VELJI ZALAZI – SELO KOJE STOJI IZVAN VREMENA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Jutro 22. februara ove 2026. godine dočekalo me okupano suncem. Odlučili smo da, nakon brojnih neđelja kiše, danas odemo makadamskim putem Krstac-Knež Do-(Gačevići Gornji i Donji). Dan kakav se poželjeti može, a predio takođe čini dio lovćenskog masiva, iako nije direktno u granicama NP Lovćen. Velji Zalazi svojom ljepotom prirode, brojnih kraških vrtača i terena čine sakrivena „gorska oka“ nad najljepšim od svih Bokotorskim zalivom. Krenusmo polako: ja, koleginica Aleksandra (Veljkova) Vujović i Snežana Didanović. Poneki dašak vjetra ne remeti dan, već ga čini ljepšim. Prolazimo polako kroz Knež Do, đe žive Prorokovići tu nas susrijeće nekadašnje masivno guvno, ali i neke nove obnovljene kuće. Polako nastavljamo put dok nas u pozadini obasjava ljepota Štirovnika svojim bijelim pramenovima snijega koji svjetlucaju ovog neđeljnog jutra.

Uz sam put prema planini Mravljanik (1336 mnv), koji se pruža ogoljen i masivan ispred nas, sa djelimičnom šumom crnog bora koja je na njemu prilično uspješno posađivana šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Put do Veljih Zalaza je makadamski, proširen do samog centra sela i u dužini otprilike 6,5 km. Nakon što prođete tim putem, lijeva staza se odvaja ka lokalitetu Pestingrad, koji predstavlja jedan od najljepših vidikovaca na području lovćenskog masiva. Koračamo polagano, sigurno. Srijećemo druge planinare u povratku, a na svakom koraku nas prate visibabe i kaćuni, kao da nam u toj nestvarnoj tišini mašu svojim laticama i srdačno žele dobrodošlicu. Na jednom dijelu dva crna bora, jedan naspram drugog, kao da predstavljaju vremensku kapiju koja nas dočekuje na ovom našem putu ka Veljim Zalazima. Staza je lagana zapravo do samog centra sela ste u stalnom spustu, za razliku od povratka, đe ste u konstantnom usponu, što može biti zamorno.

Jedan put koji je probijen vodi ka Malim Zalazima, ali mi danas nećemo ka toj destinaciji. Dok se polako spuštamo, prelijepi pejzaži Bokotorskog i Tivatskog zaliva  đe se more presijava i preliva u svom iskričavom plavom sjaju. Priroda miruje. Na jednom dijelu puta neko je napravio prelijepi drveni okvir đe vam se pogled pruža ka panorami Boke Kotorske, zaliva, ali i ljepote mora koja vas opija.

Korak po korak spuštamo se ka Veljim Zalazima. Velji Zalazi se pominju prvi put 1351. godine  i vrlo su staro naselje. U Kotorskim spomenicima pominju se još 1336. godine. Po jednoj verziji svi stanovnici Veljih Zalaza su starinci. Najdalji preci za koje se zna bila su 3 brata, koji su se zvali Hrs, Drug i Gač, i od sve trojice ima potomaka. Potomci ove trojice starinaca zvali su se: Hrsovići, Drugovići i Gačevići ali se odavno ne zovu tako. Od Hrsovića su Bratičevići i Vukčevići, od Drugovića su Đurovići i Nikolići, a od Gačevića su Dančulovići, Lukrecije, Padalice, Kapetanovići i Prorokovići. Nekadašnji zaseoci su bili Velji Zalazi i Mali Zalazi. Velji Zalazi su istočno od Malih Zalaza. Nalaze se iznad Kotorskog zaliva na visokom rubu dobrotskih strana. Smješteni su na omanjoj površi, okruženoj naročito sa sjeverne strane ogoljelim brdima: Lukom, Razdoljem, Brčinim brdom, Osojem, Pestingradom, Kraolicom, Stepenima, Vinogracom i Babinom glavom. Od nekadašnjeg relativno velikog sela Velikih Zalaza (uključujući i njegove zaseoke Donje i Gornje Gačeviće) jako je malo ostalo. Teški uslovi života, uslovljeni slabim prirodnim uslovima, iznudili su masovno iseljavanje.

Dolazimo do Crkve Sveta Vrača posvećene (Svetim Vračevima). Kako zapisuju Gojko Kustudić i Lazo Božović u svojoj knjizi „Zapisi sa Njeguša“ (str. 41), crkva Sv. Vrača u Veljim Zalazima nalazi se na jugoistočnoj strani sela. Po predanju zapisanom kod Erdeljanovića, crkva u Veljim Zalazima sagrađena je oko 1725. godine na mjestu stare seoske crkve Sv. Spasa. Ovo je jednobrodna crkva sa polukružnom apsidom na istoku i sa vratima, četvorokrakom rozetom i trodjelnim zvonikom na preslicu, na zapadu. Građena je od fino klesanog kamena, složenog u horizontalne redove i povezanog malterom. Zasvođena je poluobličastim svodom koji se oslanja na uzdužne zidove. Unutrašnji prostor je sa dva para pilastara podijeljen na tri traveja. Na uzdužnim zidovima i apsidi su po jedan manji prozorski otvor, sa kojima je osvijetljena unutrašnjost crkve. Pod crkve je popločan kamenim pločama, a na betonskom krovu su oštećene i polomljene tigle. Iznad ulaznih vrata umetnuta je kamena ploča sa uklesanim natpisom: „Hram Sv. Vračeva ponovljena 1898. godine.“ Crkva Sv. Vrača ima kamenom podzidanu portu i grobljanska je.

Ono što je interesantno jeste da se neki prilično stari grobovi nedaleko nalaze van crkvenog sjena. Poluotvorena vrata crkve, koja je u prilično lošem stanju tigle polomljene, krov popucao, gotovo pred urušavanjem stare crkvene knjige i djelovi knjiga razasuti po crkvi. Groblje zapušteno, zaraslo u korov i draču. Pravim fotografije da sve ovjekovječim. Ono što mi privlači pažnju jeste ikonostas na njemu piše: ,,Ikonostas izrađen pod vladom Njegovog kraljevskog visočanstva gospodara Knjaza Nikole I a sa blagoslovom njegovog visokopreosveštenstva mitropolita Mitrofana, priložiše ga Marko Filipov i Rade Mićov Đurović 1902. godine.”

Iako je ova crkva dragocjeni, nesumnjivo kulturno-istorijski spomenik, zub vremena je učinio svoje. Ovo je i apel nadležnim institucijama da se uključe i obiđu pomenuti objekat, a ako je moguće, sačuvaju ga od mogućeg daljeg urušavanja i propadanja.

Ono što mi je takođe privuklo posebnu pažnju na jednom grobu piše: „Ovaj spomen podigao Rade Mićov Đurović svome ocu i stricu Joku.“ Iznad natpisa godina izrade 1899 na grobu zmija i ptica, đe zmija gotovo dodiruje rep ptice. Ovaj motiv je zabilježio Slobodan Čukić, istraživač i publicista, u svojoj knjizi „Zmije na pravoslavnim grobljima u Crnoj Gori“. Simbolika zmije u crnogorskoj tradiciji bila je važna i snažna, zato je ne tako često, ali je srijećemo na nadgrobnim spomenicima i to baš ovđe, na ljutom kršu Katunske nahije, u Veljim Zalazima.

Nastavljamo dalje. Dogovor je da predahnemo u samom centru sela. Kuće odavno popadale, krovovi urušeni, ali nevjerovatan prizor staro kućište je neko počeo da obnavlja sa crvenim rebrastim limom. Lijepo je viđeti da neko pokušava da vrati život na ovim često surovim prostorima. Kuće gusto zbijene, veoma blizu jedna druge to je bilo zbog zaštite od snjegova, nevremena, ali i od mogućih upada vojski, da bi se selo lakše branilo i štitilo.

Ono što doznajem iz dostupne knjige Gojka Kustudića i Lazara Božovića jeste sljedeće: selo Velji Zalazi formirano je na kraškom, bezvodnom prostoru, oko podgrađenih i po površini malih obradivih dolina i vrtača u podnožju okolnih brda. Prizemne kuće, uz poneku spratnu (na konobu), građene u suhomeđi od klesanog lokalnog kamena i svojevremeno pokrivene slamom, bile su primjer tradicionalnog seoskog graditeljstva.  Tokom 20. vijeka stalni stanovnici Veljih Zalaza bila su domaćinstva Kapetanović, Nikolić, Đurović, Gazetić, Bratičević, Lukrecija, Vučković i Šerović. Najveći dio stanovnika, 42 domaćinstva, iselio se u periodu od 1925. do 1948. godine, a početkom devedesetih godina prošlog vijeka selo su napustili i posljednji malobrojni stalni stanovnici. Obilaskom sela, ali i lokalnog groblja, nailazimo i na prezime Vukčević.

Nekadašnji stanovnici su se uglavnom bavili stočarstvom, pčelarstvom i sakupljanjem ljekovitog bilja. U selu su od davnina u suhomeđi gradili zajedničke ublove, kojih danas ima sedam. U samom selu se nalaze dva Velji Ubao i Mala Lokva, dok se ublovi zvani Đurin Do i Uba nalaze u katunima Podgrađe i Sitni Do. Ubao Prijevor je u katunu Potkovač, ispod vrha Kovač, visokog oko 1000 m nadmorske visine. Pored osam privatnih, u selu postoji zajednička seoska bistijerna koju je 1936/37. godine sagradila Zetska banovina. Osim kuća, ublova i bistijerni, ostaci tradicionalne seoske arhitekture su i tri privatna kamena gumna, brojne podzide i međe, te dvije kamene staze prema Malim Zalazima, koje idu preko prevoja Luk i sjeverno od njega.

Pravimo predah. Nastaju prelijepi kadrovi da ih što više zabilježim. Moj neumorni istraživački duh pronalazi smjerokaz koji nas upućuje ka Malim Zalazima u dužini 4 km, a drugi pravac koji vodi ka Boki Kotorskoj, koji izlazi kod naselja Sveta Vrača. Obilazim brojna napuštena kućišta nijeme svjedoke nekadašnjeg teškog života i jedne istorije koja nam svjedoči koliko o ljepoti, toliko i o surovosti ovog kraja. Pored pravca koji vodi ka stazi za Male Zalaze, prelijepa kuća (Vukčevića) sačuvana od kamena, sa kaldrmisanim dvorištem vidi se da je domaćin redovno obilazi. Zbog snažnog uticaja Mediterana na njegovom posjedu omanja bašta na kojoj se već blitva izmladila i iznikla.

Ali selo i dalje prekriveno dračom i korovom čeka nekadašnje svoje potomke časnih đedova da se makar na tren vrate i obnove pradjedovska ognjišta. Iz Veljih Zalaza potekli su brojni pomorci, trgovci, profesori ljudi koje je surovost života oblikovala snagom intelekta. Pamte Velji Zalazi mnogo toga; danas čine jedno zaboravljeno selo koje čeka neke svoje povratnike. Nakon obilaska kompletnog sela uslijedio je povratak. Vrijeme u Veljim Zalazima kao da je stalo u nekoj svojoj vremenskoj dimenziji. Kuće stare ko zna koje bi nam priče ispričale o životu, stvaranju, rađanju i umiranju kada bi mogle da pričaju a mi smo ovaj čarobni trenutak samo prenijeli na tren. Sunce je već daleko na horizontu. Mi se polako vraćamo ka našoj destinaciji, jer i umor je učinio svoje.

Dok smo odlazili, činilo mi se da selo nije ostalo iza nas već da smo mi izašli iz njegovog vremena. A ono je nastavilo da stoji, nepomično i dostojanstveno, kao stražar nad Bokom i nad uspomenama koje ne umiju da umru. Kao da je svaki kamen znao više nego što može da kaže, a svaka prazna kuća čuvala bolnu sudbinu nekadašnjeg (teškog) života, korake, glasove i ognjišta koja su se ,,umirila” ali nijesu nestala. Vjetar je prolazio između ruševina kao kroz otvorene stranice neke stare knjige, okrećući ih bez ruku, bez svjedoka, samo za one koji znaju da slušaju. I dok su se vrhovi Lovćena polako gubili u sumraku, ostajao je osjećaj da tamo gore između nebeskog svoda planina i mora ova priča čeka da probudi neke ,,nove usnule generacije. Jer Velji Zalazi ne traže da budu oživljeni oni samo čekaju da budu prepoznati. A ko ih jednom vidi ovakve, ogoljene i dostojanstvene, ponese sa sobom jednu priču koja traje duže od svakog puta i svakog povratka. Ja sam napravio prvi korak i putopis…

Granice: Mravj (Lj)anik – istok, Vršanj – sjever, Stube – zapad, Knež Do – jug. Nekadašnje porodice: Vukčevići, Dudići, Ivanovići, Đurovići, Kapetanovići, Popovići, Nikolići. Nazivi za stanovnike: Zalažanin, Zalažanka. Krsna slava Velji Zalazi, Vračevi 14. novembar, prislužbica Spasovdan.

Toponimi Veljih Zalaza: Blatišta – njive; Vališta – 1077 metara, uzvišenje, pašnjak; Vališta – zaselak ispod uzvišenja; Velji vrh – uzvišenje, pašnjak; Velji Zalazi – zaselak na visini od 827 metara; Vodica – planinski pašnjak i njiva; Vodica – živa voda; Vršanj- katun (dio koji pripada Zalazima); Vukašinova pećina – pećina i pašnjak oko nje; Gačevići – zaselak na visini od 940 metara; Gornji Gačevići – dio zaseoka; Gornji Vršanj – dio katuna; Gomilice – uzvišenje i pašnjak iznad katuna; Gomilice – katun sjeverno od Donjeg Vršanja; Dvorišta – livade, pašnjak; Donji Vršanj – dio katuna; Donji Gačevići – dio zaseoka; Đerinjski vrh – uzvišenje od 1098 metara; Ćukove doline – njive; Ispod Gomilica – katun, pašnjak; Ispod Koljača – pašnjak; Ispod Mravj (Lj)anika – livade, pašnjak; Ispod Tati(n)ca – livade, pašnjak; Javorik – livade, pašnjak; Jama – udubljenje na kamenom vrhu; Junačeva greda – kamenjar, pašnjak; Kovač – uzvišenje 1124 metra; Kotorske strane – kameniti vrhovi iznad Dobrote; Kruškov vrh – livade, pašnjak; Lug – uzvišenje, pašnjak; Ljeskovac – šuma, pašnjak; Makovice – uzvišenje i pašnjak, strana prema Gačevićima.