Vrijeme je da se izbriše znak jednakosti između svijetla i tame

Kada sam pročitao pohvalu portparolke Evropske komisije Ane Pisonero Vladi Crne Gore zbog nastojanja da pronađe kompromis sa Srpskom pravoslavnom crkvom, očekivao sam bar najmanji prekor ovoj vjerskoj organizaciji što je odbila darove koji joj ni po čemu ne pripadaju. Nije uslijedio, jer je šarmantna EU dama Pisonero samo prenijela stav žaljenja njenih šefova što u razgovorima ekspertskih timova Vlade i SPC nije pronađeno rješenje, saopštavajući istovremeno da Evropa ohrabruje obje strane da nastave dijalog. Dakle, i onu koja nudi skoro sve, ili čak i više od svega, kao i onu koja se stavila iznad zakona i ustavno-pravnog poretka države u kojoj stoluje, sada je postalo jasno, vrlo malo vjerski, a mnogo više politički. Srpski popovi bi da vladaju nesmetano, smatrajući valjda da im to pravo pripada još od 1918. godine, kada je srpska vojska okupirala Crnu Goru i izvršila pogrom koji se na ovim prostorima nikada ranije, a ni kasnije nije dogodio. Ne jednu, nego obje ruke tom zlom naumu pružala je upravo Srpska crkva, koja nije krila namjeru da uništi śeme crnogorsko i u korijenu ga zatre, kako se nikada više ne bi uzdiglo i nastavilo istorijsko trajanje i slobodarsku iskru predaka prenosilo generacijama koje stasavaju.

Nijesu uspjeli tada, a neće ni sada, jer se narod ne može istrijebiti, uvjerio se i njihov idejni koalicioni partner četrdesetih godina prošloga vijeka, ali ne prestaju da nasrću na našu izvornost i temeljne vrijednosti kojima se ponosimo. To Evropa dovoljno ne razumije. Zato ih sokoli da nastave, misleći na razgovor, a oni to bukvalno razumiju kao poziv da nastave đe su ostali poraženi u svijetloj antifašističkog borbi koja ih je jedina smjestila tamo đe pripadaju i đe im je mjesto.

Evropa nema ni želju ni namjeru da se upušta u raznorazna tumačenja stanja i odnosa etničkih, pa čak ni etičkih. Ona insistira na dijalogu, i ne sjekira se baš mnogo što time popovima krči uvjerenje da su važna strana pregovaračkog procesa, koji, pokazalo se, niti ima smisla a niti potrebe.

Cetinjski pop Perović je, u ime vrhovne komande Srpske crkve u Crnoj Gori, saopštio da Vlada, ne samo da nije dala dodatne garancije za sigurnost pravnog položaja Crkve, već je svojim djelovanjem i nevještim prikazivanjem činjenica, samo pojačala utisak svještenstva i naroda da joj se ništa ne može vjerovati. Zanimljivo zaista, uz još jednu konstataciju da se radi o velemajstorskom marketinškom triku na koju crkva ne može da nasjedne.

Možda je sprski pop u pravu? Možda je Vlada znala dokle bez problema može da ide, pa je zbog toga ponudila bogat paket darova, znajući da Ristu Radoviću ni u primisli nije da se registruje u državi koju ne priznaje i u čije temelje zabija klipove od kad je, sa zadatkom, doputovao u Crnu Goru. Ako je tako, alal vjera gospodo iz vlasti. Istjerali ste popove na čistinu i sada imate argument više kod Ursule fon der Lejen. Vi hoćete, ali oni neće.
Ganci, kazali bi Bokelji, koje je nasmijala ova igra doskočica.

U konačnom, ova priča sad ima relaksirajući karakter  za vlast, kojoj će biti jednostavnije u predizbornoj kampanji objašnjavati razloge zbog kojih Srpska crkva u Crnoj Gori ne želi da bude dio sistema jer onda ne bi mogla da ne plaća porez, da gradi bez građevinske dozvole, da rekonstruiše kulturno-istorijske spomenike bez znanja i dozvole Uprave za zaštitu kulturnih dobara, da dovodi popove iz okruženja bez dokumenata i bez prava na boravak, da krčmi imovinu Crne Gore i nosi vrećma  novac iz crkava i manastira za Beograd, da kupuje bijesne džipove i da gradi hotele, spa centre i konake.

Ima, istina i ona druga strana medalje koju će vlast građanima morati da objašnjava, i to upravo pred izbore. Zašto toleriše sve ovo nabrojano i da li to isto toleriše građanima Crne Gore koji se istinski za nju zalažu, koji je u srcu nose i za nju izgaraju?

Ako je svijetlo kazalo mraku da je dosta, zašto ga ne ugasi za vijek vjekova.

Slavko Mandić