Vujica Radević: Zabrinut sam za Crnu Goru ali siguran da će opstati čvršća i još jača

Crnogorski patriota Vujica Radević iz, naše gore list, koji je 30-tag godina u Americi, u Klivlendun  drugom po veličini gradu američke savezne države Ohajo, vidno je zabrinut zbog svega što se dešava u Crnoj Gori. Osjetio je potrebu da se oglasi i da iznese što ga tište, vežući za svoju priču i neka od sjećanja od kojih se ne može i ne želi osloboditi dok živi.
Radević vjeruje da će i ova okupacija Crne Gore proći i da ćemo onda, odlučnije i pametnije graditi svoju Crnu Goru na čvrstim temeljima koje niko i ništa neće moći srušiti.
Evo što je portalu Radio Skala napisao Radević:

Kako i odakle da počnem kad bih moga o svemu i knjigu napisat…

Ali, počeću ovako:

Kome zakon lezi u topuzu, tragovi mu leže nečovječstvom!

Pišem vođen snažnim emocijama nakon ovoga srama koji se dogodio na Cetinju, direktno pogođen kao patriota i Crnogorac i zabrinut što će se našoj domovini dogoditi. Pitam se istovremeno kako je moguće da su fašisti ustremili na mladost crnogorsku oružje o oruđe koje danas crveni od stida, na dične Cetinjane i njihove prijatelje iz svih krajeva Crne Gore, koji su došli da brane obraz i čast naše države. Pa zar Crnogorci trebaju još jednom poginuti da svijet razumije kakav su nam pogrom namijenili „braća“ Srbi i domaći izdajnici? I zašto? Zbog srpskih popova, koji ne priznaju ovu svetu zemlju i po cijenu naših života za ideju srpskog sveta koja nikad neće zaživjeti. Jer je guba i laž. Jer je fašistička tvorevina koja negira sve druge narode.

Nije problem ako se od nas traži i da poginemu za svoju domovinu. Davali su živote naši đedovi i prađedovi da bi Crna Gora opstajala uspravljena i snažna. Zbog toga je Krsto Zrnov Popović vijevao. Zbog toga je i oslobodilačka vojska našeg svenarodnog pokreta pravila slobodnu, meultietničku i multikonfesionalnu demokratsku Crnu Goru. Za naša pokoljenja, za našu mladost, za čast i slobodu Crne Gore. A što je život, ako ga nijesi dostojan? Ako si pogazio čast i prađedovski zavjet? Ako si, poput posrbica koji su se za pare prodali tuđinu, domovini okrenuo leđa. Poput onih koji su spratili srpskog popova da oskrnavi crnogorski sveti manastir i dobače ga do Cetinja volje mimo naroda koji ga je proglasio nedostojnim.

Da li je moguće da Crna Gora danas ima izdajničku Vladu i da joj je klerofašistička ideologija vodilja kojoj se predala u potpunosti, udarajući na antifašizam iz svih raspoloživih oruđa i oružja? Izgleda da jeste, kao što je istina da se Srpska pravoslavna crkva rastala sa hrišćanstvo davno i prigrlila svetosavlje kao vjeru. To što rade njeni popovi krši se sa hrišćanstvom a i kanonima na koje se oni pozivaju, nastojeći da ubijede svijet da je njima do vjere a ne politike stalo.

Ko su i kakvi su pokazao je helikopterski desant na Cetinje izveden protiv volje građana naše prijestonice. To je neprihvatljivo i nedostojno čina sveštenog lica, ako je to Mićović uopšte. Po onom što čini, po zloupotrebi vjere, po praštanju i potrebi da pomogne, on je sa tim raskrstio poodavno.

A što mi Crnogorci radimo da spriječimo satanizaciju naše države? Izgleda mi da se nijesmo oduprli na pravi način prethodniku ovog helikopterskog srpskog mitropolita, poznatog po kletvama Crnogoraca i takođe helikopterskom izdizanju metalne crkve na vrh Rumije. Cilj mu je bio da pogazi bratski običaj tri naroda, Srba, Albanaca i Crnogoraca kojima je vrh Rumije bio svetiliše zajedničko, što je garantovalo suživot kakav priliči civilizaciji.

Zato što tada nijesmo odgovorili kako priliči i raskrstili sa crkvenom dogmom za sva vremena i smjestili je đe joj je mjesto, ona nam je postala najjača politička partija koja nije poštovala ni zakone ni ustav Crne Gore. Tako je od 90-tih godina prošlog vijeka do dana današnjeg.

Ćutali smo i na uporno negiranje naše crnogorske nacije kao i naše svete i prečiste Crnogorske pravoslavne crkve, milenijumske države i samog njenog bića.

Razočaran što opet gledam kako nam raskubaju državu četnici i fašisti koji ne prestaju da lažu i obmanjuju iznoseći falsivikate razne vrste, iskreno sam zabrinut za sudbinu naše đece i pitam se da li će morati da bježe u tuđinu, jer im je domovina postala tuđin? Moguće da oće, bar u ovom vremenu dok ne prođe ova ideologija krvi i tla, koja ne prestaje da nam muku zadaje, želeći da nas istrijebi do potonjeg Crnogorca.

Zar je moguće da je Risto uspio toliko da zatupi dio Crnogoraca i da ih bezbolno operiše, vadeći im dio mozga, a da ne ośete?

Što je on kalemio, nije mogao ni poznati genetičar Ivan Vladimirovič Mičurin, a sto je izmišljao to nije mogao ni Nikola Tesla.

Ne bih osuđivao prethodnu vlast. Jasno je da je imala dosta propusta. Da su bili osilili mimo naroda i da je to počelo da smeta narodu. Nijesu mnogo uradili od obnove nezavisnosti da učvste državne temelje kako se nikada ne bi dozvolilo da ovakve horde zavladaju i počnu da ih ljuljaju.

Uoči izbora prošle godina govorio sam mojim prijateljima da podrže vlast. Da je upozore i kažu im da mora da se mijenja ali da ne dozvole da Crnu Goru prigrle četnici.
Nijesu me poslušali.

-E Vujo, govorili su mi. Ti ne živiš ovđe i ne znaš što se sve dešava.  Milo je više dosadio. Ocemo promjene.
Ubjeđivao sam ih da glasaju za opstanak Crne Gore… Bilo je dzabe…

I evo što nas je strefilo.
Mislim da su oni nesvjesno doprinjeli izdaji, ali se nadam da neđe skriveno u duši osjećaju da su pogriješili i da se kaju.

Ja ih ne kritikujem. Ovo su moje emocije i izliv ośećanja. U dijaspori sam doživio  progonstva Srpske pravoslavne crkve i nihovog popa. Došao sam u Ameriku prije 30 godina kod rodbine. Bila je još Juga. Upoznao sam svakakve ljude. Bilo je i čestitih Srba. Pop me proglasio komunistom. Imao sam problema i prilikom pokušaja osnivanja crkve Sv. Vasilija Ostroškog. Uslijedili su napadi sa svih strana. Srpski pop je uspio da okrene i rodbinu protiv mene, osim jedne sestre kojoj sam zahvalan do groba. Ustvari inicijativa za crkvu je dišla od nekog časnog monaha iz Bosne koji je i sam poslije toga napadnut od strane SPC iako je bio Srbin.
Ja sam nastavio prkosit. Jedne prlike sam na picknik imanju od nekog ko prodaje domaće radinosti, kupio crnogorsku kapu sa 4s. Javno sam skinuo srpsko obilježje, jer je to crnogorska kapa na kojoj je grb kralja Nikole.

Krstio sam sina i sebe u srpsku crkvu, vjerujući da se krstimo, kako sam i kazao popu, u hrišćanski pravoslavnu crkvu.

Vremena se mijenjaju. Dvije godine sam odlazi u Rusku crkvu, pa onda u nedaleko odatle drugu srpsku, koja je u raskolu sa prije pomenutom od 60-tih godina. Vezivali su vrata crkve lancima i raskubli ih traktorima. Tukli se međusobno i tvrdim udarali predmetima i posipali vrelom vodom. Njih od tada raskolnici zovu Federalci. Kod tih nazovi Federalaca sam proveo preko 20 godina, kao vjernik Hristove Crkve. Bio sam član Odbora i četiri puta biran za njegovog preśednika. Poštovali su me jer sam kazao da sam Crnogorac. To je prilično velika crkva sa budžetom od pola miliona dolara. Sa budžetom sam raspolagao lično bez ikakvih problema, časno i pošteno.

Moj čvrsti stav o Srpskoj crkvi i ovaj o pravoslavnom hramu u kojemu sam bio i poštovao ga, pomagao koliko sam mogao, i bio na čelu Odbora, počeo je da smeta nedavno Srbima. To je bio dovoljan razlog, i pored molbi popa i Odbora da ostanem, da podnesem ostavku i odem.
Srpska crkva je pravila zlo i nije prestajala. To sam govorio javno, ističući da moramo da njegujemo pravoslavlje kao Hristovo učenje i da mu služimo. Tako je to bilo u američkoj crkvu u kojoj se propovijedalo hrišćanstvo. Sve dok nije zavladalo ludilo.

Na kraju reći ću vam pouzdanu informaciju koju sam dobio od ljudi koji su radili u babrici za proizvodnji hemijskih sredstava, među njima suzavca. Nije bio mali broj onih koji su obolijevali od raka. Zubi su im ispadali. Strašno je to. Znaju to ni koji koriste ova sredstva odlično. Zbog toga sam dodatno zabrinut.

Na samom kraju kazaću da je privilegija biti crnogorski patriota, koje svi poštuju, pa i sami Srbi.

Ispričaću još jedan događaj iz Vašingtona.

Prije 20-tak godina pošli smo kombijem ja i petorica, Crnogorca tada , sa dva Srbina, ocem i sinom, na demonstracije u Washington ispred Bijele kuće. Sašio sam jugoslovensku zastavu i, , stavio svoju crnogorsku kapu na glavu. Vozeći se ispred Bijele kuće, mašuću barjakom, padne mi kapa s glave.  Vrisnuo sam što kažu iz mozga: staniiiiiiiii. Toliko sam jako viknuo da su svi u kolima streknuli. Vozač se zaustavio a ja istrčao iz kola da dohvatim kapu. Trčao sam u susret automobilima koji su navirali put mene, onako i sa dignutim rukama u vis. Stigoh napokon do kape, dok sam slušao škripu kočnica automila. Kleknuh na tren. Podigoh kapu, prekrstih se i poljubih je. Stvljajući je na glavu, sa moje desne strane iz parka koji je imao na hiljade ljudi okupljenih zbog demonstracija, prolomi se aplauz.
Bio sam srećan i zadovoljan što je crnogorska kapa ponovo na mojoj glavi.

Neka je VJEČNA Crna Gora!