Uspješna politički nevidljiva pravosudna tehnologija

Piše: Slavko Mandić

Kad zataje drugi, tu je Ustavni sud da sve dovede u red. I onda i nenormalno bude normalno. Jer je, kako reče moj vrli prijatelj, pravnik sa znanjem i zvanjem Zoran V, samo nebo iznad ove institucije. To je tako bilo nekad. Sada je neko mutno nebo koje nam prospe prljave kiše, tuče nas i gradom i gromovima bije. I požare nam podmeće preko nekih svojih zemaljskih izaslanika. Zasluženo, reče jedan bradati u prolazu. Složih se s njim, prvi put i jedini od nastanka. Po tom pitanju  Ustavni sud ne može pomoći, jer jednostavno nije nadležan. A i nema ih koliko bi trebalo da śednu za trpezu i izmozgaju problem toliko dobro da mu ne može bit zamjerke. Osakaćen je malim brojem sudija, pa ne može da se ufati u koštac ni sa onim dnevnim problemima, koji bi laki bili i za pripravnike u Osnovnim sudovima, odakle je dobar dio njih došao u ovu prestižnu instituciju pravnog sistema. Pa tako ni sa onim ozbiljnim, poput Temeljnog ugovora, kojim je Dritan Crkvi Srbije dao državu usred Crne Gore, pa čik ako može da uđe sad država i uvjeri se da je bronzani spomenik koljaču, kvislingu i fašisti, četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, u tamošnju crkvu, u koju ga je smjestio šef polovine srbijanskih popova u Crnoj Gori  Metodije. Da mu se generacije naše mladosti klanjaju, jer nije bilo boljega koljača muslimanske nejači, žena, đece i staraca od te „junačine“ krvavih ruku. Koji nije štedio ni pravoslavnu „braću“ a ni ostale narode sa kojima ne bi tvorio nikakav suživot.  Ustavni zna što drugi ne razumiju i vidi ono čega nema, što je u stvari politička stelt (nedidljiva) pravna tehnologija. Da, razumijem da ne razumijete. Ni ja pravo da vam kažem, ali kako drugačije objasniti neke postupke, koje laicima, a i pravnicima, i to ne  ovim sa pošto diploma, do onih drugih  koji su dobro grijali škanj da bi položili Ustavno pravo i tako znali u podne i po noći što tamo stoji i koja to prava imamo koja moraju poštovati i oni koji imaju priličan dio moći u represivnom aparatu, a kamoli obični građani. Pitao me još jedan prijatelj od integriteta i časne riječi, Mihailo B, gospodin iz pete, ima li neko u ovoj zemlji da postavi pitanje i zatraži da se Ustavni dovede u red. Nemamo mi takve, rekoh mu i završismo o tome priču na taj način. Uz još jedan nevažan, ali svakako istinit podatak, o kome ćemo nekom drugom prilikom.

Dakle, ako je tačno, a nema razloga da ne vjerujemo advokatu Miroju, Ustavni sud Crne Gore je usvojio ustavnu žalbu koju je podnio u ime svog klijenta Danila Mandića, i utvrdio da je rješenjem Apelacionog suda Crne Gore od 12. juna 2025. godine njegovom klijentu povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz članova 29. stav 1 i 2 i člana 30. stav 1. Ustava Crne Gore, kao i pravo iz člana 5. stav 1 tačka c) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Eto, nakon svega što je bilo, Ustavni sud je vidio da baš to što je bilo, možda uopšte nije bilo. Ne dovodeći u sumnju njihovu odluku, ipak moram reći da su nenormalne temperature koje krive sliku čak i u ogledalu. Gledate se, jeste vi, ali nije baš da jeste. Jer vam je povrijeđeno pravo po navedenim članovima pa je tako, vjerovatno zbog ekstremne vrućine, zgaženo i vaše zagarantovano pravo  na bezbjednost i slobodu i svako drugo što preferira Evropa kao krunsku odbranu temeljnih ljudskih prava. Pa ako vam se i učini da ste nešto viđeli, i da su to nešto viđeli i neki drugi, to uopšte tako ne mora biti. Jer onaj ko to najbolje vidi je u stvari sve vidio. I zato je donio odluku i svima je pao krš sa crca.
Danilo Mandić je osumnjičen da je u noći između 18. i 19. aprila ranio Darka Perovića i Arisa Turkovića te da je te noći koristio automobil Skupštine Crne Gore. Nije jasno po kom osnovu je koristio skupštinski đip, jer je provjereno da on ne radi u tom visokom domu, kako ga zovu poslanici, mada on nikad niži nije bio. Moguće da je jedini razlog zakonskog korišćenjea vozila, njegova rodbinska veza sa vojvodom od Skupštine, Andrijom Mandićem, koji mu je rođeni stric.

Śetimo se i da je vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović saopštio neposredno nakon  svega, da ključni dokazi koje je policija prikupila upućuju da je bratanić predsjednika Skupštine Andrije Mandića, Danilo Mandić pucao pomenute noći kada je ranio Darka Perovića i Arisa Turkovića te da je kritične noći korišćen automobil Skupštine. On je to saopštio na kontrolnom saslušanju pred Odborom za bezbjednost i odbranu, gdje je odgovarao na pitanja članova tog skupštinskog tijela, naglašavajući da je policija djelovala apsolutno zakonito u odnosu na slučaj Danila Mandića.
Ali, i nad popom ima pop. U interesu pravde i zaštite čovjeka, bez obzira što su sudovi tvrdili da postoji osnovana sumnja, krovni svih sudova je krenuo da pažljivo i krajnje stručno, ne propuštajući baš ništa, rasvijetli ovo što je već pokušavano da se ostavi u pomrčini. E eto očekivanog čuda. Utvrđeno je da izvedeni dokazi, na način na koji su ih ti sudovi tumačili, ostavljaju ozbiljne sumnje u pogledu toga ko je i na koji način izvršio predmetna djela.

Dakle,  istaknuto je da obrazloženje rješenja o produženju pritvora nije sadržalo detaljne razloge koji bi opravdali pritvaranje, što predstavlja povredu prava na slobodu i bezbjednost.

Ma nema se  što dodati. Može se samo oduzeti. I to od države značajna odšteta za učinjene propuste i neznanja, definisana pažljivom intervencijom Ustavnog suda. Jer, svakome je jasno da se ne može neko optužiti za ranjavanje noge, ako u date dokaze ne isporučite i tu ranjenu nogu. Stavite je u kesu uz ostale dokaze, pa kad nadležni budu razmatrati ima li ili tu nema elemenata koji se traže, jesu li meci u toj nozi ili nekoj drugoj i na nekom drugom mjestu. Da li  se uopšte pucalo i je li na lice mjesta bio skupštinski đip? Mnogo je korisnih nejasnoća pa je sigurno da će Ustavni morati još precizno da rabota da bi i najsitniji detalj bili opisno obrazloženi, a sve u skladu sa Ustavom i zakonima. I da se razumijemo, ovo sve nema nikakve veze sa stricem. Pravda, makar ova naša, ne priznaje tu vrstu nečega.