Vlada koja je morala da padne i vlast koja je morala da ode

Piše: Slavko Mandić

Slobodarska Crna Gora se vratila sebi. Ranjena poprilično, oporavlja se zorna, prepuna ljubavi i topline za sve one koji su pružali otpor antinarodnim krajputašima, nedostojnicima bez časti i obraza. Onima kojima u Crnoj Gori ranijeg doba ne bi bilo opstanka, jer je prodaja nacionalnog osjećaja za lični šićar smatrana umnom bolešću za koju nema lijeka. Trebaće joj vremena, jer su u nju udarali divljom snagom, da je unište i predaju tuđinu na upravljanje.
Nije im se dalo. Znali su to dobro nakon Belvedera i patriote i izdajnici roda svog. Poraz na slobodarskom Cetinju odvukao ih je u provaliju u kojoj su dočekali sopstvenu propast. Bahata vlast je srljala iz greške u grešku. Svaka je bila krupnija od prethodne. Opominjani su. Ukazivano im je da moraju rekonstruisati sami sebe, jer ovako više neće dugo izdržati. Ali, sila boga ne moli. Osioni, po uzoru na neke od prethodnika, grabili su nezajažljivo da otmu što više mogu. A imalo se od čega. Milijardu su se zaduži dan nakon što su zaśeli na ministarska mjesta. Niko nije znao ni zašto ni od koga. Učinili su to i protiv Ustava i zakona Crne Gore. Nije ih bilo briga, smatrajući da im vlast omogućava da čine što god žele. Zapošljavali su odreda litijaške zaslužnike, porodice, prijatelje, kumove. Uništavali preduzeća i uspješne kompanije. Ćerali su strane partnere. Dijelili državljanstva i kapom i šakom. I ko zna što sve još ne. Jasno je da se neće ništa moći sakriti. Još kad progovori armija preletača. A ona će se utrkivati da pokaže prstom na svoga ljubimca.

Zato je ova Vlada morala da padne. I ova vlast da ode.
To su razumjeli i oni inostrani koji su ih podržali kada su dolazili. Bez njih i ne bi mogli doći. Ali ni otići.

Teško je kad izgubiš vlast. Bolje da te nema. Da su na tebe prosuli tonu bojnog otrova ili da su te izrešetali gumenim mecima, lakše bi podnio od silaska sa vlasti. Kako će biti kad te ispred kuće ujutro niko ne sačeka? Nema crne limuzine niti crveno-plave sirene da zavija jer se važni vozi. Nema mercedesa ni za štićenu đecu. Nema ni „Zovite mi Sergeja“. Ničega više nema što je bilježilo statusni simbol i omogućavalo da u svaku URU prhneš đe ti se god svidi. Oli u domovinu, kojoj baš nešto nijesi bio vičan, ili do matičnog ti tuđina. Da ti reče što da činiš s Crnom Gorom. Ili će on umjesto tebe, ako ne umiješ.

Muka je to kad nemaš više narodnu kase da iz nje zafatiš koliko god oćeš. I da nikome ne moraš ništa da zboriš niti polažeš račune. Jer si vlast.

Zato je ova Vlada morala da padne. I ova vlast da ode. Jer je uništila zdravstvo, kulturu, nauku, obrazovanje, ekonomiju, privredu i poljoprivredu, pravo i pravdu. Sve čega se dofatila.

Jalov je materijal od kojeg je pravljena išćerana Vlada. Da nije tako ne bi utekao Krivokapić iz plenarne sale kao zadnja kukavica. I svi njegovi ministri i ministarke. Ostala je jedna, najmlađa Tamara Srzentić, ministarka javne uprave, digitalnog društva i medija. Trebalo je imati hrabrosti i slušati što su njeni drugovi činjeli Crnoj Gori. Za taj gest joj svaka čast, ali ne i za ono vrijeme provedeno sa njima. Jer, sˊkim si, onakav si!

Svjedočili smo provali bijesa odlazećih, danima već. Svjesni da trče sporim korakom i da im je cilj dalji nego ikada, horde kleročetničkog unutrašnjeg ustrojstva su istrajavale na porukama zla, koje su trebale da uplaše predstavnike naroda u crnogorskom parlamentu i odvrate ga od namjere da sruši i rašćera jeftine improvizatore, nedorasle litijaške eksperte, prevarante i glasne rušitelje temelja crnogorske države. U tu prljavu rabotu uključili su se aktivno i popovi s visokim crkvenim činovima. Onako kako to oni jedino umiju. Da zavade što više narod. Da ga dovedu i do međusobnih sukoba, samo da budu država iznad države. Zbog toga će prodati i onu zadnju zeru ljudskosti, ako je u njima ima, i ako su je ikada imali. Jer da jesu, popovi bi mirili a ne svađali. Slali bi bratske poruke, pomagali. Ovi tuđi, koji su uvezeni u Crnu Goru 1918. godine i okupirali je najžešće, bogatili su se na grbači vjernika. I uslugara koji su od bradonja otkupljivali mir i navodni spokoj. A vjerovali su u vjeru taman koliko i popovi sami sebi.

Neće se zaboraviti ni Dritan, ni ono što je bio njegov potpis u ovom zlom vremenu. Ovo je učinio, ne za Crnu Goru već za sopstveni spas. I dobro je što se śetio konačno da Crna Gora nije njegova prćija, da nije na prodaju ili predaju i da nikad neće biti. Dobro je što su mu u tome pomogli razni zeleni sa bilo koje strane svijeta i bilo ko još uz njih ili sa njima.

U pokazivanju tragova po crnogorskoj političkoj prtini najdalje su otišle Demokrate. Uspjeli su uniformisani čak jedno vrijeme da ubijede ljubitelje mladosti u EU da su bogom dani. Da su im civilizacijski standardi u krvi i da nema toga ko bi ih skrenuo sa NATO i puta u Evropsku Uniju. Ali, ne može se predugo biti ono što nijesi. Ipak je Rusija, Srpski svet, DF i Evropa sad prioritet njihove misli i ideje. I bila je, kako bi narod kazao, i do sad. Da se ne lažemo.
Preveslao ih je Dritan. Da li će on zadržati pozicionu prednost ili će se zakleti Demokratama da neće u vlast sa DPS-om, ostaje da se vidi. Takva potvrda ama baš ništa ne znači nikome osim što je moguća kopča Demokratama da uđu u vlast i da još jednom prevare sve redom, i svijet i svoje birače.

„A vlast je vlast i ja to poštujem. Tu su paragrafi, pa zagrabi. Nek’ isto je i đavolu i đakonu“. E moj Đorđe, dođoše neki novi klinci. Kakvi su bili ovi naši što u Vladi bjehu…