Vučinić: Najviša državna adresa 2005. zabranila uklanjanje objekta sa Rumije

Od koga je, očekivana je – ocjena je publiciste Steva Vučinića o odluci Ministarstva planiranja, urbanizma i državne imovine da legalizuju lokaciju, tumul na vrhu Rumije, samim tim i limenu crkvicu Crkve Srbije helikopterom tu postavljenu 2005. godine, u susret referendumu 2006. kada je Država Crna Gora poslije skoro 100 godina vratila državnost.

Neočekivano je, ističe sagovornik Portala ETV, da Kult Svetoga Vladimira, koji je organski povezan sa kultnim mjestom – tumulom na vrhu Rumije, na kome je 2005. godine nasađen limeni objekat, čini jednu cjelinu, nikada nije bio štićen silom države.

– Kao takav, iako čini osobenu nematerijalnu kulturnu baštinu nije upisan u listu štićene nematerijalne baštine, niti je tumul zaštićeni spomenik kulture. Posljedično, kao takvi nijesu ni kandidovani, a kamoli upisani na UNESKO-vu listu svjetske nematerijalne i materijalne baštine – dodaje Vučinić.

Podsjeća da se Crnogorska pravoslavna crkva prije 17 godina, Apelom obratila Sekretarijatu UNESKO-a – nadležnom međuvladinom Odboru generalne konferencije konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, te da je apel ostao uzaludan.

– Država, odnosno Ministarstvo kulture nadležno i ovlašćeno da se ovakvim povodima obrati UNESKO-u i podrži naš apel ostalo je nijemo i on je završio ad acta. Da podśetim javnost: nakon što je helikopterom transportovan limeni objekat na vrh Rumije, vladika Amfilohije se nakon njegovoga osvještavanja, s Rumije javno zahvalio, upravo Skupštini Crne Gore i Ministarstvu policije koja je obezbjeđivala transport limenoga objekta od Barske luke do mjesta na kojem ga je preuzeo helikopter – dodaje Vučinić.

Mjesec dana kasnije, kaže on, „određene adrese koje je trebalo da uklone limeni objekat s vrha planine, dok su se jedno jutro pele uz Rumiju, na pola puta do vrha su zaustavljene i spriječene“.

– Najviša državna adresa telefonom im je naredila da odustanu i siđu. Uglavnom, u posljednje tri i po decenije, nijedan crnogorski predśednik države, vlade i ministar kulture nije pokazivao brigu za crnogorski identitet i kulturnu baštinu, niti su se u to razumjeli, niti ih je bilo briga – nemilosrdno je devastirana i reinterpretirana, i materijalno i literalno kao srpska, dok su oni na visokim funkcijama realizovali lične interese – kategoričan je Vučinić.

U konačnome, zaključuje on, „na vrhu Rumije vrhuni se sukob crnogorske i velikosrpske ideje, od čijega razrešenja zavisi da li će Crna Gora biti suverena država ili teritorija, a Crnogorci narod ili građani“.

Objekat na Rumiji od kada je postavljen 2005. godine simbol je nadmoći Crkve Srbije u odnosu na državu Crnu Goru.

Portal ETV u nastavku objavljuje Apel za zaštitu nematerijalne kulturne baštine – Obred iznošenja krsta Sv. Vladimira i kultno mjesto povezano s njim, koji je Vučinić, u ime CPC, 15. juna 2010. godine uputio UNESKO-u.

APEL CPC

Obraćamo vam se zbog namjernog i organizovanoga sprječavanja vršenja obreda iznošenja krsta Svetog Vladimira na planinu Rumiju, koja se nalazi izviše grada Bara u Crnoj Gori, visoku 1595 metara, i s njim povezanoga kultnog mjesta – tumula na vrhu Rumije, koji kao cjelina sačinjavaju našu osobenu materijalnu i nematerijalnu baštinu. Nju štiti Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, koju je na 32. sjednici u Parizu, održanoj 17. oktobra 2003. godine, usvojio UNESKO, a naša zemlja ratifikovala. Obred integriše crnogorsko, albansko, muslimansko i bošnjačko stanovništvo podrumijskih sela i gradova Bara i Ulcinja, koje pripada katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj vjeroispovijesti, što ga u svjetskim okvirima čini raritetom. Članom 1. Konvencije, međuvladin Odbor generalne Konferencije, ovlašćen je da osigura međunarodnu pomoć zemljama i narodima koji se suočavaju sa namjernim i organizovanim poništavanjem nematerijalne kulturne baštine na koji se i mi pozivamo. Zato što naročite političke prilike u našoj zemlji priječe zaštitu kultnog mjesta na Rumiji i Kulta Svetog Vladimira koje je razorila i poništila Srpska pravoslavna crkva, a njihova zaštita ne trpi odlaganje. Pa ovim pismenim obraćanjem koje podupiremo obrazloženjem i dokumentujemo njegovu istinitost i naročitu vrijednost za naš narod, napose, i evropsku kulturu, namjerni smo da Vam pobudimo pažnju i ishodujemo Vašu visoku zaštitu.

Vaša visoka zaštita, pomoć i podrška nam je neophodna, jer je naša zemlja tek odnedavno, 21. maja 2006. godine ponovo stekla nezavisnost. Razaranje kultnog mjesta na planini Rumiji i sprječavanje vršenja tradicionalnoga obreda iznošenja krsta Svetoga Vladimira, na dan Svete Trojice (mjesec jun), u kome učestvuju pripadnici sva tri naroda (Crnogorci, Albanci, Musliamni i Bošnjaci), koji pripadaju trima konfesijama (katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj), izvršila je Srpska pravoslavna crkva. Potom ga je stavila u funkciju raspirivanja mržnje, uperene protiv sva tri naroda i sve tri vjere i promocije velikosrpskih interesa na Jadranu. Pokrovitelj je bio njen onovremeni vrhovni pontifeks u Crnoj Gori, vladika Amfilohije Radović. To je urađeno u naročitim prilikama u kojima se nalazila naša zemlja i narod neposredno pred referendum o nezavisnosti, 2005. godine. Zaštitu i pomoć uputila joj je srpska vojska, tada nazivana Jugoslovenskom narodnom armiijom. Ona je za tu priliku helikopterom, iz grada Bara, transportovala limeni objekat, crkvu, koju je nasadila na tumulu, kultnom mjestu na Rumiji. Vladika Amfilohije ju je potom osvještao. Nakon tog čina, običaj i obred iznošenja krsta Svetog Vladimira, koji se neprekidno iznosio na ovo kultno mjesto oko deset vjekova, uz učešće pripadnika sva tri naroda i sve tri konfesije prekinut je, i ne vrši se više. Jer su i pravoslavni i katolici i muslimani prekinuli zajedničko hodčašće s krstom na vrh Rumije na Trojičindan, što je i bio cilj inspiratora i organizatora postavljanja limene crkve na kultnom mjestu – tumulu.

Danas su prilike u zemlji takve da se srpska Crkva poduprta od države Srbije i od njihovih nacionalista u zemlji i od vana poziva na prava da njihovi objekti treba da uživaju zaštitu kao objekti u kojima se vrši vjerska služba. Pod time podrazumijeva i odnedavno nasađeni limeni objekat – crkvu na Rumiji. A istovremeno vrši i politički pritisak u zemlji, kojim još od 1989. godine destabilizuje zemlju i sprječava administraciju da se posveti ovom i sličnim problemima. Jer je Srpska pravoslavna crkva poduprta silom još 1918. godine anektirala duhovnu sferu, pośela crkve i manastire u našoj zemlji i silom preuzela kompetencije Crnogorske pravoslavne crkve, i do danas ih silom drži. Zahvaljujući nesebičnoj podršci srpske države ona je u posljednjih 20 godina u Crnoj Gori osnažila u mjeri, da čak s našom državnom administracijom dijeli suverenitet. Usuđuje se i da javno prijeti građanskom miru u zemlji. Takve političke prilike su paralisale državnu administraciju koja nije u stanju da uspostavi suverenitet na cijeloj teritoriji i u punom obimu. A Srpska pravoslavna crkva, koristeći se takvim prilikama i zloupotrebljavajući sopstvenu harizmu kod prostog svijeta, vrši organizovani i sistematski kulturocid. Poništava kultove, tradiciju i sve naše osobene duhovne vrijednosti, reinterptretira našu povijest i enterijerno i eksterijerno interveniše na svim sakralnim objektima, na način koji nije prikladan našem ambijentu i ne poštuje autentičnu estetiku.

Pozivajući se na član 22 stavovi 2 i 3 Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine molimo Vas da ovaj naš zahtjev za pomoć razmatrate kao prioritetno pitanje i da u cilju odlučivanja po njemu obavite analize i konusultacije koje smatrate potrebnim. Preporučujemo Vam da se posredstvom nezavisne Komisije koju biste uputili da ispita naše navode ili posredstvom ambasada evropskih zemalja u Podgorici upoznate sa prilikama u zemlji i uvjerite u istinitost naših tvrdnji.

Pozivajući se na član 17 stav 3 iste Konvencije molimo Vas da ovaj naš Apel razmatrate kao slučaj izuzetne hitnosti, i u konsultacijama sa našom državom, obred iznošenja Vladimirovog krsta i kultno mjesto na Rumiji kao jednu cjelinu upišete na UNESKO-vu listu nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Na temelju članova 20 i 21 navedene Konvencije od vas očekujemo da javno podstaknete, ohrabrite i pomognete našu administraciju da se odupre zlonamjernom kliru Srpske pravoslavne crkve u ovom pitanju i inicirate i podržite obnovu obreda iznošenja krsta Svetog Vladimira na tradicionalan način i obnovu kultnog mjesta na vrhu Rumije. Pa i da ih vi stavite pod vaše visoko starateljstvo, napravite studiju i uputite kao pomoć eksperte i stručnjake da ih kao cjelinu obnovimo i sačuvamo za buduća pokoljenja. Jer nam oni pružaju osjećaj osobenog crnogorskog identiteta i kontinuiteta našeg milenijumskog postojanja i opstojanja na našoj zemlji.

ELABORAT 

O ARHEOLOŠKOM LOKALITETU, KULTNOM I SAKRALNOM OBJEKTU, TUMULU NA RUMIJI, RAZLOZIMA I CILJEVIMA NJEGOVOG RAZARANJA, POSTAVLJANJA OBJEKTA NA NJEGOVIM TEMELJIMA I POSLJEDICAMA UKOLIKO SE TUMUL NE OBNOVI U PRVOBITNOM OBLIKU

PRETHODNO STANJE SAKRALNOG OBJEKTA NA RUMIJI

Na Rumiji, na koti 1595 metara nadmorske visine, nalazio se kultni i sakralni objekat, tumul, u osnovi oblika nepravilnog zaobljenog trougla. Osnova mu je formirana nepravilno zbog nepravilnog oblika terena na kojem je nasut. Visina mu je bila 4,30 metara, a prečnik osnove mjereno po osi sjever-jug 16,50 metara.

ZAKONSKA ZAŠTITA SPOMENIKA KULTURE 

Zakonom o zaštiti kulturnih dobara Sl. CG. (“Službeni list Crne Gore”, br. 049/10 od 13.08.2010, 040/11 od 08.08.2011, 044/17 od 06.07.2017, 018/19 od 22.03.2019) članom 6. (1) Crna Gora je dužna da obezbjeđuje zaštitu i očuvanje svih kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, uključujući unutrašnje vode i teritorijalno more, kao i da se stara o zaštiti i očuvanju dobara koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu istoriju ili kulturu.

Član 34 propisuje da je: (1) Kulturno dobro od nacionalnog značaja, ako: 1) ima izuzetan značaj za društveni, istorijski ili kulturni razvoj Crne Gore i naroda ili manjinskih nacionalnih zajednica koji u njoj žive; 2) svjedoči o presudnom istorijskom događaju ili značajnoj ličnosti; 3) predstavlja jedinstveni primjerak stvaralaštva svog vremena ili jedinstveni primjerak iz istorije prirode.

To je slučaj sa obredom iznošenje krsta Svetoga Vladimira na Rumiji, koji integriše pripadnike tri konfesije (pravoslavne, katoličke i islamske) i tri naroda (Crnogorce, Albance, Muslimane i Bošnjake), śedoći značajnu ličnost – crnogorskoga suverena kneza Vladimira i predstavlja jedinstven kult u Evropi i s njim povezan tumul na Rumiji, koji predstavlja jedinstveni primjerak sakralnoga stvaralaštva iz vremene praistorije, na kome se vrhuni kultna radnja.

Član 17: (1) Nematerijalno kulturno dobro je ljudsko umijeće, izražaj, vještina ili izvođenje, kao i predmet, rukotvorina, instrument ili prostor koji je sa tim povezan, koje zajednice, grupe i, u pojedinim slučajevima, pojedinci prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine. (2) Nematerijalno kulturno dobro može biti: 3) običaj, obred i svečanost; 5) kultno i znamenito mjesto.

Obred iznošenja krsta Svetoga Vladimira na Rumiju je nematerijalno kulturno dobro povezano s kultnim mjestom na Rumiji, koje Crnogorci, Albanci, Muslimani i Bošnjaci prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine.

Članom 9 propisano je da niko nema pravo da:1) vrši bilo koju radnju kojom se može prouzrokovati šteta na kulturnom dobru; 2) ošteti, uništi ili prisvoji kulturno dobro, što je u ovom slučaju urađeno.

KULTNO MJESTO NA RUMIJI

Na Rumiji, na nadmorskoj visini od 1595 metara, od davnina je kultno mjesto na kome se nalazi jedinstven sakralni objekat na kome se tradicionalno, na Trojičin dan, vrši sakralni obred, neprekidno, čak, duže od 2500 godina. Sakralni i kultni objekat je u obliku tumula ili kako ih narod zove gomile ili mogile. U njemu je, svojevremeno najvjerovatnije sahranjena izvjesna izuzetno harizmatska ličnost plemena Labeata, koje je, u praistorijsko vrijeme, nastanjivalo priobalje Skadarskog jezera. Sahrana je obavljena na način tradicionalan za sahranjivanje pod tumulima. Dakle, na najistaknutijem mjestu vrha Rumije, najvjerovatnije, plitko je ukopan sanduk od kamenih ploča u kome je sahranjen pokojnik u zgrčenom stavu. Moguće, i da je pod tumulom pohranjen pepeo pokojnika. A potom je plato na kome je pokojnik ukopan u kameni sanduk ili na kojemu je pohranjen pepeo nasut kamenjem tako da se oblikuje humka.

Ova humka je uvećavana godinama, decenijama i vjekovima jer su plemenici koji su njegovali kult pokojnika svake godine u određeno kalendarsko vrijeme donosili kamenje i ostavljali ga na postojećoj gomili. Tako je praktikovano u staro vrijeme a praktikuje se i danas.

POVIJEST KULTA RUMIJE

Nakon što je prvih vjekova nove ere hrišćanstvo uzelo maha na ovom prostoru, crkvene institucije, s ciljem hrisitjanizacije stanovništva koje se teško odvikavalo od svoje stare narodne religije, izvršilo je takozvanu reinterpretatio cristiana. Dakle, sam kult i ritual je hristijanizovan na taj način što je okolno stanovništvo, naćerano silom hrišćanske vlasti, nastavilo da njeguje kult, ali u promijenjenim uslovima na promijenjen način. Tako je kult preistorijskom pretku zamijenjen kultom svete Trojice koja je, na neki način, supstituisala i vrhovno Ilirsko božanstvo. Pa je pred povorkom koja je na dan svete Trojice vršila ritual išao svještenik, nošen je krst i pjevale su se i narodne i crkvene pjesme. Na taj način je u dugom vremenskom periodu uspostavljana tradicija prilagođena crkvenoj doktrini.

Međutim, zbog snažnog otpora naroda koji je, očito, odbijao da se okane praktikovanja praistorijske tradicije, krajem 10. ili 11. vijeka, crkvena jerahija, namjerno je uspostavila simbiozu između kultnog predmeta, krsta Svetog Vladimira, i kulta koji je praktikovan na tumulu na Rumiji. Dokaz tome je činjenica da je sveti Vladimir pogubljen 22. maja a njegov krst se iznosi na Rumiju umjesto na taj datum, tek, na Trojičin dan. Taj krst, kao zavjetna svetinja, vjekovima se čuva u porodici Androvića, štićen i poštovan od svih stanovnika podrumijskih sela.

O SVETOM VLADIMIRU 

O Svetom Vladimiru u „Ljetopisu popa Dukljanina“ najstarijeg crnogorskog pisanog spomenika, pisanog najvjerovatnije oko 1175 godine. piše: „…Glava mu bi odsječena 22. maja… Da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi vjernici skrhani raznim bolestima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave… Njegovo tijelo leži u cjelosti sačuvano i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara“.

U komentaru Ljetopisa, dr Slavko Mijušković navodi riječi Ivana Jastrebova o krstu: „…prastari krst je sačuvan, i nahodi se kod Đura Androvića u selu Mikulićima. Koliko se poštuje ovaj krst, može se suditi po ovome. Turci kad ga dižu zbore ovako: ‘Krst se diže, Bog se moli, Gospodi pomiluj’! Tako i sad pri svetkovini oni izgovaraju te reči sa pobožnošću i smirenošću“.

Inače, krst koji se iznosi na Rumiju je srebrom okovani isti onaj drveni krst koji je makedonski car Vladislav poslao knezu Vladimiru kao zalog da ga neće ubiti ukoliko se odazove njegovom pozivu i dođe u njegov dvor u Prespu. Međutim, kada je Vladimir doputovao u Prespu Vladislavljevi ljudi su mu odrubili glavu, ali je Vladislav dozvolio njegovoj ženi, kćeri makedonskog cara Samuila, da njegovo tijelo preuzme i sahrani u mjestu Krajina, podno Rumije, đe je bio Vladimirov dvor.

Njegove mošti su bile sahranjene u krajinskoj crkvi svete Marije i na moštima je bio položen, upravo, taj krst. Prilikom okupacije našeg prostora, u vrijeme velikog asrpskoga župana Stefana Nemanje, njegove mošti su prenešene u Albaniju u manastiru Svetog Jovana đe se i danas nalaze. Ali je Vladimirov krst, ipak, ostao u pośedu stanovnika Krajine. Zato njegov kult i kult njegovog krsta naročito njeguje stanovništvo koje živi s obje strane podnožja Rumije. A poštovan je kao svetac na prostoru koji zahvata pojas širok od mora, pa do planinskih vijenaca Prokletija i Šare između gradova Bara i Ohrida. Mada se štuje i u Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj.

ZAKLJUČAK

Nesumnjivo je da su ovaj kult na Rumiji prvobitno njegovali pripadnici lokalnog plemena Labeata. Krajem 6. vijeka, nakon naseljavanja Slovena na našim prostorima, smiješano slovensko-ilirsko stanovništvo nastavilo je da ga njeguje do 10. vijeka, moguće, u nešto izmijenjenom obliku. Ali od 10. vijeka, u ritualnom i kultnom smislu, u hristijanizovanom obliku kakvog ga mi danas znamo.

Međutim nesporno je da je ovaj kult vršen na ovakav način, u tako dugom periodu, jedinstven na čitavom Balkanu i predstavlja relikt kulta čija se starost mjeri vremenom od, bar, nekih 25. vjekova. Predstavlja evropski raritet i pripada evropskoj kulturnoj baštini koja se kao takva mora zaštititi u neizmijenjenom obliku. Jer integriše tri naroda koji pripadaju trima konfesijama – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj. Zaštitu, prirodno, treba da uživa i kultno mjesto, vrh Rumije i kultni i sakralni objekat, tumul na Rumiji.

RAZLOZI RAZARANJA TUMULA 

Sa političkog i kulturološkog stanovišta razmatrano, ovaj nasrtaj na iznimnu kultnu i kulturnu vrijednost koja čini posebnost crnogorskog prostora i Crnogoraca kao nacije uopšte, ustvari, podstaknut je željom velikosrpskih nacionalista da izvrše reinterpretaciju kulta, podstaknu međukonfesionalne podjele u Crnoj Gori i posiju klicu mržnje među pripadnicima sviju triju konfesija koje ga visoko poštuju.

Takođe, i da supsitutišu crnogorske kultne i kulturne vrijednosti s namjerom da crnogorski prostor osvoje duhovnim a potom, prirodno, i drugim sredstvima. Njihova namjera, da nad ovom svetinjom sagrade crkvu, sračunata je i s ciljem da izazovu unutarcrnogorske sukobe koji će, sasvim sigurno, razorno djelovati na to konfesionalno crnogorsko nacionalno biće i na odnose među pripadnicima svih triju konfesija u podrumijskom kraju. A čije je vezivno tkivo, baš, Kult Svetog Vladimira, njegov krst, tumul i Rumija. Zato su i nasrnuli na ove crnogorske svetinje.

CILJEVI I POSLJEDICE

Ovaj čin ima višestruke ciljeve koji su međusobno koherentni. Dakle, uništenje materijalnih tragova starih crnogorskih kultova s ciljem da se oni reinterpretiraju na način koji je stran crnogorskom biću. Potom supstituisanje njihove materijalne i nematerijalne baštine na način što bi se ritual i ciljevi kulta prilagodili velikosrpskim namjerama. A na koncu, na Rumiji posadio bi se biljeg koji bi trebao da obilježava takozvani srpski prostor. Zato ovaj čin nije vandalski niti devastacija već se radi o svjesnom, planskom i organizovanom rušenju, zatiranju i reinterpretiranju materijalnih činjenica, spomenika kulture i duhovnih vrijednosti s ciljem da crnogorska kultura bude zbrisana s mape svjetskih kultura.

Naravno da će posljedice razaranja kultnog i sakralnog objekta, tumula na Rumiji i poništenja obreda iznošenja Vladimirovog krsta na Rumiju, biti izuzetno razorne po crnogorsko nacionalno biće i međuvjerski mir i ljubav. Jer će dugoročno podsticati razdor među Crnogorcima i između Crnogoraca, Albanaca, Bošnjaka i Muslimana. Inače, ispod Rumije je i sjedište najstarije crnogorske nacionalne institucije Arcibiskupije dukljansko-barske čija su sjedišta, svojevremeno, bila u Podgorici, kod Spuža, a danas u Baru. Ova najstarija crnogorska institucija, danas je duhovna matica Crnogoraca katoličke vjeroispovijesti koji, uglavnom, žive u Baru i podnožju Rumije sa njene obje strane. Zato je ovaj akt, očito, sračunat i s ciljem da se nasrne i na vrijednosti koje, prevashodno, simbolizuje dukljansko-barska Arcibiskupija.

 POVRAĆAJ U PRVOBITNO STANJE I TRAJNA ZAŠTITA

Rumija je nesporno kultno mjesto i arheološki lokalitet, a tumul na njoj je sakralni i kultni objekat koji podliježe spomeničkoj zaštiti kao objekat od izuzetnog značaja ne samo kulturnog, već, nacionalnog i političkog značaja zbog čega ga treba naročitim mjerama zaštititi. U svakom slučaju on zbog svoje starine i namjene pripada evropskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Pa bi zato trebalo da uživa i zaštitu UNESCO-a. Istu vrstu zaštite treba da uživaju i vrh Rumije, Kult i krst Svetog Vladimira koji sa tumulom sačinjavaju nerazdvojivu cjelinu. Prosto, neredovno stanje, naročito u pitanjima religioznih kultova, koje u nas traje od 1945. godine, uslovilo je i nemaran odnos državnih institucija prema svetinjama, uopšte.

Na koncu, vjerovatno, niko ni u snu nije mogao pomisliti da bi nekome palo na pamet da nasrne na ovu svetinju. Zato metalni objekat mora da bude uklonjen s vrha Rumije, tumul obnovljen u prvobitnom obliku i obnovljen tradicionalni obred iznošenja Vladimirovog krsta, na Trojičindan na Rumiju. Naravno, na tradicionalni način koji podrazumijeva da pripadnici sve tri konfesije podrumijskog kraja, u povorci za Vladimirovim krstom, pohode tumul i na njemu ostavljaju po jedan kamen.

DOBIO, PA IZGUBIO ZAŠTITU

Skoro deceniju pošto je Crkva Srbije još jednom grubo nasrnula na crnogorsku kulturnu baštinu, država je u maju 2014. godine Kultu Svetog Vladimira ustanovila status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja.

Međutim, kako je urednik kulture u dnevnim novinama Pobjeda Jovan Nikitović otkrio 2023. godine, da mali broj upućenih mudro prećutkuje i prikriva činjenicu da Kult Svetog Vladimira od 2017. godine više nije nematerijalno kulturno dobro od nacionalnog značaja! Kako je objavio, tačku na njegovo trogodišnje bivstvovanje pod kišobranom Zakona o zaštiti kulturnih dobara stavilo je Ministarstvo kulture Rješenjem br. UP/I-01-9/6-16 od 1. septembra 2017. godine. Odluku o poništavanju Rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara o utvrđivanju statusa kulturnog dobra od nacionalnog značaja Kultu Svetog Vladimira donijelo je Ministarstvo kulture po žalbi Crkve Srbije?!

Nova odluka o statusu Kulta Svetog Vladimira, prema javno dostupnim informacijama nije donešena.

Crkva Srbije je 2018. godine u kamen zazidala limeni objekat na Rumiji, nazvan Crkva Svete trojice, a tadašnji premijer Duško Marković poručio je da će Vlada ukloniti limeni objekat jer je nezakonito postavljen.

Naravno da ni Marković, kao ni njegovi prethodnici, nije učinio ništa da spriječi Crkvu Srbije u devastaciji crnogorskog kulturnog, sakralnog, istorijskog nasljeđa.

Proruske i prosrpske crnogorske vlasti, čije vlade se smjenjuju od izbora 2020. godine, kada su pobijedili, a koje su vlast u zemlji preuzele zahvaljujući upravo Crkvi Srbije, nijesu se bavile pitanjem limenog objekta na Rumiji i Kulta Svetog Vladimira.

Samo je prošle sedmice odjeknula vijest da će Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine legalizovati ovaj objekat. Prihvatili su prijedlog Mitropolije crnogorsko-primoske Crkve Srbije, da lokaciju na vrhu Rumije uvrste u Prostorno-urbanistički plan (PUP) Bara kao mjesto za vjerske objekte.

Time je ispunjen i preduslov da ova crkva bude legalizovana.