Vanina zaštita prirode “iznutra” od nas samih

Crnogorska vajarka Ivanka Vana Prelević, Radovan Grujić i Zoran Živković dobitnici su su nagrade “Milunović, Stijović, Lubarda“, a nagradu za najbolju izložbu u protekloj godini dobila je Tijana Gordić.
Odluku o nagradama donio je žiri koji su činili: predsjednica Ljiljana Karadžić i članovi Zdravko Delibašić Beli, Ratko Odalović, Pavle Goranović i Aleksandar Čilikov.

Naziv rada Vane Prelević je iz ciklusa “Zarobljeni pejzaži” i predstavlja objekte na zidu (diptih) kutijastih oblika od betona na kojima je umjetnica radila pejzaže. Izvodila ih je u kombinaciji nespojivih materijala (komadići vatelina, cementa i žičica).
“Žice na ovim objektima su kao šavovi kojim pokušavam da zakrpim poslednje komadiće ˊnebaˊ.  Konture pejzaža prelivala sam cementom akcentujući  nekontrolisanu urbanizaciju. Na ovaj način želim da podcrtam osjećaj neuravnoteženosti između savremenog života i prirode.

Betonskim krajolikom ˊzarobilaˊ sam pašnjake sa ovčicama koje bezbrižno pasu”, kazala je naša prestižna umjetnica za portal Radio Skala.

Razgovarala:  Dubravka Jovanović

Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore, u božjom rukom klesanoj državi.

A ljudskom pohlepom i nekontrolisanom gradnjom i nebo i more izgubiće plavet.

Da se ne ugase gorske oči naših jezera, biserna voda rijeka i smaragd mora na ovom komadiću ljepote i kontrasta crnogorskog krša, umjetnik brine.
Jer mu je duša dublja, a nerv jače treperi. Otud bunt i opomena Ivanke Vane Prelević, vajarke i scenografkinje, koja bi da svojim umjetničkim glasom, dlijetom i kistom spasi što se spasiti da.

Ova poznata crnogorska umjetnica traga u pronalaženju lijeka, postavljajući sebi u zadatak misiju spašavanja prirode, sa željom da, kako reče,  zakrpi posljednje komadiće neba.

Skala: Vaši objekti, instalacije, znakovi su pored puta sa ogromnim STOP ovovremenoj bezdušnosti ljudi koji otimaju, gase i gutaju prirodu i njenu blagodet. Pašnjake i livade pokrivaju sivilom betona, soliterima paraju nebo, ruše brda i mijenjaju geografiju zaliva, ponte i vale cementom su optočili.
Nije li ovo Vaša borba protiv silovanja prirode i smatrate li da još nije prekasno?

Vana Prelević:  Moja reakcija na ekološku problematiku, na lokalnom i globalnom nivou, datira još od magistarske izložbe na vajarstvu gdje sam za izradu skulptura koristila otpad od zarđalih mašina. Kontakt sa odbačenim predmetima podrazumijevao je i kontakt sa napuštenim prostorima koji su dodatno upućivali na ljudsku nebrigu.
Radove na temu Recikliranje s(a)vjesti iz 2010. god. tretirala sam na drugačiji način, u odnosu na prethodne. Ovaj koncept metaforičkog značenja odnosio se na recikliranje društvene svijesti i savjesti, a ne na recilkliranje odbačenih predmeta. Na otpadima koji nas okružuju preovlađuju predmeti masovne upotrebe. Ove predmete sam redizajnirala u specifičnu ekološku modnu liniju koja podrazumjeva  zaštitu prirode “iznutra”, od nas samih.

Proces se nastavlja  izložbom pod nazivom “U snu san” iz 2015 godine, gdje sam akcentovala problemska pitanja naše civilizacije: otuđenost, uspavanost  i indiferentnost savremenog čovjeka.

Najnoviji rad, za koji sam dobila nagradu ULUCG-a, su objekati na zidu, diptih od betona na kojima sam radila pejzaže. Izvodila sam ih u kombinaciji nespojivih materijala (komadići vatelina, cement, žičica). Žice na ovim objektima su kao šavovi kojim pokušavam da zakrpim poslednje komadiće “neba”. Konture pejzaža prelivala sam cementum, akcentujući  na nekontrolisanu urbanizaciju. Koliko god da moj najnoviji rad djeluje pesimistično, osjećam potrebu da ukažem da se prema onome što nije izgubljeno pažljivije odnosimo.

Skala: Nježna ruka i krhka duša Vaša, a tako čvrst potez vajarskog izražaja u teškim materijalima koje savladavate, poput kamena, cementa, žice od kojih radite simbole, znakove, kao u ovom vašem nagrađenom radu.

Vana  Prelević: Oduvijek sam imala potrebu da istražujem u raznim materijalima, bez obzira koliko zahtjevan i težak bio proces obrade

Ispitivanje raznih materijala, kako u tehničkom tako i u izražajnom smislu, nudi velike mogućnosti osvježavanja i umnožavanja ideje. Najzanimljivije mi je kombinovanje naizgled nespojivih materijala kojima, na neki način, otkrivam svoju ličnost, svoje karakterne osobenosti.

Skala: Savremenim  i  brzim životom u kome se  ljudi ponašaju kao da poslije njih nikada niko neće živjeti i nikome ne treba ništa ostaviti u nasljeđe, izranjavan je  prostor. Gasi se selo, sve je manje zelene livade za cvijet i za leptira. Ovce su atrakcija na po kojem pašnjaku. Djeca nam rastu uz elektonske uređaje. Virusi haraju, pošast, ratovi.
Vaša duhovna kičma se ne miri, tražeći  lijek ovoj planeti.

Vana  Prelević: Nameće se pitanje kako sačuvati prirodu od nas samih kada čovjek teži životu koji se kreće u suprotnom smjeru od prirode. Međutim, mislim da je za svakog pojedinca važno da se izbori sa lošim navikama i svojim primjerima ukaže na humaniji odnos prema prirodi. To je malo na globalnom nivou, ali za pojedinca je važno da živi u skladu sa prirodnim potrebama. Raskorak između čovjeka i prirode, čovjeka i društva nikada, posmatran sa našeg stanovišta, nije bio tako velik i težak. Gubimo sebe, udaljavamo se od svoje izvornosti, što se reflektuje na nehuman odnos prema našoj okolini.

Skala: Zašto je, po pravilu, veliko, lijepo i neponovljivo ono tako obično i svakodnevno, ono čiju vrijednost osjetimo tek u punom doživljaju, onda kada ga nema, ili kada ga izgubimo?
Vi bi da ovčice bezbrižno pasu a da se ljudi vrate sa zabludjelog puta?

Vana Prelević : Kroz ove radove cilj mi je bio da nametnem  pitanje, na koji način stimulisati elementarnu građansku svijest i potaknuti na neophodnost odgovornog odnosa prema prostoru koji nas okružuje?

Na ovaj način želim da podcrtam osjećaj neuravnoteženosti između savremenog života i prirode.

Na betonskom pejzažu, jasno sam izdvojila, kao ostrvo, utisnut dijelić pašnjaka na kome pasu ovčice. Namjera mi je bila da ukažem na otupjelost društva koje bez obzira što mu se životni prostor sužava i dalje bezbrižno “pase”. Čovjek je navikao na pejzaž od betona se kojim se srodio, i sve manje se odupire devastacijama koje, iz dana u dan, mijenjaju i dehumanizuju njegov egzistencijalni prostor.

* * *

Ivanka Vana Prelević rođena je  u Podgorici 1965. god.

Diplomirala 1990. i magistrirala 1995 god. na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu, na odsjeku vajarstva, u klasi prof. Miodraga Živkovića. Na istom fakultetu magistrirala 2006. godine na odsjeku scenografije, u klasi prof. Geroslava Zarića. Član ULUCG-a od 1992. god.

Od 1995. stalno zaposlena u Crnogorskom narodnom pozorištu kao scenograf, a od 2006. do 2010. godine bila angažovana na scenografijama u  Atlas TV. Učestvovala  je kao autor scenografije, kostima i lutaka na preko četrdeset pozorišnih i baletskih predstava. Dobitnica je četrnaest  nagrada. Imala je dvanaest samostalnih izložbi i preko stotinu kolektivnih u zemlji i inostranstvu.