Vratio se barba iz Amerike

Neobavljena posla, ili kako bi narod kazao „džabe je krečio“, srpske patrijarh Irinej vratio se iz Amerike. Tamo je pokušao da pomiri nepomirljivo, a radi onih koji ne prate zatamljena neslaganja unutar srpske crkve, Irinej je otišao tamo kako bi stao na kraj samovoljnom činu vladika zapadnoameričkog Maksima, novogračaničko-srednjozapadnoameričkog Longina i istočnoameričkog Irineja (Dobrijevića) koji su prošle godine na svoju ruku reorganizovali crkvu na tlu SAD.

Nova crkva u SAD zove se Srpska pravoslavna eparhija u SAD

Oni su osnovali Episkopski savjet SPC za SAD, ali i donijeli Ustav koji bi se odnosio isključivo na prostor SAD. To su, kako objašnjava SPC, uradili bez saglasnosti Sabora i Sinoda, koji im je jednostrano donijete odluke odbio i zatražio njihovo povlačenje.
Da bude potpuno jasno, u Americi je osnovana nova crkva koja se od 2017. godine zove Srpska pravoslavna eparhija u SAD i pod tim imenom je registrovana pred američkim državnim organima. Promjenom zvaničnog naziva prekinut je višedecenijski pravni subjektivitet, odnosno preko noći – osnovana je nova crkva, bez saglasnosti Beogradske patrijaršije, koja se tome oštro suprostavlja.

Dakle, stvari su jasne. Srpska crkva više nema snagu da pravoslavno suvereno vlada američkim nebeskim prostorom, pa se, ipak, nakon povratka iz Amerike Irinej okrenuo onom sigurnom zemaljskom, litijaškom crnogorskom. Što je sigurno, sigurno je.
Irineju nije palo na pamet da organizuje litije po Americi i da se suprostavi zlom naumu njegovih dojučerašnjih kolega i da, kako bi to rado činio po Crnoj Gori, tuđim životima brani naše  svetinje. Nije mu na pamet palo ni da objasni svojoj „ugroženoj“ braći svuda po svijetu kako se proveo tamo đe je bio i što je učinio trošeći besprizorno njihove novce. Ali je zato, čim je sletio, objasnio prepanuto, navodno zbog naroda a ne zarad sebe, da je u saznanju da postoje indicije da u Crnoj Gori može doći do fizičkih obračuna pa “čak i prolivanja krvi”. Čije krvi, Irineju, munjo nebeska? Ako je poznato da čelnik Srpske crkve ne priznaje Crnu Goru ni Crnogorce, na čiju je to krv onda mislio? Na to pitanje ipak neka on odgovori. U prolivanje tuđe krvi ali i krvi svoga naroda, najbolje je snalazi i na tom terenu je svoj na svome. Baš kao i njegov šef filijale u Crnoj Gori sa kojim nije uspio da izgradi bratske i na ljubavi satkane odnose. Ne trpe se, kažu zli jezici, pa ovaj potonji prvome onomad nije dao ni da posjeti Crnu Goru a kamo li da se stavi na čelo jedne od čuvenih podgoričkih političko-svetosavskih litija.

Zato Irinej želi da proizvede strah, pominjući prečesto da su vjernici u Crnoj Gori spremni da životima brane svoje svetinje koje im se, kako odavno orkestrirano lažu srpski popovi, navodni istoričari i akademici, medijski tajkuni i tamo i ovamo i jeftini petparački političari na čelu sa krovnim ocem pomahnitale nacije u isticanju mržnje prema Crnoj Gori i svemu što je crnogorsko.

Irinej je, nižući neuspjehe, zlurad prema ekspertskim susretima Vlade i SPC u Crnoj Gori. On je to i sam ogolio izjavom da nijesu rješenje razgovori nego povlačenje Zakona o vjerispovijesti.

Irineju ipak poruka da je najbolje da pokuša ponovo sa Amerikom. Da tamo povrati izgubljeno i spriječi da se Amerikanci sprskog porijekla pobune što im se otimaju svetinje od drugih Srba pa ne krenu da prolivaju krv po gradovima SAD.

Neka se mane Crne Gore i pozabavi zaboravljenim Kosovom, za čije priznanje od strane Srbije već odbrojavaju dani. Kako će Irinej tamo da brani sve svetinje za koje je, kao i ovamo, sa braćom u blindiranim automobilima, spreman da položi tuđe živote.

Odgovorio mu je crnogorski premijer Marković rečenicom koja sve govori: „U Crnoj Gori scenario vjerske i nacionalne zemlje ne može proći“!

Adio, poručujemo mu iz drevnog Kotora, Tamo daleko, daleko od nas!

Slavko Mandić