Vatrogasni molebani i zahvalnost PES-ove učiteljice Gospodu

Piše: Slavko Mandić

Konačno je Crnoj Gori uspjelo da lansira proizvod koji će joj donijeti veće bogatstvo i od zlata, dijamanata i nafte zajedno. Dešava se tada da se uključe moždane vijuge, ili možda neke druge molitvenog karaktera, u stvaranju neke nove nafake, koja će da olakša svima muku i počne djelovati na požarom obuhvaćenoj teritoriji pravom erupcijom. Bude to u trenucima kad čoeka muka naćera da počne koristit glavu. A kud ćeš veće nevolje no kad ti zemlja gori i kad nemaš čim da je gasiš. Pa ti gore kuće, pomoćni objekti, vinogradi i voćnjaci, sijeno, šume. Sve što se na putu pomahnitaloj vatri nađe. Ispred ognja ispriječe se hrabri vatrogasci, nerijetko i vojnici, dobrovoljci pa i civili koji se vatri suprotstave ne štedeći se danima i noćima. Za to vrijeme, kad se situacija na terenu stabilizuje da se može bezbjedno prić iz daleka, pojave se pojedini nosioci moći u čistim bijelim košuljama dugih rukava da dobro „podrže“ svoj narod u velikoj nevolji i pomognu mu da lakše prebrodi gubitke. Istina, kad domaćinstvima prifali voda za piće i kad je nema niotkud, to nije pitanje za vlastodršca, koji, kako reče gradonačelnik Glavnog grada za samoga sebe, ne zna đe mu je glava. Zato on ljude u muci otkači ladno i uputi ih na tamo neke koji su ih nekoliko dana prije, usred požara, ostavili bez kapi vode. Narodu je jasno, bar sad, ako nije bilo onda kad je trebalo.
U međuvremenu, kamere su zujale i bilježile „hrabre“ i „iskrene“ bjelokošuljaše, „brižne“ kako toboš strateški proučavaju situaciju, da bi, kad se vrnu tamo okle su došli, saopštili da će učinjeti sve što dosad nijesu, a morali su, da ovaj problem riješe za sva vremena. Biće aviona, kamiona, helikoptera koliko vam srce ište. Biće i gutača vatre iz UAE-a ruske proizvodnje koji đe udari, tu trava ne raste, pa ni ognja neće biti, garantovano. Konačno će narod počinuti, jer ih je znanje i umijeće vladajućih struktura oslobodilo te strašne napasti kakva je vatra u nekontrolisanom naletu.
Jeste da prvih nekoliko dana, najmanje tri, dok se oganj rasplamsavao i širio brzinom svjetlosti, pa ga nije bilo moguće povatati, vlast nije zvala u pomoć nikoga. A mogla je. Biće da se preračunavala. Trebaju novci u budžetu za putovanja i megatrend ekskurzije. Ima za tu priliku vatrogasce. Njih, kojima je  kome je himanost i požrtvovanje vlastiti prioritet, gurnuće u prve borbene redove da sami biju bitku. Naravno da će ih oni obući od glave do pete i da će više ličiti na svemirce, sa najboljom opremom koju svijet ima. Da ne gase u majicama kratkih rukava i patikama. Svega će biti rekoše, baš kao što su rekli i godinu prije, pa i onu prije nje.

I sad dolazimo do onog najglavnijeg s početka priče. Do nacionalnog izvoznog proizvoda koji će preporoditi državu. I slava i milost popovima što su na situaciju ispod oka hrabro osmatrali. Odlučili su da se umiješaju i pomognu svojoj zemlji, pa i ovoj našoj. Inovacijama i vjerskom naukom, nego čime drugo? Razumjeli su dobro da je đavo odnio šalu i da je neophodno obratiti se direktno Njemu, STVORITELJU! Tako i bi. Vrhovni pravoslavni savjet odbrane od požara, formiran za ovu svrhu, možda se ne zove tako niti je formiran, ali odluči da pod hitno održi protivpožarni moleban, upozna vrhovnog sa stanjem na terenu i zamoli ga da pošlje nešto jaču kiše od one uobičajne tamo đe su mu na mapi naznačili. Kako bi se zemlja natopila i tako vatra čak i u korijenu bila ugašena.
U srijedu, 13. avgusta je u 12 časova u svim Sabornim Hramovima Mitropolije crnogorsko – primorske služen je Moleban za kišu i suzbijanje požara koji već danima bukte širom Crne Gore. I eto Bože pomozi, ili kako se već veli, problem je riješen. Ne trebaju nam hrvatski kanaderi, niti NATO avijacija, ni ruski vertolet. Može ostati ovaj srbijanski zrakomlat, i niko nam više nije potreban.

Bog je ovih dana baš bio okupiran obavezama. Te Putin, pa Tramp, Natanjahu, Vučić i gomila sličnih kojima je bila neophodna božja pomoć. Nije imao kad odmah reagovati.
– Stanite malo, zagrmio je molebancima. Kiši vremena treba dok dođe, reče i posla je u naše opožarene krajeve. Peti dan prosu se nad Piperima i okolinom. U svoj svojoj vatrogasnoj raskoši. Popovi odahnuše. Vide, ognja više nema.

– Bravo ti ga Bože. Nije no si genije, viknuša u glas!
Akcija koja je pokazala potpun uspjeh propudi u popovima stvarački duh i bez čekanja u Zavodu za patente registovan Protivpožarni Moleban kao novi proizvod, izvozno orjentisan. Da sve bude u duhu svetosavlja, potrebno je organizovati molebanske tročlane posade. Popova, Bogu fala imamo više no vatrogasaca. U njih se zbog temeljnog Abazovićevog ne smije prstom taći, pa je to dovoljna garancija da će ekonomski osnažiti ideju koju su lansirali. U naše hramove, koje su otele, može se smjestiti ko god i kad god hoće, jer ih tu, poput Metodijevog ratnog zločinca Pavla Đurišića u bronzi, ne smije niko ni pogledat. To je sigurni popovski hram. Koja god zemlja ima požar, a oni ne patišu širom svijeta, obrate se mejlom ovdašnjoj njihovoj crkvi, koja ima nekakav megatrend serifikat da momentalno održi Moleban. Popovi odrade posao, Gospod svoj dio posla a državi spašenici ostaje samo da uplatu izvrši na dostavljeni račun. Kako je sve jednostavno kad se zna kome da se obratiš, uz uzdah olakšanja prokomentarisaše i popovi i narod.

Za to vrime pomno je pratila razvoj situacije poslanica Pokreta Evropa sad, Branka Marković, ranija prosvjetna radnica u trajanju od 31. godinu. Ona je zahvalila stvoritelju riječima: „Bog je uslišio naše molitve, hvala mu zauvijek“. Nije poznato kako je Bog reagovao na ovaj vid zahvalnosti, ali jeste da će ova učiteljica, koja je iznjedrila toliko generacija, ostati zapamćena u 21. vijeku po razumnim reakcijama i kao prva javna zahvalnica Gospodu.

Mada opet, kad se sve sagleda iz raznih uglova, ostaje pitanje na koje se mora ćutati, zašto je Stvoritelju ovoliko trebalo da pošalje kišu? Je li što ljut na svoje stado ovamo dolje? Jer, da je kiša pala kad je trebalo ne bi nam trebala pomoć mrskih prijatelja. Mogli bi da kličemo do neba svakoga dana. Ovako, možda i od izvozne rabote ne bude mnogo fajde. A baš se ponadasmo da nam je krenulo.

Mogla je sadašnja Evropljanka Branka da se śeti pogibije hrabrog i požrtvovanog vodnika Vojske Crne Gore Dejana Božovića, koji je život položio u borbi sa vatrenom stihijom. I svih povrijeđenih u toj neravnopravnoj borbi, kao i svih vatrogasaca koji su se  danima i noćima, bez dovoljno opreme i lične zaštitne lomili po terenu spašavajući ljudima živote i imovinu. Mogla je, ali eto nije. Nije se zahvalila ni stranim spasiocima koji su nesebično došli da pomognu. Njih se ni śetila nije.
Učiteljica je očigledno bila na zadatku. A kad pozove Evropa, pa makar i ova Evropa sad, onda se svetosavlju moraš odazvati kako znaš i umiješ. Razumije se, i kako ti ište srce. Jer  zamjeriti se popovima, jače peče od vatrenog udara svake vrste.