bi se uništili dokazi i da on bude oslobođen.

Svega su 5 godina na vlasti, a imaju takav prezir prema institucijama. Nekadašnji DF nema ni trećinu parlamentarne većine u vladajućoj koaliciji, a već ovako razara vladavinu prava. Šta bi bilo da imaju polovinu ili vlast sami? Imali bismo „Vučićevo vrijeme“ — ali ovdje, u Crnoj Gori.

Doći će nasilje, ućutkivanje, zarobljavanje medija, gašenje nepodobnih — vidimo šta se dešava sa United Media Group. Biće kombinacije kupovine, prijetnji, ali i nasilja.

Međutim, lokalni lideri te većine se neće pitati o ključnim stvarima. To će odlučivati drugi centri moći u Beogradu; oni će biti samo marionete. Već je preuzet najveći dio medija, ključne bezbjednosne institucije, a polako se preuzimaju i ekonomski sistemi. Sve već viđeno u Srbiji.

Ekonomsko preuzimanje: Kolonijalna tehnika hibridnog rata

STANDARD: Da li ima istine u tezi da su NSD preuzeli likovi poput Vranješa, Kovačevića, a da je Mandić izabran da bude „umiveno lice“ neočetništva u Crnoj Gori?

VUJOVIĆ: Prosrpske partije u Crnoj Gori nikad neće biti homogene niti disciplinovane kao u Srbiji. Zašto? Zato što zvanična Srbija — preko BIA i SPC — može da drži pod kontrolom svakog lokalnog srpskog igrača, uključujući centralno rukovodstvo. Oni nijesu lojalni partiji, nego Beogradu, jer od Beograda dobijaju i novac, i pozicije, i mogućnosti za zaradu.

Mandić, makar vladao 30 godina, neće nikad biti neprikosnoveni lider — jer je matrica funkcionisanja drugačija. Zbog toga pogoršanje bezbjednosti i urušavanje prava neće nužno dolaziti od naloga lokalnih srpskih lidera u Crnoj Gori; odluke će se donositi u Beogradu. Hoće li nekog novinara prebiti — odlučiće se tamo. Pogledajte Vučićeve konferencije: ne samo da se kritičarima obraća imenom i prezimenom i prijeti im već i tužiocima i sudijama.

Sa druge strane, kriminalne grupe i „investitori“ iz Srbije ciljano preuzimaju ključne kompanije i ekonomske poluge moći u Crnoj Gori. To je kolonijalna tehnika u hibridnom ratovanju — ono što Rusija radi u Moldaviji, Gruziji, Ukrajini.

Pogledajte Gruziju: društvo je dominantno antirusko, ali je politička elita, kroz ekonomsku kontrolu i medijske operacije, postala poslušna Moskvi. Kampanja protiv Mihaila Sakašvilija 2012. bila je gotovo identična kampanji koju je DF vodio 2016. u Crnoj Gori. Danas u Gruziji imate premlaćivanja opozicije, crne košulje, maskirane ljude koji kidnapuju i tuku — prizori koje već gledamo u Srbiji. To više nije demokratija, niti autokratija, već su se ljudi našli usred totalitarizma.

Temeljni ugovor i Đurišić: Poraz vlasti, ne države

STANDARD: Da li se nakon ovog zaoštravanja i cijele priče oko temeljnog ugovora može reći da je Abazović u svemu tome odigrao ključnu, negativnu ulogu?

VUJOVIĆ: „Temeljni ugovor“ mnogima služi kao smokvin list. Tužilaštvo je — i to je saopšteno — smatralo da pravnog osnova nema, ali se dosta tužilaca boji i SPC i zvaničnog Beograda; postoji strah od odmazde.

Podsjetiću: u vrijeme DPS-a nije uklonjena nelegalna crkva na Rumiji — to nije bila crkva kao građevina, nego limeni objekat — čime je brutalno narušen suverenitet Crne Gore, odnosno zgaženi su crnogorski zakoni. Vojska tadašnje „zajedničke države“ to je uradila bez potrebnih dozvola, a crnogorska država nije reagovala. SPC je, i prije i danas, djelovala kao država u državi: ne obazire se na zakone, mijenja istorijske natpise, prepravlja spomenike kulture — zakoni je ne interesuju. Ona stvara neku lažnu istoriju, koja bi potvrdila njene stavove.

U ovom posljednjem slučaju sa „spomenikom“ ratnom zločincu Pavlu Đurišiću svi su znali sve — i tužilaštvo, i policija, i vlada, i SPC. To nije poraz države kao takve, nego poraz vlasti. Odgovorna, hrabra, sposobna vlast koja poštuje zakon mogla je jednostavno da spriječi događaj — bez dizanja tenzija.

DPS popuštao SPC, propušteno jačanje CPC

STANDARD: Na kraju krajeva, kip Đurišića u Crnu Goru je uvezen prije 20 godina u vrijeme DPS-a.

VUJOVIĆ: I DPS je radio sa SPC slično onome što rade ove vlasti. Tolerisali su brutalno kršenje zakona ove zemlje od strane SPC. I ovoga puta se sve znalo i sve se moglo riješiti pravno i operativno prije nego je SPC počela da šeta i štiti ovaj „spomenik“, javno podržana sljedbenicima četničkog pokreta. Umjesto toga, gledali smo prebijanje novinara i fingiranje procedura. To je bio dogovor — makar onih koji kontrolišu bezbjednosni sektor — sa SPC, sa srpskom državom. Da je država htjela, mogla je da reaguje nekoliko dana ranije i da sve završi bez tenzija.

STANDARD: Prije nekoliko dana, Deković iz Hrvatskog nacionalnog vijeća rekao je logičnu stvar: „U redu, legalizujte to — ali onda jednako postupajte i prema krstionici na Prevlaci, limenoj crkvi na Rumiji, prema muralima i drugim uradcima SPC…“

VUJOVIĆ: Nemamo nijedan ozbiljan pokušaj da se to pitanje svestrano otvori — pa čak ni od procrnogorskih krila unutar vlasti. To je potpuna submisivnost prema Beogradu i SPC. SPC to ne radi iz religioznih razloga, nego kao provokaciju — sa ciljem poniženja crnogorske države i demonstracije moći.

Kad tako demonstrirate moć, i neopredijeljeni građani gledaju: „Tamo je moć. Oni zapošljavaju. Oni mogu da hapse. Oni mogu i da mlate.“ Nažalost, nije samo ova vlast doprinijela takvom statusu; doprinio je i DPS — popuštanjem i kratkoročnim taktiziranjem.

Budimo precizni: govorim o periodu pod mitropolitom Amfilohijem. SPC je 2006. na određene načine pomogla uspjeh referenduma i konsolidaciju nezavisne države. Kretalo se i prema modelu autonomije, ako već ne autokefalnosti.

Ali veliki problem i odgovornost vlasti do 2020. je i to što nijesu ojačali Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). Nijesu gradili hramove CPC, nijesu bili njihovi ktitori; umjesto toga, tajkuni bliski DPS-u bili su ktitori SPC i davali joj mnogo novca. Zato SPC dugo nije dirala određene strukture vlasti. Da je CPC sistemski jačana, imali bismo danas drugačiju priču — možda i scenario sličan ukrajinskom, gdje je priznata autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine uz podršku Vaseljenske patrijaršije.

Vlast je gajila nadu da se SPC neće baviti politikom. To je bila naivna, kratkoročna računica. Dugoročno, SPC je bila tempirana bomba u državnoj strukturi Crne Gore — instrument koji se u svakom trenutku može aktivirati, u interesu Beograda ili Moskve. Danas je SPC najjači instrument politike zvanične Moskve i Beograda protiv evropskih integracija Crne Gore.

Pod pritiskom Zapada i EU mi se krećemo ka Uniji; sve što je vezano za SPC i prosrpske partije radi da to uspori ili zaustavi. Priča o Botunu (kolektor) je dio šire strategije sprečavanja učlanjenja Crne Gore u EU, iako ja vjerujem da najveći dio onih koji protestvuju nije svjestan toga: cilj je da se zaustave pregovori, nanese ekonomska šteta. Beograd se vodi logikom „bolje je nama što je gore Crnoj Gori“.

Sada imamo napore na ekonomskom iscrpljivanju Crne Gore i usporavanju procesa evropske integracije, kako bi se potom promovisala teza da Crna Gora „ne može“ da opstane bez Srbije. Kombinovano sa pokušajem preuzimanja strateških ekonomskih sistema, zvanični Beograd se vraća na strategiju iz devedesetih.

Pregovori da, članstvo ne — bez proevropske vlade 2027.

STANDARD: Imamo, dakle, dvije godine do 2027. kada bi izbori trebalo da budu u jednom danu — tako sada izgleda. Može li se u dvije godine izgraditi unutrašnji otpor i okupljanje snaga da se promijeni vlast?

VUJOVIĆ: Teško je to prognozirati, ali ono što je potrebno jeste jedna nova građanska, prozapadna, procrnogorska snaga — koja bi omogućila da se formira prozapadna vlada bez struktura lojalnih Beogradu. To je ultimativna potreba na narednim izborima. Nažalost, u ovome trenutku se ne nazire takva snaga i pored postojanja određene energije. Nekoliko pokušaja, koji nijesu urađeni na adekvatan način, potrošili su dosta energije, ali i dio resursa kojim Crna Gora veoma oskudijeva. Govorimo o ljudskom resursu, a u konkretnom slučaju o stručnjacima, liderima koji bi ušli u političku arenu, a da nemaju hipoteku iz perioda vladavine DPS-a. Samo takva snaga, predvođena stručno afirmisanim pojedincima, koji nijesu bili dio struktura vlasti iz perioda DPS-a, može da obezbijedi podršku dijela građanski razočaranog biračkog tijela koje neće da glasa za sada opozicione, a nekad vladajuće partije, a ne želi ni da podržava sadašnje strukture vlasti. Upravo ta snaga može presuditi naredne izbore.

Ova vlast možda može tehnički da dovrši pregovore sa EU. Ali, ako bi i nakon 2027. bila formirana vlada slična sadašnjoj, ja sam siguran da neće doći do ratifikacije članstva u svim državama članicama EU. Neke države to neće podržati. Neće tolerisati vlast koja slavi Putina, podržava Vučićeve metode, negira fašizam i relativizuje zločine u Ukrajini. Nikome ne trebaju novi igrači Moskve unutar EU.

Sada postoji politička volja da se pregovori tehnički privedu kraju — jer bi novi izbori odmah usporili proces. Ali poslije toga bi bio cilj da se formira proevropska vlada. I nije slučajno što su Hrvati nedavno nekoga proglasili personom non grata — to se ne radi bez koordinacije sa ključnim zapadnim saveznicima. Time su jasno obilježeni nepoželjni akteri: i Demokrate, i DF.

Stoga ne čudi ponašanje prosrpskih partija. Okončanje pregovora sa EU je najava neke drugačije koalicije poslije narednih parlamentarnih izbora u kojima za najveći dio njih neće biti mjesta, ako budemo željeli da obezbijedimo ratifikaciju sporazuma sa EU u nacionalnim parlamentima njenih članica i time i formalno postanemo članica EU.

Da li će Beograd moći da utiče na ishod izbora kao u Nikšiću — vidjećemo. Ako budu svi izbori u jednom danu (parlamentarni + lokalni), uticaj Beograda biće manji: previše je frontova odjednom i ne možete lako „šetati birače“.

Ja se, naravno, nadam da će nakon 2027. Crna Gora dobiti proevropsku vladu i ući u EU — to je jedini način da se zaštitimo od malignih uticaja iz Srbije i Rusije, ili makar da ih ublažimo. Mi nemamo snage da se sami odupremo; lagan smo plijen Beogradu i Moskvi ako nijesmo dio evropskih i evroatlantskih struktura.

Da nijesmo članica NATO-a, svaki crni scenario bio bi moguć. Sjetite se kako se odvijala Banjska: mjesec dana ranije sam u intervjuu sa Tamarom Nikčević rekao da je moguć konflikt na Zapadnom Balkanu i da će to biti na Kosovu. To je tada zvučalo pretjerano, ali se desilo. Zapadne službe su upozoravale — pominjalo se i da se vozila hitne pomoći koriste za prenos oružja, da postoje kampovi u Srbiji u kojima se obučavaju akteri tih akcija. Sve su to znali, pa su ipak pokušali. Zaustavio ih je NATO.

E sad zamislite Crnu Goru bez NATO-a. Ne želim ni da zamislim šta bi sve bilo moguće.