Vanjski faktor i domaći faktorčići

Piše: Slavko Mandić

Što čoˊek da zbori kad čuje zabrinutog razočaranog i iznenađenog mandatara za sastav nove vlade Dritana Abazovića odnosom odlazećeg premijera Zdravka Krivokapića prema Crnoj Gori. Uvrijeđen je Dritan, povrh svega.
Takao ga je Zdravko u sred srca. Njegov Zdravko! Onaj sa kojim je ušao u rastakanje države 30. avgusta 2020. godine. Onaj kome je korijen dobro znao i još bolje ga zalivao da se ne osuši. Onaj Zdravko kojega je puštio da zulum čini Cetinjanima 5. septembra prošle godine kad se ustoličavao nedostojni desantni Jovan, prekriven pancirnim ćebetom koji mu je, uz helikopter i duge cijevi dodijelila izvjesna madam Injac, kadar Univerziteta Donja Gorica i žena od povjerenja nekima iz vrha prethodne vlasti.

Nemaše ni po Dritana koji se hrabro poperio ispred mikrofona da javnost upozna o liku i (ne)djelu njegovog negdanjeg prijatelja Zdravka. Nimalo opušten, mandatar u liku potpreśednika Vlade u odlasku, što će reći da i on odlazi, da bi onda učinio salto mortale, vrnuo se i napravio neku drugu vladu. Uz nečiju pomoć svakako, jer drugačije to ne ide. Vanjski faktor i domaći faktorčići. Manjinsku ovoga puta. Imali smo ekspertsku, koju su popovi klesali u manastiru Ostrog, a oni stesali narod i uzduž i poprijeko. Sad nam taj isti scenarista pravi dvije vrste sporazuma po istim pitanjima. Pa ko što voli, nekˊ izvoli. Jedni potpisuju jedan, a drugi izbacuju iz njega ono što su prvi potpisali. Nema Srebrenice za SNP, ali ima Temeljnog ugovora i popisa. Izgleda da to ne smeta manjinskim partijama. Čudno jeste, ali bože dragi kolika je vlast slast. Treba probat pa je jasno zašto sve može. I zašto ovi odlazeći neće da daju kormilo po cijenu cijela naroda. Ali da li takav sporazum može prihvatiti DPS i ostale suverenističke partije? Možda mogu, ali je onda sigurno da svojim biračima to moraju dobro da objasne. Jeste politika ono što se ne izgovara glasno, ali ipak – što je mnogo, mnogo je.

Razlika između Dritanove dvije vlade je samo u imenima ministara i dvostruko većem broju aktivnih potrošača budžeta. Jednom je kazao legendarni Balašević: Princip je isti, sve su ostalo nijanse, čitajući jasno suštinu lažne borbe za narod, za koji se i čine sve poganštine ovoga svijeta. U ime naroda presuđuje se nevinima, postavljaju se lažni na važna mjesta, drobi se državna imovina i troše nemilice njeni resursi.

Dritan je razumio da mu treba srpska stranka kako bi napravio otklon od onih sa kleronacionalnim obilježjima. Opredijelio se za SNP, a ova partija je svoj interesni cilj viđela u mnogobrojnim foteljama koje idu uz privremenu lojalnost. Sa njima će, pored URE, manjinske partije, a tu bolumentu će da podrži DPS i njegovi prirodni saveznici. Ma nije moguće da to tako ide?
Opet nema Crnogoraca. Nevjerovatno zaista. Zar je moguće da Abazović nije izvukao nauk iz godine koja je Crnu Goru dovela do ruba propasti? Morao je da su mu namjere časne. Jasno da on ne odlučuje, ali se plan sprovodi uz njegovu pomoć, koliku toliku. Koliko god to đavolja rabota bila, prihvatio se. Je li morao, pitanje je koje traži vrijeme za odgovor. Mnogo je jednačina sa više nepoznatih. Nije baš lako prihvatiti da Abazović, rušilac Crne Gore, sad treba da bude njen graditelj. Baš nešto tu  nije u saglasju. Zato i sumnja da sve ovo može da bude pozicioniranje  nekih tuđih interesa, uz obaveznu kap u špag izvođačima radova.
Mandatar se ne može pohvaliti nekom prevelikom inteligencijom, što ne znači da je glup. Mada nije kreator ove ideje, njegova uloga je da bude realizator. To je trebalo da promijeni sliku o njemu kod onih čija mu je podrška važna. I da završi domaći zadatak. Međutim, očigledno je da mu slabo ide. Ukoliko nije insistiranje na Jokovićev ulazak u manjinsku vladu nastavak kleronacionalističkog uticaja srpsko-ruske politike? Abazović, kao prolazni epizodista, ipak zna da je SNP ultra desna a ne lijeva partija sa srpskim prefiksom i da nju interesuje da se zadovolje srpski interesi. Ne crnogorski. Zato insistiranje na Temeljnom ugovoru, popisu, bez usvanja Rezolucije o Srebrenici. On zna da SNP nije ništa drugo do DF, ali ni približno toliko iskren. Drugih razlika nema.

Zašto je Joković prihvatio da uđe u manjinsku vladu, a žestoko joj se protivio? Smatrao je da su izbori najbolje demokratsko rješenje, govoreći stalno o prekrajanju izborne volje građana. Za njegov preokret postoji razlog. Moguće ga je potražiti u do sad rečenom, ali je sigurno da tu ipak ima još nečega. Liči na ruski rukopis. Ili onaj Vučićeš, što mu na isto dođe.

Dritan možda to vidi, a možda i ne.

Neko svakako dobro zna o čemu se radi.

Vrijeme je da to i javnost sazna. Kako ne bi bilo kasno.

Znimljivo je kako sad svi uglas traže reformisanje Đukanovićeg DPS-a. I nikoga drugo. Ni četničkog DF-a, Jokovićevog ultra nacionalističkog SNP-a, Demokratske Crne Gore sa dva lica i neke boranije još. Samo DPS. Normalno, na koga da udare svim silama do na najjačeg. Zato im Milo državnik smeta. Jer od njegovog autoriteta zaziru i plaše ga se. Dokazali su to u  godinu i nešto više.

Njihov poraz je što narod upravo u Milu vidi spas i vjeruje da on ovim čudom rukovodi. I da je sve pod kontrolom. I da ćemo se izvući, jer imamo njega na čelu.

Crnogorcima ostaje Njegoš, a i njega ˊoće da mu otmu.

„A ja što ću, ali sa kime ću?

Malo rukah, malena i snaga,

jedna slamka među vihorove,

sirak tužni bez nigđe nikoga…

Moje pleme snom mrtvijem spava,

suza moja nema roditelja,

nada mnom je nebo zatvoreno,

ne prima mi ni plača ni molitve;

u ad mi se svijet pretvorio,

a svi ljudi pakleni duhovi“….