VITO NIKOLIĆ – SLOBODA KAO SMISAO POSTOJANJA

Piše: mr Željko Rutović

Sveukupno razumijevanje prošlosti, njenih poruka, simbola i ličnosti, počiva između ostalog i na našem sjećanju. Sjećan­je nas određuje u vremenu i prostoru, ono je odnos sa ličnom, porodičnom i kolektivnom prošlošću. Zato je sjećanje, lično, kolektivno i institucionalno, često naš najveći kapital, naša vertikala i identitetska osnova. Sjećanje je pov­ezanost sa onima iza nas, sa onima u nama, temelj za one koji će se sjutra sjećati. Škrinje prošlosti, u kojima počivaju vremena, događaji i ljudi (ne)skriveni su dragulji naših sjećanja, ukoliko znamo da ih čuvamo i takve prenosimo dolazećim naraštajima. Ne slučajno, još u staroj Grčkoj, izjednačavali su izgubljenu prošlost sa smrću, dok je univerzalna kultura baroknog svijeta kao jednu od svojih osnovnih tekovina ostavila svijest da je prošlost neophodna da bi se razvijala sadašnjost i zamislila budućnost. Uostalom, ljudi, gradovi, narodi i društva, između ostalog, veliki su koliko je velika nji­hova kultura sjećanja. A kultura sjećanja, i ne baš primjerena balkanskim prostorima, odraz je poštovanja civilizacije i njenih podvižnika.

Među onim podvižnicima koji su svojim djelom, životom, riječju i neobičnošću, zadužili i zaslužili, i kao takvi sazidali spomenik sjećan­ja, je Vito Nikolić, pjesnik, književnik, novinar, boem, Vito Nikolić – čovjek. Nostalgična mapa predjela duše, miriše i odiše sjećanjem na Vitov život i njegov stvaralački opus, čiji će značaj za našu kulturu tek definisati budući is­traživači. Vito je bio i Čovjek i Stvaralac van standarda, jer takva nesvakidašnja vokacija ne postoji na konvencionalno-administrativnim listama zanimanja, titula, profesija… kao da je mogao da bude ono što mu se tog časa proht­jelo: ranjivi pjesnik-romantik, kafanski šarmer, hladni cinik, novinar posvećenik, duhovni sapatnik ničim omeđenog i sapatnik nikad shvaćenog… Ili, Vito, sve u jednom i neponovl­jivom čovjeku. Vito je prosto svojim životom, ne štedeći ga, šarmom, djelom i slobodom, prkosio formalnim ograničenjima i skučenom prostoru svake vrste. Sebi je dozvolio i obezbijedio jedan od najvećih „luksuza“ – slobodu da govori svojim jezikom i „luksuz“ slobode mis­li… Tim luksuzom, između ostalog, za nauk, dokazao je kako javna ličnost, može moralno, intelektualno i egzistencijalno, biti i ostati sa­mostalna. Biti i ostati svoj. Njegov život je bio prije svega i iznad svega, sloboda; sloboda da se bude i ostane svoj, drugačiji od svih, pa ako treba i od samoga sebe. Ako je za Kjerkegora, razumjeti svoju egzistenciju značilo razumjeti svoj život, za Nikolića je razumijevanje (svog) svijeta bio i glavni ključ za razumijevanje svoje egzistencije. Vito je kao takav, uvijek bio izdig­nut iznad političkih i komercijalnih pritisa­ka i autoritarne lojalnosti svojstvene svakom vremenu. Sa mjesta tog uzdignuća, za većinu nikad pojmljivog, šeretski se osmjehivao na sve profane ovozemaljske „Igre“… igre bez grani­ca… Ne slučajno, njegove duhovite opaske, groteske, dijaloške opomene i upozorenja na račun vremena i „igara“ ostaju zanavijek. Iz lokalnih šala i humorističkih situacija, kojima je Vito kumovao, nastale su male-velike priče koje su svojim konkretnim (i naknadnim) os­tale kao dinamički odjek (potrebnih) promjena mentaliteta, ponašanja i odnosa u komunikaci­ji. I ne samo to… Zato i jeste bio i ostao, jedan od neobične vrste, rijetkih ikoničkih ljudi koji obilježavaju vrijeme i prostor.

Sjećanje na Vita, podrazumijevajuće je sjećanje na njegov novinarski životopis. Nikolićevo novinarstvo u „Pobjedi“, u periodu od 1970 – 1991 bilježi se rubrikama „Crnom Gorom putem i bespućem“, „Život i ostalo“, „Neimari“, „Iz novinarske bilježnice“, „Priče za nauk i pamćenje“, ,Jedan dan između dva grada“, „Čovjekova svakodnevica“, „Tako blizu a tako daleko“, koje os­taju za živuće i buduće istraživače kao izuzetna kulturološko-mediološka građa, koja bogati sve­koliko iščitavanje biljega jednog perioda naše civilizacije. Predmetna zaostavština snažnom vertikalom pisma etike i pisma estetike, pod­jednako je govor o smislu postojanja i smislu novinarske profesije. Ta pisma koja u Vitovoj žanrovskoj ravni nadrastaju novinarski kolokvij, govore o ontološkoj upitanosti čovjeka i njegov­im svekolikim putevima. Putevi kojima je i sam Vito bio životom od rođenja (o)suđen, jesu suš­tinsko i filozofsko propitivanje u novinarskom čitanju – analizi ovog autora. Putevi kao sudbina, izazov, nedorečenost, mogućnosti, putevi kao trajanje… Put kao traganje i smisao života, novi­narstva, poezije, treba situirati u iznova otvoreni dijaloški topos, u kom Vito smješta sebe, svoje junake, događaje, dileme… Putevi nijesu duhovni usamljenici u Vitovom djelu, naprotiv, oni (ko) egzistiraju u jedinstvu sa motivima i vremenom, kao prirodnim motivima ili partnerima Vitovih proputovanih novinarskih (i sveukupnih) staza života, na kojima je boravio, njima se on, i oni njime bavili. Zapravo, svojim životom i svojim djelom, Vito je (s)rastao s vremenom, tom nedo­kučivom magijom fizike, kao što je na izvjestan način nedokučiva i magija Vitove riječi. Zato su i njegovi zapisi i svevremeni i bezvremeni.

Kroz iskustvo novinarskih putovanja i traganja na tom putu, Vitovi tekstovi reflektuju stvara­oca u heurističkom pohodu, čija mjesta i prizo­ri sa novinarskih razglednica nijesu turističke memorabilije, već kulturološke slike iskustva i saznanja. To je osobeni estetsko-novinarski narativ označavanja subjekta i događaja. Taj tekst je ponekad reakcija, ponekad duhovita opaska, ali prije i iznad svega, autorov lični i osobeni pečat. Taj pečat je u nekim slučajevima meta­foričan, nekad kritički intoniran, a često je sim­boličan. Sve to, sugeriše njegovom čitaocu, da o događajima i predstavljenom prostoru, nanovo razmisli, pa čak i o onome, što misli da (dobro) zna. Vitov novinarski kredo nije povlađivao tre­nutnim ukusima publike ili zahtjevima tržišta. Toponimija Vitovog novinarskog značenjskog konteksta dokument je i trag u vremenu, to je prikaz osobenosti i vrijednosnih nazora čovjeka koji je živio s onu stranu konvencionalnih ste­reotipa i hladnog administriranja.

Legenda o Vitu se prenosi(la) od usta do usta, njegove pjesme su se šaputale i šaputaju uz logorske srednjoškolsko-studentske vatre, o njegovim dosjetkama se pričalo i priča u (preo­stalim) kafanama stasalim za priču, dušu, merak i pamćenje. Mnogi su potajno i naknadno, željeli biti kao On, ali to se ne želi, to se rađa. Danas, kada gotovo svi virtuelno maštaju da se (napadno) nametnu i postanu legende, zapišimo da se legenda ne mašta, ona se živi… onako kako ju je Vito živio i kako je takav za života u legendu kročio… Vito, kao neobična ljudska fig­ura, rođen u vremenu bez interneta, predao nam je u sjećanje izvorni svijet, kakav je nekada bio, i kakvom, na žalost, nije bilo suđeno da takvim opstane. Inteligentno-imaginativna duhov­na (re)kreacija pokazala je u primjeru ovog Čovjeka i Stvaraoca, koliko je neograničenost ljudske mašte moćna protivteža zaboravljanju kao (jednom) i to sve češćem, doživljaju stvar­nosti.