Umjetnost je pravo na profesionalno izražavanje uma

Marija Sarap, crnogorska dramska spisateljica, scenarista i konceptualna umjetnica ne miri se sa devijacijama savremenog, bezdušnog svjetskog poretka u kome ljudi gube identitet, dignitet,sopstvo, svodeći se na puki broj. Umjetnica je svoj stav izrazila  performansom na nedavnoj konceptualnoj izložbi u Kotoru,  pod nazivom 7K Novus Ordo Mundi” /”7K New World Order”što u prevodu sa savremenog kompjuterskog slenga znači SICK – (na crnogorskom  bolest),objasnila je Sarap za portal Radio Skala.

SKALA: Zamiljivo ali ne i neubičajeno da se umjetnici „ogledaju“ u raznorodnim umjetničkim pravcima. Obzirom da ste dramski pisac i scenarista, kako ste i kada prepoznali sebe u konceptualnoj umjetnosti?

SARAP: Umjetnost doživljavam kao začudnost uma koju (očigledno) samo odvažni i pomalo škicani (od nazovi normalnog svijeta) imaju pod kožom kao pravo na profesionalno izražavanje uma.

Dakle, to ide ovako… ONI/MI se drznu da usade misao, (možebiti) samo onima koji je  razumiju  u cjelosti ili pak djelimično. Pa nije svakome dato da To iz sebe,  doživljeno i iskustveno sopstvo prenese drugome. Potrebna je petlja, koju najčešće nazivamo darom. Kasnije su to (kritičari, istoričari i ostali vrli pametnjakovići) preinačili u umjetnost. Sve zavisi iz kog ugla i ko gleda.

Zaludu je da se trudite ako nikoga ne pokrenete. Nije bitno gdje i kuda. Važno je da se To „vaše“ nekoga tiče. I onda se naziva opštim mjestom, pa vas mogu razumjeti i bez tumača i eksplikacija.

Baš ovako doživljavam sebe. I sve one koji imaju svijest o sebi i „umjetnostima u sebi“. Naime, svako od nas zna ponešto iz nekih umjetničkih pravaca, stilova. Neki od nas imaju strast, progon, moranje, da se prepuste nekoj od tih začudnosti, koje „stanuju“ u umjetnostima. Tako se pjeva, slika, piše, pleše… tvori umjetnički rukopis. I uvijek radimo ono što smo zapravo mi sami. Ako smo pisci, pišemo o sebi, da postanemo bolji nego jesmo. Ukoliko smo u likovnostima, koristimo tehnikaliju da izrazimo, opet sebe… I sve to radimo zarad katarzičkog flesha koji nas opet i opet, dovodi na putanju stvaralaštva dok se ne ispraznimo, pa sve tako u krug.

Konceptualna umjetnost je samo „preskočena rampa“ u drugačiju verziju sopstvenog izraza. Sigurna sam u čitanje svog „rukopisa“ kroz koncept – ideju onoga što želim poručiti populusu. Nije mi bila namjera, već je proces iz skulpture doživio nadogradnju u priču 7K.

SKALA: Što kao konceptualna umjetnica poručujete svojom audio-vizuelnom estetikom u izloži „7K NOVUS ORDO MUNDI / 7K NEW WORLD ORDER“?

SARAP: Živimo u bolesnom svijetu, a to je bukvalni prevod kompjuteraškog slenga gdje 7K znači sick (engl) ili na crnogorskom jeziku – bolest. Kad tome dodate ostatak koji na latinskom i engleskom znači Novi Svjetski Poredak imate koncept koji jasno govori o kritici postmodernističkog društva koji više nema obrise humanoidne civilizacije.

Skulpture su u tigli (crijepu) izrezane u formatima prošlih svjetova. One su lanterne, tvrđave, prozori, puškarnice… to je baš ona „svjetlosna šifra“ iz baš one dimenzije koju smo iznevjerili i zamjenili sa ovim IP kodovima (da ne nabrajam dalje). Usput smo dobili i zvanične brojeve: JMB, ID i sl. Takođe smo obesmisli sebe i sve oko sebe u čekanju broja, datuma, obilježavanja istih… I izgubili sve. Identitet. Dignitet. Ljepotu življenja.

Traka koju nosim za vratom je moj broj, koji vama ne znači, niti treba značiti. Eto, baš tako latentno i indiferentno postajemo samo broj. Onaj koji ne znači nikome ništa.

Zbog toga je Mocartova misa Lacrimosa „intro“, kojom želim ubosti u oko, prsa, da nestane daha… sve nas koji pristajemo da budemo broj. Sredstvo bolesnog društva i poretka koji nas stavlja u situaciju da „blinkamo“ na prazno i da se molimo Bogu Internetu.

SKALA: Kako će „živjeti“ instalacija 7K? Planirate li ponoviti ovaj koncept u Crnog Gori?

Kod nas ću svakako ponoviti, ali sa nadogradnjom i drugačijim pristupom. Za mene je ponavljanje istog besmislica. Umjetnost je živa tvorevina uma. Ona mora da „živi“ svije manifestacije.

Naime, pripremam se za međunarodnu izložbu u Londonu povodom 25 godina od osnivanja profesionalnog Art magazina „Universal Colours“ sa sjedištem u Helsinkiju i Londonu. Komisija EU/MAN je selektovala moje radove koji će učestovati sa najboljnim umjetnicima svijeta . Iz BIH učestvuje Mensura Jahić koja je proglešena za najboljeg umjetnika u svijetu 2015 godine od strane meritorne komisije „Universal Colours“. Imamo i crnogorskog slikara, Irvina Masličića koji če se na ovoj izložbi presdstaviti sa već selektovanim radovima iz opusa Podvodni svijet.

Vjerujem da ćemo se ponaosob predstaviti kako spada, ali i kolektivno. Oni su naime dio moje postavke, koncepta. Imaćemo brojeve. Vidljive. Znakovite. Naše kodove. S tim što smo kao „narod“ svjesniji od mnogih iz tih svjetova – Novog svjetskog poretka. Mi smo naučili na borbu i znamo šta je muka i bol. To nas ne umanjuje, več naprotiv. Dokazuje da bara-bar idemo na predstvljanje onoga što jesmo i da znamo šta nam se sprema. Za sve smo i do sada bili naredni. I sa brojevima čemo se ćerati!

SKALA: Umjetnost kakvu je sagledavate u svom objedinjenom stvaralaštvu, po Vama ima „vidljivost“ u CG medijima? Zbilja, kako sve to funkcioniše?

Fukcioniše kao i sve u našem društvu – nikako. Svi smo na margini, a ponajviše umni ljudi. Politički i sociljalni rijaliti je preskočio u našu zbilju. Teško je to objasniti. Legnete sa jednom informacijom a živite nešto sasvim drugo.

Mediji nisu nikad bili nesretniji (čast izuzecima). Zamislite kad nas vijest o vanzemaljica ne pogađa. Znamo da je fejk.

E sad zamislite kao izgleda to „zvjezdano nebo“ iz umjetnikove vizure,bez podrške, mecene, i medija da ih ne spominjem (od šunda i gliba).

Valjda će i ovo proći. Ali se tim rerfenom tješimo već nekoliko decenija, a odosmo u fundus sopstvenog integriteta.

Dakle, žalosna je i vidljivost i nevidljivost.

SKALA: Kuda ide Vaš opus nadalje? Imate li izoštren fokus ili čekate „okidač“ koji to zapravo stvara u Vama?

Idem naravno dalje. Moram. To je sastavni dio moje životne metrike. Uz mene idu i oni koi me mogu pratiti. Na tom putu samo najuporniji ostanu. Sve ostale spali neki oganj. Najčešći „saveznici“ takvih neuspjeha su sujeta i nerad. Zato sarađujem sa ljudima koji imaju „koncept“. Ovo govorim jer ako govorimo o konceptualnoj umjetnosti, potrebni su saradnici. Oni će biti moje „oči i uši“. Audio-vizuelni zraz je prostor koji me čini živom. I zdravom naravno.

Dubravka Jovanović