Vučićev džepni Momir

Piše: Balša Knežević

Crnoj Gori izgleda nikad ne fali reprezenata patološke snishodljivosti i poltronizma čiji se kompleks niže vrijednosti najsnažnije manifestuje u odnosu na srpsku prijestonicu i njenu vladajuću garnituru.

Momir Bulatović godinama je važio za paradigmu poltronizma u odnosu na srpske vlastodržce, prema kojima je uvijek gajio nezasluženu, pretjeranu dozu strahopoštovanja, poniznosti i egzaltacije kakvu osjeća mladi seljačić koji iz svoje izolovane pripizdine doživi otkrovenje urbanog života kad iz voza zakorači na beogradsku štajgu.

Momir je ujedno  bio i posljednji crnogorski politički funkcioner koji je sa pozicije vlasti izražavao bestidnu poniznost i strah prema Beogradu, jer je do 30. avgusta 2020. godine, takav sentiment bio rezervisan gotovo isključivo za opoziciju sačinjenu od profesionalnih Srba.

Nakon istorijskog ”oslobođenja” sve se promijenilo i crnogorska vlast doživljava potpunu ”momirizaciju” makar kada je u pitanju bezlična snishodljivost prema srpskoj prijestonici.

Treba se samo prisjetiti kako nesretni funkcioneri prve teokratsko-destruktivne vlade na čelu sa vjerskim fanatikom Zdravkom Krivokapićem čekaju kašet vakcina protiv kovida koji im na podgoričkom aerodromu udjeljuje Ana Brnabić. O kakvom se poniženju radilo najbolje govori podatak da je, prije nego su iz Srbije prihvatilii kutiju vakcina koja nije pokrila potrebe osoblja omanjeg doma zdravlja, ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović odbila donaciju ruskog biznismena Olega Deripaske od 100.000 doza vakcina protiv COVID-19.

Zatim je glavnu ulogu u lakrdiji ulizivanja Beogradu preuzeo Dritan Abazović koji se čak nije previše trudio da se pretvara da radi u interesu države čiji je bio prvo potpredsjednik Vlade pa zatim premijer. Konspirativne posjete vili Mir i Bokeljki, tajni sastanci sa visokopozicioniranim funkcionerima BIA-e, promocija Vučićevog velikosrpskog projekata Otvoreni Balkan, što je eufemizam za ”srpski svet” i kao kruna veleizdajničkog rada potpisivanje tzv. ”temeljnog ugovora” sa svetosavskom sektom, samo su dio podaničkog repertoara koji je odlazeći premijer ispoljio prema autokratskom režimu u Beogradu. Stoga je sasvim očekivana njegova ponizna ćutnja na ratnu retoriku i otvoreno miješanje Beograda u unutrašnje prilike u Crnoj Gori.

Međutim, najviše potencijala da bude proglašen za punopravnog nasljednika i individualnu reinkarnaciju beskičmene politike snishodljivosti prema političkom srBstvu ispoljio je Jakov Milatović –  nažalost aktuelni predsjednik Crne Gore.

Milatović je uostalom dobio nadimak Momo mali, baš zbog strahopoštovanja i snishodljivosti prema Beogradu i srpskom autokrati Aleksandru Vučiću. Njihov odnos već neodovljivo podsjeća na odnos koji je Milatovićev politički idol Momir imao prema jednom od Vučićevih učitelja genocidno-hegemonističke škole iz 90-ih – Slobodanu Miloševiću.

Momo mali je za samo par mjeseci koliko zvanično upražnjava funkciju predsjednika Crne Gore uspio da ”zablista” u brukanju i ponižavanju pred beogradskim vlastodršcima.

U neđelju je objavom na tviteru pokazao sav svoj raskošni talenat za kukavičluk, proračunatost i demagogiju kada je izdao sledeće saopštenje:

”Kao Predsjednik Crne Gore smatram neprihvatljivim bilo koji pokušaj posrednog ili neposrednog miješanja inostranih aktera (iz regiona ili ostatka svijeta) u kreiranje Vlade u Crnoj Gori”, poručio je Milatović na Twitteru.

Milatović je ovaj tvit objavio, čini se jer je bio primoran nakon baražne medijske paljbe koju su srpski autokrata Vučić i njegov poltron srpski ministar odbrane Miloš Vučević, ispalili po Crnoj Gori.

Momo mali, u stilu svog isprepadanog idola sa brkovima, nije kazao na čiju izjavu reaguje, jer po svemu sudeći nije smio da pomene Vučića ni kad se otvoreno miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore.

Ovakvo kukavičko reagovanje crnogorskog predsjednika, u kojem samo što se nije izvinjavao Vučiću, je krajnje ponižavajuće za funkciju koju obavlja, posebno što je, pominjući čitav svijet, relativizovao otvoreno miješanje Srbije u političke prilike u Crnoj Gori.

Ali zašto bi Milatović uopšte i kritikovao miješanje Srbije u unutrašnje prilike u našoj državi? Jer da toga miješanja nije bilo i da nije bilo naloga iz Beograda upućenog partijama profesionalnih Srba za koga da se glasa na predsjedničkim izborima, Milatović nikad ne bi došao na funkciju koju sada nažalost obavlja.

Ovo je samo jedan od primjera snishodljivosti u pozamašnoj kolekciji koju je Milatović već prikupio iako je na funkciji od kraja maja.

Vučić se danas već pohvalio da se u Atini na okupljanju lidera zemalja Zapadnog Balkana, sastao sa svojim potrčkom Milatovićem i da su imali ”veoma dobar razgovor”, čitaj – lijepo je primio naloge.

Milatović je nedavno poručio da će se založiti za pomoć i opstanak Instituta Dr Simo Milošević u Igalu i najavio da će ove sedmice razgovarati o tom pitanju baš sa srpskim autokratom Vučićem.

Zatim se treba prisjetiti nedavne posjete Milatovića Beogradu kada je iskazao jaku sklonost da savija kičmu i snishodljivo poltroniše istrošenom srpskom autokrati.

Vučić ipak nije budala i odavno je uočio potencijal Milatovića da ubrzo postane ”politička metla broj 1” umjesto rashodovanog Dritana Abazovića.

Stoga je logičan potez Vučićevog režima da Milatovićevom bratu, koji je držao teretanu u Beogradu, zarađivao jedva da plati kiriju, omogući da postane investitor! Kako smo već pisali, firma Milatovićevog brata je sada i podizvođač za mnoge velike poslove koje radi Milenium grupa, inače Vučićeva glavna građevinska firma.

Pitanje koje se nameće je – kako je Milatovićev brat koji je držao teretanu postao investitor i podizvođač u gradnji zgrada na Vračaru!?

Odgovor se sam nameće – Vučić i njegov režim prepoznali su tu ”momirovsku crtu” snishodljivosti u mladom Milatoviću, koji je, čini se, nezaustavljiv u svom meteorskom usponu na poziciju ”prvog poltrona Beograda”. Ko zna, ako ovako nastavi, možda zasijeni i svog idola Momira Bulatovića u mazohističkoj potrebi za ponižavanjem u El Doradu velikosrpstva – Beogradu.