
VESELIN – VESKO MILOVIĆ I PLEMENITOST TRAJANJA
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Postoje u Crnoj Gori posebno dragi ljudi koji svojom skromnošću, radom i posvećenošću nadilaze vrijeme i prostor u kojem žive. Njihovu vrijednost osjećamo u onome što su omogućili drugima, u pažnji koju poklanjaju tuđem stvaralaštvu, u godinama koje su darovali zajedničkom dobru. Jedan od takvih ljudi je Veselin Vesko Milović, profesor, pjesnik i dugogodišnji urednik Montenegrine, čovjek čija se ljubav prema Crnoj Gori može čitati na hiljadama stranica posvećenih njenoj kulturi. Rođen u Nikšiću 1957. godine, Vesko je od 1985. život vezao za Budvu. Tu, na obalama Mediterana, đe se vijekovima susrijeću jezici, predanja i ljudske sudbine, proveo je svoj dugi prosvjetni vijek. Danas penzionisani profesor tehnike i informatike, za sobom ima četrdeset godina nastave. Njegov rad u budvanskom školstvu, vezan i za OŠ „Stefan M. Ljubiša“, nosi onu posebnu odgovornost poziva u kojem se znanje svakodnevno povjerava mladim ljudima. Vjerujem da se upravo iz tog odnosa prema đeci može razumjeti i njegova kasnija kulturna misija.
„Posvećen sam svom poslu“, kazao je u razgovoru za „Crnogorski glasnik“. Ta kratka izjava dobija puno značenje kada se pogleda koliko je poslova prihvatao izvan obaveznog nastavnog časa. Opisujući vannastavni rad sa đecom, govorio je o potrebi da sačuva stvaralačku radoznalost. U tome vidim dragocjenu osobinu pedagoga: spremnost da i sam uči, da traži nove načine približavanja znanja. Kasnije će tu potrebu prenijeti u urednički rad, dajući obrazovanju prostor mnogo širi od učionice
U pjesmi „Učiteljica“, iz zbirke „Da li ti je neko reko“, ostavio je jednostavne stihove:
„Nije pružala samo znanje,
učiteljica mora i da vaspita,
bilo je dosta životne škole,
„Može li bez kulture?“, znala je da pita.
U njima prepoznajem zahvalnost čovjeka koji dobro zna koliko jedan učitelj može da ostane prisutan u nečijem životu. Profesor se vraća sopstvenoj školskoj klupi, čuva uspomenu na dobrotu koja ga je oblikovala. Takva zahvalnost daje njegovoj poeziji toplinu i lijepu pedagošku dimenziju.

Montenegrina je pokrenuta u drugoj polovini 2004. godine i danas iza nje stoje približno dvadeset dvije godine kulturnog rada. Vesko je uređuje od 2010, nastavljajući posao svoga sina Bora. U razgovoru sa Zoranom Draškovićem, objavljenom u „Crnogorskom glasniku“ 2015, prisjetio se trenutka kada je trebalo preuzeti portal ili dopustiti da se ugasi: „Ovo prvo nikako nijesam htio da dozvolim“. U toj odluci vidim jednu od najvažnijih crta njegovog karaktera spremnost da prihvati teret posla kako bi sačuvao nešto vrijedno za druge. Posebnost Montenegrine sadržana je već u njenoj zamisli da objedini kulturni magazin i digitalnu biblioteku. Dok prati savremeno stvaralaštvo i predstavlja mlade autore, ona istovremeno omogućava pristup ranije nastalim knjigama i istraživanjima. Na istom mjestu susrijeću se ono što nas je oblikovalo i ono što nam priuža i prikazuje kultura Crne Gore u svim njenim oblicima. Za mene je upravo ta veza važna kultura ostaje živa kada se naslijeđenom djelu vraćamo sa pitanjima sopstvenog vremena. Vesko je godinama održavao prostor u kojem takav susret može da se dogodi, dostupan svakome ko želi da čita i saznaje. Nevladino neprofitno udruženje Infomont
Na njenim stranicama susretali su se pisci, pjesnici, slikari, glumci i istraživači, ljudi različitih izraza povezani ljubavlju prema kulturi. Objavljivani su proza i poezija, osvrti, istorijske studije i čitave knjige. Govoreći za „Monitor“ 2015. godine, Vesko je kao primjer tog rada naveo pripremu romana „Poruke“ Čeda Vukovića, od 536 stranica. Iza jedne objave stajalo je strpljivo prenošenje cijele knjige u prostor dostupan novim čitaocima. Tako se čuva pamćenje: stranicu po stranicu, uz svijest da će nekome upravo taj sačuvani zapis biti potreban. Prema jubilarnom pregledu iz februara 2025, na Montenegrini je već bilo više od devet hiljada objava i pedeset dvije hiljade fotografija. Uz taj obim rada stoji i Veskova poruka o predstavljanju stvaralaca i ustanova: „sve je besplatno i uvijek će biti“. U toj rečenici osjećam dostojanstvo urednika koji razumije koliko objava znači autoru. Nekome ona omogućava da prvi put izađe pred širu publiku, nekome da njegovo dugogodišnje stvaralaštvo stigne do novih čitalaca. Takva dostupnost ima posebnu vrijednost u sredini u kojoj kulturni rad često zavisi od skromnih mogućnosti.
Montenegrina je još 2011. uvrštena u stručni vodič Slavistik Guide kao izvor posvećen kulturi Crne Gore. Taj podatak pokazuje kako predan rad iz jedne male zemlje može postati vidljiv istraživačima izvan njenih granica. Razmišljam i o našim ljudima u dijaspori, odakle je potekla početna ideja portala: o mogućnosti da iz udaljenog grada otvore knjigu o zavičaju ili pročitaju pjesmu na jeziku svoga odrastanja. Takvo čitanje može da sačuva bliskost i onda kada su susreti rijetki. Kulturna pripadnost dobija mjesto kojem se čovjek može vratiti. Takav rad godinama je opstajao bez stabilne institucionalne podrške, oslonjen na ličnu posvećenost i saradnike. Povremena pomoć nije otklonila finansijsku neizvjesnost o kojoj je Vesko javno govorio. U istom intervjuu za „Monitor“, objašnjavajući šta okuplja ljude oko portala, izdvojio je „ljubav prema Crnoj Gori“. Ta ljubav podrazumijevala je vrijeme, opremu, odricanje i svakodnevni posao. Volio bih da kao društvo umijemo ranije da prepoznamo vrijednost takve istrajnosti i da joj pružimo oslonac dok traje. www.monitor.co.me
U razgovoru za „Monitor“ naglasio je da saradnici „rade potpuno volonterski“. Kada potom govori o potrebi da „sačuvate njegov kvalitet i nezavisnost“, jasnije se vidi odgovornost koju je prihvatio. Urednik čuva povjerenje autora i čitalaca, odlučuje čemu će dati prostor i kako će sačuvanu građu učiniti dostupnom. Vjerujem da društvena zahvalnost za takav rad mora imati i praktičan oblik. Podrška održavanju kulturne arhive, njenoj opremi i dostupnosti predstavlja ulaganje u javno dobro. Nije pravedno naviknuti se na nečiju nesebičnost toliko da počnemo podrazumijevati kako će bez predaha nadoknađivati sve što nedostaje. Posebno mi je bliska otvorenost Montenegrine prema kulturi manjebrojnih naroda. Eseji Ramiza Hadžibegovića, predstavljanje Faiza Softića, dostupna poezija Vande Babić i Adrijana Vuksanovića svjedoče o širini tog prostora. Kao saradnik portala, u tome prepoznajem razumijevanje Crne Gore u njenoj kulturnoj ljepoti. Svaki jezik, običaj i stvaralački glas koji joj pripada zaslužuje pažnju. Objavljivanjem i čitanjem jedni drugima postajemo bliži; ono bratsko osjećanje prema kulturi dobija svoj stvarni, svakodnevni oblik. U intervjuu iz 2015. Milović je govorio i o objavljivanju tekstova pisanih ekavicom, navodeći Hadžibegovićeve eseje i istraživanja Zlate Marjanović o tradicionalnoj muzici Crne Gore. Takva urednička praksa potvrđuje spremnost da se znanje prihvati u jeziku i izrazu njegovog autora. Crnogorska kultura time pokazuje svoju širinu, sposobnost da razgovara i da u drugome prepozna sagovornika. Posebno poštujem kada se ta otvorenost ostvaruje dosljednim radom: izborom priloga, pažnjom prema manje vidljivim stvaraocima i čuvanjem njihovog imena uz ono što su napisali. Tako raznovrsnot dobija svoje čitljivo, ljudsko lice.
Tu širinu ljudskog pogleda nalazim i u pjesmi „Đeca su svuda ista“, iz zbirke „Kao sunce kad izlazi“:
„Osman, Marko ili Ante,
ili neka imena druga,
to uopšte nije važno
kad im je oko srca tuga.“
Ova strofa za mene nosi etičko središte njegovog pjesničkog svijeta. Pred tugom đeteta svako ime traži jednaku nježnost. Vesko nas vraća sposobnosti da osjetimo tuđu bol, onoj ljudskoj obavezi koju lako zaboravljamo u raspravama o razlikama. montenegrina.net

Njegovo pjesničko stvaralaštvo ukoričeno je u zbirkama „Da li ti je neko reko“ (2024), „Kao sunce kad izlazi“ (2025) i „Pjesme iz četiri ćoška duše“ (2026), završnoj knjizi trilogije „U ime neizrečenog“. U prvim dvjema knjigama prepliću se djetinjstvo, porodična bliskost, ljubav, humor i pitanja svakodnevice. Prva čuva i komentare čitalaca uz pjesme, trag razgovora koji je pratio njihovo nastajanje. Ta potreba da čuje drugoga povezuje pjesnika sa urednikom: stih je upućen nekome, a radost čitanja postaje zajednička. Zanimljivo je i to što se njegova tehnička znanja neposredno susrijeću sa pjesništvom u impresumima prvih dviju zbirki naveden je kao autor kompjuterske obrade i dizajna korica. Briga o riječi tako se nastavlja brigom o njenom izgledu i putu do čitaoca. U tim knjigama prepoznajem pjesnika kojem su bliski razgovor, prepoznatljiv prizor i neposredna emocija. Njegov humor ostavlja mjesta nježnosti, a povratak djetinjstvu otvara pitanje koliko smo od nekadašnje iskrenosti uspjeli da sačuvamo. Takvo pisanje lijepo dopunjuje portret čovjeka koji je dugo pomagao da tuđa djela postanu vidljiva. montenegrina.net

Lijepa potvrda te potrebe da knjigu podijeli sa drugima jeste i poklon korisnicima Doma starih u Bijelom Polju, zabilježen u julu 2025. Šest primjeraka njegovih zbirki ponijelo je pjesničku riječ ljudima čije godine takođe zaslužuju pažnju i radost. U tom činju ima iste obzirnosti s kojom se prilazi učeniku želje da se drugom čovjeku uljepša dan. Zato o Vesku pišem sa zahvalnošću. Njegova skromnost daje posebnu snagu svemu što je uradio, a dugotrajna posvećenost obavezuje nas da taj doprinos jasno imenujemo. Dragi Vesko, u kulturnom identitetu Crne Gore ostaje i tvoje vrijeme, darovano tuđim knjigama, riječima i stvaralačkim nastojanjima. Želim da znaš koliko to vrijedi dok i dalje čitaš, uređuješ i pišeš. Ljubav koju si godinama unosio u Montenegrinu stigla je do ljudi. Među njima je i onaj koji ti ispisuje ove redove.
Na kraju ću ti reći, dragi Vesko ma koliko naša pjesnička, prozna, likovna, filmska i pozorišna stremljenja bila snažna, njihov put do ljudi bio bi siromašniji bez onih koji, poput tebe, tuđem stvaralaštvu daruju svoje vrijeme i dio sopstvenog života. Na stranicama Montenegrine mnogima si sačuvao riječ, djelo i ime, pružajući nam dragocjeno osjećanje da ono što stvaramo ima svoje mjesto u kulturnom životu Crne Gore. U svakoj toj objavi ostao je i dio tvoje dobrote, strpljenja i ljubavi, utkan u stvaralačke puteve ljudi kojima si otvarao vrata. Zato ti ove redove posvećujem sa dubokom zahvalnošću čuvajući druge od zaborava, zaslužio si da tvoje ime trajno ostane među onima kojima crnogorska kultura duguje svoju postojanost.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].