VELJI VRH-VRANJINA 30 GODINA U ZNAKU PRIRODE I ISTRAŽIVANJA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Vranjina, to malo ribarsko naselje na obalama Nacionalnog parka Skadarsko jezero, čuva u sebi duh prošlih vremena, isprepletan sa tišinom jezerskih voda i pričama o ljudima koji su ovđe ostavili neizbrisiv trag. Oduvijek je bila mjesto susreta čovjeka i prirode, sudbinski povezanih kroz čunove koji su vijekovima plovili ovim jezerskim putevima, ribareći, trgujući na Rijeci Crnojevića i noseći glas o Skadarskom jezeru daleko izvan njegovih obala. Kroz istoriju, Vranjina je dala mnoge istaknute ličnosti, a među onima čija zvijezda sija i danas je biolog i naučnik Vasilije-Vasko Bušković, rođen upravo ovđe, u okrilju jezera i njegovih raskošnih prirodnih pejzaža. Njegova ljubav prema flori i fauni, neumorno istraživanje i predanost očuvanju ovog jedinstvenog ekosistema, svrstali su ga u red najistaknutijih naučnika koji su spojili ljubav prema rodnom kraju sa naučnim radom. Njegovo ime danas odjekuje među ekolozima i ljubiteljima prirode, a njegov entuzijazam i znanje rađa nove generacije istraživača.

Nedjelja, 2. februar 2025. – neđeljno jutro je oblačno, ali to ne umanjuje entuzijazam nas tridesetak učesnika, okupljenih na polaznoj tački pohoda ka Veljem vrhu (303 mnv). U vazduhu se osjeća uzbuđenje, lagani povjetarac donosi miris jezera, dok se oko nas smjenjuju pejzaži u tonovima zime. Na okupu su profesori, intelektualci, ekolozi, biolozi, planinari, svi oni koji dijele ljubav prema prirodi i ideju o njenom očuvanju. Od 10 do 11 sati traje radni doručak, vrijeme kada se uz toplu kafu i domaće specijalitete prepričavaju anegdote sa prethodnih pohoda, razmjenjuju ideje i planovi. Okupljeni su dugogodišnji prijatelji, kolege, znanci, ali i novi entuzijasti koji su prvi put krenuli stazama ka Veljem vrhu. Atmosfera je srdačna, smijeh se miješa s ozbiljnim razgovorima o ekologiji, klimatskim promjenama, biljnim i životinjskim vrstama koje krase ovo područje.

Ovaj pohod predstavlja planinarski uspon – koji je spoj nauke, ljubavi prema prirodi i nepresušnog entuzijazma. Kroz svaki korak ka vrhu osjeća se povezanost sa Skadarskim jezerom, sa Vranjinom i njenim nasljđem, sa vizijom Vasilija Buškovića da se ovo bogatstvo sačuva za generacije koje dolaze. A put nas tek vodi ka visinama, ka pogledima koji se s vrha pružaju ka nepreglednim modrim vodama Skadarskog jezera, ka pričama koje se ne zaboravljaju i koje nastavljaju da se ispisuju svake godine iznova – već tri decenije.

Ovaj tradicionalni pohod nosi poseban značaj, jer se održava upravo u februaru, simbolično povezan sa Svjetskim danom Ramsarskih – vlažnih područja (2. februar). U početku, uspon je bio prvenstveno vezan za istraživačke i ekološke svrhe, kada je Skadarsko jezero bilo u fokusu naučnih ekspedicija i zaštite biološke raznovrsnosti. Danas, on spaja mješovito ekološko-edukativno-planinarsko iskustvo, okupljajući ljubitelje prirode, istraživače i planinare u zajedničkoj misiji – očuvanju i promocij ljepote NP-Skadarskog jezera i njegove okoline.

Krećemo polako, sa puno uzbuđenja i poštovanja prema stazi koja nas vodi u srce prirode. Polazna tačka – dom Vasilija-Vaska Buškovića, čovjeka koji je svojim naučnim radom i poštovanjem prema Skadarskom jezeru zaslužio da njegovo ime bude trajno vezano za ovaj kraj. Od njegovog doma, staza nas vodi prema Veljem vrhu, vijugajući kroz krajolik natopljen kišom i pričama prošlih generacija. Prve kapi rose ne remete našu želju za usponom, već dodaju posebnu draž ovom iskustvu – miris vlažnog zemljišta, zvuk tihe kiše koja pada  i osjećaj pripadnosti ovom pejzažu.

Kako se uspinjemo iznad Vranjine, teren postaje zahtjevniji. Stijene, vlažne od kiše, klizave su i nepredvidive, ali dobro markirana staza vodi nas sigurnim putem. Predvodnici su oni u boljoj kondiciji, dok se sporiji planinari drže začelja, gradeći ritam koji omogućava svakome da u svom tempu osjeti moć i ljepotu uspona. Obazrivost je važna, jer su pojedini dijelovi staze izuzetno skloni proklizavanju, što zahtijeva koncentraciju i međusobnu podršku. Ovaj pohod nije samo sportski podvig – on je iskustvo koje nas podsjeća koliko smo neraskidivo povezani sa prirodom.

Iako je period mirovanja vegetacije, ekološki profil staze na Veljem vrhu otkriva bogatstvo biljnih vrsta karakterističnih za Mediteranski biogeografski region. Staza prolazi kroz lokalna staništa rijetkih i zaštićenih biljnih vrsta, koje čine važan dio prirodne baštine Skadarskog jezera. Posebno se ističu endemske i zakonom zaštićene vrste, čije prisustvo svjedoči o biološkoj raznovrsnosti ovog područja. Na sušnim kamenitim terenima, u pukotinama stijena, ali i u vlažnim staništima, mogu se pronaći različiti tipovi mediteranske flore, uključujući zimzelene grmolike vrste, rijetke orhideje i biljne vrste karakteristične za makiju. Od priobalne zone do vrhova, vegetacija se mijenja, stvarajući jedinstven ekološko-edukativni ambijent koji doprinosi značaju ovog pohoda. Upravo zbog toga, uspon na Velji vrh nije samo planinarski izazov, već i prilika za upoznavanje i očuvanje prirodnih vrijednosti Vranjine i njenog bogatog biodiverziteta.

Dok se uspinjemo ka Veljem vrhu, svaki korak otkriva slojeve prošlosti, prirode i kulture Vranjine, mjesta đe se jezero i kopno prepliću u jedinstvenom skladu. Ovo naselje, smješteno u sjeverozapadnoj uvali nekadašnjeg ostrva, spojeno je sa kopnom šezdesetih godina prošlog vijeka željezničkim i drumskim nasipom. Vranjina je oblikovana u blago lučnom rasporedu, od Ponte na sjeveru, preko Bokule i Pločice, pa do Ugaljka na zapadnoj strani sela. Kuće su nepravilno nanizane, prateći padine Malog i Veljeg vrha, dok se centralni plato Ledine, greben Kosmače, uvale Poselje i Žukvica uklapaju u dinamični pejzaž ovog područja.

Tradicionalna arhitektura sela zadržala je autentičnost prošlih vremena – dvobojne kamene kuće, sa gornjim spratom đe se nalaze „kužina“ i „kamara“, odvojene „muleginom“, dok se u donjem dijelu nekada nalazila konoba za stoku i ostavu. Ispred kuća su terase, mjesta za predah, popravku ribarskih mreža i razgovore. Uske stazice, prohodne samo za pješake, povezuju kuće, dok se život sela oduvijek vrtio oko pristana za čunove i čamce, neizostavnog sredstva prevoza i ribolova. Vodostaj jezera diktira ritam sela – zimi, visoka voda primorava ribare da privez čunova pomjere do kamenih stepenica uz lokalni put, dok ljeti, niski vodostaj spušta ih do kanala ispod nasipa. Nekadašnje njive i oranice u okolini sela, sezonski obrađivane, potopljene su od sredine 19. vijeka, kada je proboj rijeke Drim u Bojanu podigao nivo Skadarskog jezera za oko 1,5 metar.

Dolazimo do prve zaravni – Ledine, mjesta đe se nekada okupljala mladost Vranjine, đe su se vodili razgovori, rađale ljubavi i gradili planovi za budućnost. Danas, to je samo tiha razglednica prošlih vremena, ali i važna tačka na našem usponu – znak da smo prešli polovinu puta ka Veljem vrhu. Hitro se uspinjem, sa kamena na kamen, oslanjajući se na čvrstu podlogu, dok mi pogled luta po razgranatim padinama i prostranstvima koja se otvaraju pred nama. Vjetar se poigrava granama, donoseći sa sobom mirise vlažne zemlje i aromatičnog bilja. Okolinu krase bujne populacije pelima-žalfije, čiji se srebrnozeleni listovi pod pritiskom planinarske obuće lome i oslobađaju eterična ulja, šireći svoj prepoznatljiv, opojni miris.

Na vidikovcima ove staze, poput skrovitih svjedoka vremena, stoje dvije klupe, čvrsto pričvršćene za stijene, prkoseći vjetru i prolaznosti. Ovđe se ne sjedi samo da bi se predahnulo, već da bi se osjetila punoća trenutka – pogled koji se pruža unedogled, plavetnilo Skadarskog jezera, obale koje nestaju u izmaglici, a neđe u daljini, tiha Vranjina, sjećanje na prošlost i sadašnjost istovremeno. Ovo je mjesto đe duša diše, đe se um smiruje, a tijelo nalazi snagu za preostali uspon.

Gledam desno, prema Lovćenu, ali on je sakriven pod gustim plaštom magle. Kao da se planina povukla u svoju tajanstvenu tišinu, odvojena od svijeta koji je ispod nje. Iz maglovitog omotača nadvija se kiša, guste kapi padaju sa njegovih padina, sluteći nevrijeme koje se obrušava niz obronke, skrivajući vrhove u tmurnoj izmaglici. Lovćen, obično ponosan i moćan, sada izgleda nedostižan, odsječen od pogleda, kao da čuva neku drevnu tajnu među svojim vrhovima. Zvuk vjetra nosi hladne kišne kapi, koje u daljini biju po kamenjaru, dok se sve pred njim stapa u sivo-plavičasti veo. Dok mi stojimo pod vedrijim nebom, tamo neđe Lovćen u svom zagrljaju drži oluju.

Sa moje lijeve strane, kroz prozračnu izmaglicu jutra, otvara se pogled ka Manastiru Vranjina, drevnom svjedoku vremena, duhovnosti i istorije. Smješten na pitomom uzvišenju, ovaj monaški biser Skadarskog jezera odiše tišinom i mistikom prošlih vijekova. Danasšnji izgled manastirskog kompleksa datira iz 1886. godine, kada je obnovljen na temeljima starije građevine iz XIII vijeka. Istorijski izvori svjedoče da je prvobitnu crkvu podigao zetski episkop Ilarion, čije se ime prvi put pominje još 1233. godine.

U vremenu Crnojevića, Manastir Vranjina bio je sjedište zetskih mitropolita, duhovni i kulturni centar, đe su kaluđeri prepisivali rukopise, čuvali svetinje i održavali vezu sa pravoslavnim svijetom. Kroz burna razdoblja, Manastir su darivali Nemanjići, Balšići i Crnojevići, obasipajući ga poveljama, darovima i privilegijama. Zahvaljujući tome, Vranjina je postala jedan od najbogatijih manastira u Crnoj Gori, a njegova istorija ispisana je u kamenu, zapisima i legendama koje i danas žive među njegovim zidovima. Dok stojim ovdje, gledajući prema manastirskom kompleksu, osjećam svojevrsni eho prošlih vremena i miris vječnosti koji lebdi nad ovim svetim mjestom. Njegovi zidovi pamte, vjetrovi nose priče davnih episkopa, a voda Skadarskog jezera zauvijek odražava sjaj njegovih kamenih kontura.

Prelijepe razglednice prirode otvaraju se pred mojim očima – ostrva rasuta po tišini jezera, valovite linije obala, dok nježni talasi dodiruju kamenite rubove Skadarskog jezera. Tišina jezera pulsira sa nekom drevnom mudrošću, povremeno narušena tek tihim šapatima vjetra i razgovorima planinara koji se polako uspinju, dijeleći misli, impresije i uzbuđenje pred usponom. Ja međutim, skupljam ove nesvakidašnje prizore i slikam ih riječima, slažem u priču koju nosim sa sobom. Svaki korak bliži nas vrhuncu doživljaja, a onda – izlazak na sami Velji vrh postaje praznik za dušu i tijelo.

Pogled koji se pruža sa vrha oduzima dah – Skadarsko jezero u svojoj beskrajnoj modroj tišini, ispresijecano svjetlucavim odrazima voda okruženo planinskim vijencima koji se uzdižu poput figura na šahovskoj ploči, čuvajući tajnu kontrasta i ljepote Crne Gore. Brda i planine u daljini, siva, zelena i plava, stapaju se sa nebom, dok se oblaci povlače otkrivajući grandioznost pejzaža. Sa nama su i gosti iz Francuske i Rusije, očarani prizorima, ali pomalo nesigurni u savladavanju ove divlje, surove staze. Njihovi nespretni koraci i neadekvatna oprema svjedoče da nisu u potpunosti spremni za izazove ovog terena, ali ih entuzijazam i oduševljenje nose naprijed. Njihovi uzvici divljenja prevazilaze sve jezičke barijere – priroda, u svojoj veličanstvenosti, ne treba prevod. Na Veljem vrhu svako pronalazi svoj trenutak tišine, svoje mjesto pod nebom, svoju misao koja ostaje urezana u sjećanje. I baš u tom trenutku, dok vjetar prolazi kroz kamenite grebene, znam da je ovaj uspon bio dio veličanstvenog poduhvata to je putovanje ka ljepoti, miru i neskrivenom divljenju prema veličanstvenosti prirode.

Naš domaćin i vodič, Vasilije-Vasko Bušković, čovjek neiscrpnog znanja i ljubavi prema ovom kraju, stoji na Veljem vrhu i rukom pokazuje prema Lesendru. Njegov glas, siguran i smiren, prenosi priču koja nadilazi vrijeme – priču o tvrđavi Lesendro, nekadašnjem „ključu od Jezera“, koji i danas stoji kao nijemi svjedok minulih epoha. Sa ove visine, Lesendro se jasno nazire, smješten na stjenovitom ostrvcetu, kao osamljeni stražar Skadarskog jezera. Pogled se pruža i duž „kružne“ staze, koja od sela vodi iznad Zadruge ka Kraljevoj glavici, otvarajući vizure koje svjedoče o burnoj prošlosti ovog kraja.

„Izgore ka’ Vladika za Lesendrom“, ponavlja Vasko, oživljavajući narodnu izreku koja pamti žestoku borbu Petra II Petrovića Njegoša za ovu tvrđavu. Podigao ju je 1843. godine kao predstražu prema Turskoj, ali su je Osmanlije ubrzo zauzele, a Njegošova želja da je povrati ostala je jedan od njegovih najvećih gubitaka i neostvarenih snova. Dok Vasko priča, mlađi planinari sa pažnjom upijaju svaku riječ, ne samo o Lesendru, već i o istoriji, prirodnim ljepotama i ekološkom značaju Skadarskog jezera. Prenose njegovo izlaganje, dijeleći saznanja o bogatom biodiverzitetu, mističnim manastirima, ribarskim naseljima i legendama koje ovo jezero krije u svojim valovima. Takođe mladi planinare prevode gostima. Ovđe, na Veljem vrhu, dok vjetar prolazi kroz kamenjar, istorija i priroda postaju jedno kroz riječi Vaska Buškovića, kroz pogled ka jezeru, kroz svaki trag koji prošlost ostavlja u sadašnjem trenutku.

Na samom kraju staze, baš kao i na njenom početku, postavljena je informativna tabla, diskretno uklopljena u prirodni ambijent, ali sa neprocjenjivim značajem za svakog posjetioca. Na njoj su ispisani svi važni podaci o stazi, njenoj dužini, visinskoj razlici i orijentacionim tačkama, ali i priče o znamenitostima ovog kraja, o njegovoj istoriji, prirodnim ljepotama i bogatom ekosistemu Skadarskog jezera.

Pohod završavamo upravo ispred ove table, đe se simbolično zatvara krug znanja i doživljaja. Dok pogled prelazi preko kartografskih oznaka i istorijskih bilješki, svako od nas nosi svoju priču sa ovog uspona – priču o strmom usponu, tišini jezera, vjetru sa Lovćena, pričama Vaska Buškovića i pogledu sa Veljeg vrha koji ostavlja trajno svjedočanstvo. I dok polako krećemo nazad, jasno je ova staza nije samo put kroz prirodu, već i kroz vrijeme, prošlost i sjećanja koja ostaju urezana u svakom njenom kamenu, svakom mirisu, svakom pogledu ka nepreglednom plavetnilu Skadarskog jezera.

Povratak sa Veljeg vrha – jednako izazovan kao i sam uspon. Kiša, iako blaga, natopila je stijene, učinivši ih klizavim i nepredvidivim, đe je svaki pogrešan korak potencijalna opasnost. Opreznost je ključna – oslanjam se na sigurne oslonce, koračam polako, promišljeno, ritmično. Svaki korak donosi mali trijumf stabilnosti u ovom prirodnom izazovu. Vidim kako neki od učesnika zaostaju, pažljivo birajući puteve kroz kamenjar, dok mene nosi pozitivna energija, unutrašnji elan koji me gura naprijed. Nije brzina ta koja je važna, već sigurnost i osjećaj povezanosti sa prirodom koja nas okružuje. Dok se spuštamo, dolje, u podnožju staze, čekaju nas dragi prijatelji, okupljeni oko toplog razgovora i zajedničkog iskustva. Dr Zlatko Bulić, vrsni poznavalac prirode, sa osmijehom nas dočekuje, dok Baćko Uskoković, nekadašnji direktor NP Lovćen, prisjeća se nekadašnjih pohoda i priča o planinskim stazama. Njegova supruga Mira, danas najstariji učesnik pohoda, svojim prisustvom i duhom svjedoči da ljubav prema prirodi ne poznaje godine. U ovom trenutku, dok se hladni povjetarac miješa sa osjećajem uspjeha, shvatam – ovo nije samo uspon na Velji vrh, već putovanje kroz istoriju, prirodu i prijateljstvo, utkanu u uspomene koje ostaju da traju.

Polako se okupljamo u kući Vasilija-Vaska Buškovića, đe nas dočekuje ona prava, iskrena crnogorska gostoljubivost, koja se rijetko đe još može osjetiti. U toplini doma, miris kuvanog vina i domaćeg planinskog čaja već ispunjava prostor, dok Vsov brat  Aco, snaha mu Mira i sestra Neđeljka sa osmijehom i vrijednim rukama spremaju ručak i posluženje za sve goste, prijatelje i učesnike ovog pohoda. Na starom „smederevcu“, vatri koja u ovom domu nikada ne gubi svoj sjaj, krčka se ručak – jelo spremljeno sa ljubavlju, baš kao što su to radili njihovi preci. Razgovori odzvanjaju prostorijom, puni poštovanja, prijateljstva i šale. Umor se ne osjeća – samo radost dijeljenja zajedničkog doživljaja. Gostoprimstvo Buškovića teško je opisati, a još teže zaboraviti. Tri pune decenije, ovaj dom je bio i ostao mjesto susreta, dočeka i ispraćaja gostiju, uvijek sa istim žarom, srdačnošću i ljubavlju prema ljudima i prirodi. To je ona toplina crnogorskog doma koja, nažalost, polako nestaje, ostajući samo u uspomenama i pričama onih koji su imali privilegiju da je osjete.

Na kraju večeri, Vasko Bušković, domaćin, planinar, ekolog i neumorni čuvar Skadarskog jezera i njegovih ljepota, uručuje sertifikate-diplome svim učesnicima – znak priznanja i zahvalnosti za tri decenije predanosti i uspona ka Veljem vrhu. Atmosfera je ispunjena ljudskom toplinom, riječima onih koji vole prirodu i znaju da žive za ovakve trenutke. Pogled se gubi kroz prozor – noć polako prekriva Skadarsko jezero, a u njegovim tamnim dubinama kriju se nebrojene tajne. Koliko kapljica vode u ovom moćnom jezeru, toliko i priča, legendi i sjećanja ono čuva. I ova noć, i ovaj pohod, postaće još jedna od njegovih tajni, ispričana samo onima koji znaju kako da je osjete.

Na kraju, dok se posljednji plamenovi vatre u starom „smederevcu“ polako smiruju, dok se razgovori stišavaju, a umor prijatno obuzima tijelo, osvrćem se oko sebe i osjećam nešto više od obične zahvalnosti. Ovaj dom, dom Buškovića, nije samo kuća od kamena i starih greda, već kuća od priča, gostoprimstva i duše, u kojoj svaki gost postaje dio jedne velike porodice. Tri decenije dočeka, srdačnih pozdrava i ispraćaja, tri decenije otvorenih vrata i toplih riječi, tri decenije jednog beskrajnog prijateljstva između ljudi i prirode. Ovđe, u srcu Vranjine, vrijeme se ne mjeri satima, već trenucima koji ostaju urezani u pamćenje. I zato ću na kraju reći – Skadarsko jezero je lijepo, mistično i neuhvatljivo, baš kao i ovaj topli dom Buškovića, u kojem gost nije samo prolaznik, već vječni saputnik u priči koja nikada ne prestaje da se stišava već samo prenosi.