Višetomni teoretičar laži

Piše: Slavko Mandić

Na crnogorskoj političkoj sceni krajem 2020. godine pojavio se fenomen koji, po elaboraciji temeljnih istorijsko-medijskih, političko-socioloških, etičko-estetskih, mainstream istraživača u oba svoja oblika, posebno onom drugom, dominantno lošijem kontekstu, nije primijećen u sveukupnom prostoru i vremenu. Mnogo je primjera koji potvrđuju tvrdnju, a ona je nastala na zahtjev fenomenologije, ali u ovom slučaju u obrnutom smislu. Radi se o neprirodnoj pojavi, kojoj je, zbog prisustva sila svakojake sadržine, neophodno pristupiti sa pozicije ozbiljnog promatranja u svim segmentima koje nauka preferira u formiranju pravca izlaska iz mračnog tunela psihosomatike. A tu, unutra, u lavirintu opšteg i posebnog, objedinjeno funkcioniše dejstvo nepoznatog, makar do ovog trenutka, kad forenzika sa svojim naprednim algoritmima i snažnim softverima za otkrivanje ovako rijetkog pojavnog oblika, nema ama baš nikakav odgovor.

Fenomen o kome je riječ mjesecima je uspješno sprovodio apsolutnu torturu nad sviješću, a u pojedinim slučajevima i savješću planski skrojenog političkog establišmenta partijskog opijum sistema, koji je poslužio kao štit (ili na njemu) za vlastitu odbranu. I dok mu je pozicija najvisočije pozicioniranog vrhovnika omogućavala beskompromisan ples i po tankoj ali i predebeloj žici, došlo je vrijeme kad izmiče tlo pod nogama. Ośeća se drhtaj baletanki politikantskog sustava ispreplijetanih tetiva plesno-scenske motivacije. Apokaliptični zrakomlatni kakakterološki djelovni manifest, kad dreka nadvisuje emancipatorski sklad koji je neophodnost svakog vrhovnika i njegov alat za svakidašnje djelovanje.
Jasno je da se primiče prijeko potreban krah degenerativne politike, što je spasonosni lijek koji daje šansu državi da se makar zaliječi. Posljednji politički trzaji jednog od potonjih skrhanih mlatorukaša i dernjavozboraca sa prilično isprljanim rukama u tijestu bezbijednosnog sektora, sa kačom, koja kroz oblike vlastito skrojene saradničke mreže, služi da se takav kačamak bolje svari, i od njega skroji cicvara, po potrebi, imao je epilog prije nekoliko dana.

Zora je uveliko minula. Korakom nečega što na malo toga liči, koračao je ka odredištu. Tamo su ga čekali da ga pitaju ono što čak i laici znaju. Ovaj koji im dolazi na poilo, lažov je neslućenih razmjera. Ni on sam nije svjestan što je skrojenom u nastupu za taj dan, laž a što istina? Ako istine uopšte ima. A zaputio se tamo đe ga čekaju, jer do sad nijesu smjeli. Valjda zato što je on bio vlast, ili zbog neke druge nepoznanice. Povod  im je navodno bio jer je na jednom od omiljenih TV aparata saopštio da zna ko je prokopao tunel do depoa Višeg suda u Podgorici. Ne bukvalno, no ko iza te operacije stoji. I dok je bivši silnik a sada blijedi sufler u nastavku pozorišne trupe bliske nekim prethodnim vjekovima, izgovarao tvrdnju nesigurnim političkim glasom, javnost je odmahivala glavom. Znala je da je laž, kao što se osvjedočila da je bila i svaka prethodna, glamurozno najavljivana priča o potpunom uništavanju organizovanog kriminala. Onog istog što probi zidove Višeg suda i uđe u depo čineći tamo dar mar. Pa on požiri da tragove betonom spere. I više nema tunela, što će reći nema ni tragova. Je li tu kraj ove priče, sam će ga gospod znati. Pa valjda nije potpisao temeljac sa monumentom Prletom, ako mu ovaj nije obezbijedio prethodnu zaštitu od gospoda? Ko zna. Znajući Prleta, isto je to u svemu i svačemu.

Dakle, slagao je. Po hiljaditi put. Razlika je samo u tome što su ga ovoga puta pozvali u žutu kuću (sinonim za pravosudno povuci-potegni). Ispostaviće se, makar za sad, da još jednom slaga. Jer on reče bez zazora, u gordošću kojom je nadvisio sebe samoga, da je iznio dvije teorije o slučaju kopanja tunela. Zanimljivo. Pokunjenik više ne zbori teatralno da je u saznanju ko iza svega stoji.

I da on sve o tome zna. Više nije tako. Sad ima teoriju. I to ne jednu, nego dvije. Sve što je kazao, a kazao nije ništa, uredno je zapisano u zapisničarskoj teci žute kuće. Pa i ono da ga niko nije zvao do sad da kaže ono što ništa ne znači. A one tvrdnje o sveznajućem bogougodniku zaogrnutim svetosavljem, valjda je to prirodno za političkog prevaranta. One su tu da služe u svrhu ubjeđivanja građanstva da od ovakvih kakav je on nema boljeg. I što sad tu ima da se zbori? Ama baš ništa. Kao što nije bilo ni u slučaju potpisivanja tzv Temeljnog ugovora, veleizdajničkog čina koji je donio ogromnu štetu Crnoj Gori. Ili o duvanskoj aferi đe mu najbližeg moraše odvesti u aps. Možda su mu draži trajekti i mutne rabote oko njih. Možda aviokompanija sa jednim avionom i jednim motorom. Drugi su mu skinuli jer vlast nije platila. Ili uništavanje fabrika i preduzeća. I mnogo toga još, od hapšenja uz televizijske kamere, nakon kojih, u nastupu zaštitnika državnog dobra cirkusant učini desant nad pravom, zakonima i ustavom zemlje na čijem je čelu kad je u pitanju izvršna vlast.

Dvotomni teoretičar laži, višeslojni politički prevarant i narodna krvopija, nadati se, u redu je za ukrcaj, trajektom  „Ruka pravde“, tamo đe je druge sa radošću slao. Kalemio im svašta iz ogromnog sača svih riječi i izraza posebno pripremljenih u vrhovnom štabu za obračun sa omraženicima. A u taj vjerski red spadaju svi oni koji nijesu on. Dakle svi, jer on može biti samo jedan. Fenomen, rekosmo na početku priče.

U očekivanju da ga njegovi prijatelji iz sistema još koji put pozovu da im saopšti neku od laži iz trezora u kojem još nije obavljen popis što je i ko tamo mećao, kamere čekaju spremne da apstraktno biće slikaju za potrebe javnog mnijenja. Onako kao što je on to činio.
Vjerujući da svi nijesmo isti, nadam se da se to sa kamerama neće dogoditi.
Ovo prvo očekujem, pa ko je kriv- kriv je. A ko nije, neka doma ide.
Nema demokratije ako nije sposobna da dokaže krivicu za one koje ćera.
Možda naučimo kad nam jednog dana profunkcioniše sistem.

Polakote  drugovi!