Veličanje četništva i fašizma kao uvod u promjenu državnog identiteta Crne Gore

,,Sija zvijezda, sija svaka, al’ naljepše – petokraka“.

Tako se decenijama, poslije Drugog svjetskog rata govorilo u Crnoj Gori u čast 9. maja, Dana pobjede ili u slavu Trinaestog jula, Dana ustanka.

SJAJ PET DANICA…

Bila je to prirodna glorifikacija antifašizma. Crna Gora je poslije 1918. bila ugušena mengelama srpske okupacije, izbrisana kao država. Ponovo se digla, ponovo je prodisala u borbi protiv fašizma kroz vatru Drugog svjetskog rata, povratila svoje ime i identitet u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji. I bila dio velike svjetske antifašističke koalicije.

I pripovjedalo se u romantičnom sjećanju da sija na nebu zvaijezda Danica, baš iznad Herceg Novog i baš tako jako da osvijetli sjaj onih pet Danica, mladih đevojaka iz Orjenskog partizanskog odreda. Njih pet što su živote položile, od Bileće, Foče, do Sutjeske i Neretve, noseći puškomitraljeze ili vidajući rane drugovima. Danica Tomašević, Danica Kosić, Danica Popivoda, Danica Bojanić, Danica Đurović – pet proleterki.

Znaju li Novljani kada koračaju šetalištem Pet Danica; da je najmlađa od njih, Danica Bojanić, otišla od kuće bez pozdrava sa majkom, a da je brata srela tri godine kasnije, na Sutjesci, dok ju je držao kada je izdisala u samrtnom ropcu; da je Danica Tomašević bila puškomitraljezac, da je nosila ranjenu drugaricu 40 kilometara, da je poginula u proboju, zajedno sa Savom Kovačevićem…

To je djelić velike crnogorske antifašističke istorije: mladost je dala, ono najvrjednije što ima da bi se pojavile nove mladosti. Bilo je to vrijeme kada je sloboda, od Triglava do Đevđelije, umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.

…MRAK NEGACIJE ANTIFAŠIZMA

Danas, osamdeset godina kasnije, Crna Gora je više litijaška i novočetnička, nego antifašistička.

Vidljivo je to na svakom koraku. Prvosveštenik Crkve Srbije u Crnoj Gori Joankije Mićović, prije desetak dana ali i prije koji dan, baš pred Dan pobjede, usudio se da ponavlja bestidnu laž o koljaču Pavlu Đurišiću kao junaku, dok jerej Srpske pravoslavne crkve, Femić neki, radosno usklikuje – svi smo mi Pavle Đurišić…

A u Nikšiću gradonačelnik Marko Kovačević, pitomac četničkog vojvode Andrije Mandića, sramno tvrdi da su crnogorski antifašisti u stvari pravi fašisti, opravdavajući tako svoj nadimak Šubara. Tamo, na sjeveru, u Pljevljima, Dario Vraneš broji Bošnjake kao Turke, valjda da ih razgoni na buljuke…

SVIJETLI PRIMJERI U TAMNIM MANTIJAMA

Pljujući tako, svi redom, ne samo na partizane, već i na sveštenike Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Za one koji ne žele da znaju, jedan podatak: 55 popova i studenata teologije borilo se i ginulo – uz krst i sa petokrakom – protiv fašizma i za ideju slobode.

Recimo, pop Boško Popović, koji je s ponosom nosio svešteničku mantiju. I nije u smetala da učestvuje u Trinaestojulskom ustanku, da učestvuje u diverzijama protiv okupatora. Kad su ga četnici 17. juna 1942. uhvatili i prije strijeljanja mu ponudili das e pričesti, sa gađenjem je okrenuo glavu i procijedio: ,,Nije ovo krv Isusova, To su splačine fašističke!”

Da, bilo je tada u tom vremenu ratnom ljudi u mantijama koji su znali da cijene istinu, državu i svoju čast.

VLAST JE VLAST, A ČAST JE…

U ovom vremenu, ni istina ni čast nijesu najvažniji za one što su vlast ili bliski vlasti. Jer, baš briga za istinu Joanikija i ekipu iz Crkve Srbije. Baš briga za antifašizam i Šubaru Kovačevića i Daria Vraneša, kao i njihovog šefa Andriju Mandića. Računaju: došlo je njihovo vrijeme; oni su sada na vlasti i promijeniće Crnu Goru.

I dok čelnici srpske crkve, kao i lokalni moćnici – podržani iz vrha državne vlasti – sprovode bezočnu reviziju istorije i glorifikuju neofašizam, država ćuti, državno tužilaštvo ne mrda s mjesta, snom mrtvijem spava.

Zamislite što bi bilo u Njemačkoj da tamo neko javno, bio sveštenik ili političar ili običan građanin, glorifikuje ratnog zločinca?

Ne treba se mnogo premišljati, sve je tamo precizno regulisano. Krivični zakon Njemačke, u članu 130, oštro kažnjava, zatvorom od tri do pet godina, one – citiram – ,,koji odobravaju u javnosti djela počinjena tokom nacističke diktature ili potiču mržnju i ksenofobiju“.

JEDAN PROJEKAT, VIŠE IMENA

Ali, ovo ovđe je Crna Gora – oslobođena od antifašizma, neopterećena istinom i čašću.

I nije riječ o nepoznavanju istorije, iako je Jovan Mićović srednjoškolski ponavljač. Ne radi se i o manjku informacija ili pogrešnim procjenama. Ovo što gledamo jeste pravo razotkrivanje sistema vrijednosti, odnosno – antivrijednosti. One ,,postavgustovske” Crne Gore u u kojoj se urinira po spoemniku Ljuba Čupića, veličaju koljači a četnički sveštenici-zločinci maca i Šiljak proglašavaju svecima.

Zato je prvi premijer u oslobođenoj Crnoj Gori Zdravko ,,Rukoljub“ Krivokapić promovisao ideju da pravi praznik te nove Crne Gore ne bude Dan Pobjede.

-Mi danas ne treba da slavimo 9. maj, Dan pobjede, nego 23. i 24. septembar, ushićeno je poručivao avgusta 2021. godine premijer Krivokapić, dok se gostio na slavlju na imanju Bata Carevića, otetom od državne imovine.

Zdravko Krivokapić, prvi među Amfilohijevim apostolima, bio je bio potpuno iskren – za njega i njegove antifašizam nije bio vrijedan pomena, kamoli da se obilježava ili slavi.

Avgustovska većina koja vlada Crnom Gorom od 2020. godine, politička elita koja je došla na talasu litija i velikosrpstva već pet godina pokazuje svoje pravo, mračno, svetosavsko, neofašističko lice.

U stvari: sprovodi projekat ,,Srpskog sveta”, koji se ranije, za vrijeme vožda Slobodana Miloševića zvao ,,Svi Srbi u jednoj državi”, a nešto ranije, u doba četnika, Moljevićeva ,,etnički čista Jugoslavija”, ili u doba Garašanina ,,Velika Srbija”.

Više imena za jednu ideju, za stvaranje jedne, svetosavke velike države na Balkanu u kojoj će jedan narod, srpski, biti dominantan, baš kao i jedna crkva, Srpska pravoslavna crkva.

Jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa – zvuči poznato, zar ne?

PUT DO ZLOČINA

To je ono isto lice politike koja je svojevremno, krajem devedesetih spremala veliki rat za srpske teritorije u Jugoslaviji, sve do one Šešeljeve zapadne granice srpstva: Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica.

Od tog političkog koraka nema drugog puta do onog koji vodi na stratišta genocida u Srebrenici, nema druge odmazde do višegodišnje opasade Sarajeva za one koji su nepokorni…

Svako ko je svestan nedavne prošlosti krvavog raspada Jugoslavije, zna da nije moguće – bez prolivanja nove krvi – ponavljati ideju krvi i tla, pokušavati da se ostvari velikosrpski proojekat.

Zato su kreatori Srpskog sveta osmislili plan: da se ovđe u Crnoj Gori revizijom istorije izjednače partizani i četnici; antifašisti i fašisti, baš kao u Srbiji.

PLAN ,,MIRNE OKUPACIJE”

Sve da bi se stvorili uslovi za promjenu državnog ustrojstva Crne Gore.

Ne u onom klasičnom smislu promjene granica. Već promjene državne istine, državne suštine. I zato se počinje sa veličanjem četnika i negiranjem partizana, sa veličanjem velike Srbije i brisanjem Crne Gore, da bi na kraju završilo usvajanjem tbože benignih zakona – da lagano srpski jezik postane jedini zvanični i da se uvođenjem dvojnog državljanstva obezbijedi dugotrajno ostajanje na vlasti.
Ali i da tako opstane ideje o stvaranju velike srpske države. Vučićeva Srbija je za  to odavno spremna, Dodikov entitet Republika Srpske spreman je da krvari za tu stvar, samo još da se Crna Gora umiri i utihne i priča o ,,srpskom svetu” više neće biti priča nego realnost.

Da, drugarice i drugovi, tako su i takvu su nam spremili budućnost. Ali, nije to prvi put i valja vjerovati da Crna Gora ima svoj građanski odgovor.

Neće moći, non paseran ili bilo kako drugačije. Valjda ovđe ima neki nedoder kojim ova država opstaje uspravna.