Umjesto Trinaestojulske ili bar Njegoševe nagrade, Marku Šubari prekršajno ćeranje?

Kovačević i njegov odraz

Piše: Slavko Mandić

Gospodo iz Višeg podgoričkog suda, vjerujte da pojma nemam što ste gubili vrijeme i zasijedali oko toga nepotrebnog pitanja da li je Marko Kovačević kriv ili nije? Nije, reka bi vam svaki pošteni Srbin u Crnoj Gori i po koji još preostali Crnogorac. Taman posla da bi śor Marko, kojega od milošte zovu šubara, a nije jasno važi li mu taj nadimak i kad zvijezda upeče na više od 40 stepeni celzijusovih, prozborio i riječ jednu koja bi se mogla protumačiti kao govor mržnje. Taman posla. Ljepota ga je bilo gledati dok je sa popovima vrtio pogaču, a istovremeno i milina slušati kad je zborio sve onako kako svi njegovi sljedbenici i prijatelji misle. Pa kud ćeš išta od toga sladostrasnije?
Moga bi se zaklet u sve bogove ovoga svijeta da je gest  gradonačelnika Nikšića za svaku pohvalu. Prepun iskrenog patriotizma, bez ijednog elementa bića krivičnog djela, kako to zbore državni pravnici, a mi laici pojma nemamo o čemu se radi, ovaj rodoljub je pokazao pravo lice koje vlastitoj pastvi na ponos služi. U konačnom, tako su se izjasnili oni koji znaju, oni stručni i sad više nema bojazni da je rečenica koju je izgovorio Kovačević tokom obilježavanja 166 godina od bitke na Grahovcu u junu prošle godine, sada potpuno čista i u svojoj suštini apsolutno nevina. A djelovala je u najmanju ruku rogobatno i možda malo izgledala da naginje na neku opasnu retoriku. A uopšte nije. Ni slučajno. Upravo obrnuto!

On je kazao (a on je śor Marko) da će sa onima koji neće da budu kao braća postupiti kao prema Turcima. Nije mi jasno što je podnosilac krivične prijave u toj jasnoj rečenici vidio nejasno? I đe je tu izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje? Ama niđe, ljudi moji. Sve se to nešto nekome pričinjava. Ili bi možda neki od mase pojedinaca da satanizuju milolikog, potpuno benignog emotivca, koji, bez ikakve sumnje neizmjerno voli i Turke i Crnogorce. Tako sam po slobodnom ubjeđenju, što mi garantuje Ustav iz nekog ranijeg peroda, ja razumio njegovu poruku. A oni zli su se obrušili na nevinog. Kao i onda kad je pokazao srednji prst, a svako čiste pameti je vidio da je prstom čistio zamagljeno staklo na satu. Da bi precizno vidio koliko je još od himne ostalo. Jer, nešto nije moga na noge da stoji. Boljele su ga više od himne, koju je jedva do kraja izdržao. A ovi drugi, ovi-znate na koje mislim, drvlje i kamenje na zakletog patriotu. Na istinskog borca za novi enterijer u Đurđevim stupovima. Nepravedno zaista. Je li ustao na himnu? Jeste! Pa što ćete više? Bila je vlaga u sali i malo je falilo da mu se URA oko zgloba lijeve ruke bestraga i da prestane da cuka vrijeme. Da nije prstom to oposlio, osta bi bez URE, a to se tada nije smjelo desiti. Antifašista Marko je u tom trenutku pokušaja prekrajanja njegove uloge i (ne)djela stajao do preśednika države koji, po običaju, ništa nije vidio. Kao ni onda što nije čuo ni riječ od onoga što je sˊ govornice u Andrijevici zborio nečesovi  skandalozni preśednik tamošnje SO Vesko Raketić. Ne, zaista, nije ni glasa čuo od onoga što je ovo funkcionersko andrijevačko kazalo zborilo toga dana. Jer da je čuo da je rekao da oni koji kliču “E viva Montenegro!” na Cetinju se nikada neće vratiti na vlast, jer su to fašisti i montenegrini, a usputno se pogrdno odnio i prema državnoj himni, od koje se na sjednici čuo samo instrumental”, Jakov bi zasigurno munjevito i oštro reagovao. Kao i toliko puta do sada u raznim sličnim (ne)zgodama.

No, nije to ovđe predmet diskusije. Prateći situaciju u Crnoj Gori, prvenstvenu onu ekonomsko-trgovinsku, vidimo da su Turci zauzeli dobar dio urbane teritorije i tu osnovali firme, otvorili kafane, restorane, prodavnice i svašta još. Priznaću, sa svojim drugom Acom nikad niđe slađi burek nijesao smazao no onomad u Podgorici, u pekari koju drže Turci. Rekla mi Svetlana đe je to i ja poitam da što prije završim emisiju kako bi stigao da mi pred nosem ne zatvore. E pa na te takve Turke je mislio Kovačević. A da na koje drugo? Ko neće kao braća, njemu će se davat da prave male bureke i pitice. Minijaturne, sa vrlo malom zaradom. Ne veće od srednjega prsta. Ništa drugo. A ko ˊoće bratski, budući da su bili pet stotina godina više no braća tamo neđe đe Kovačević preferira da mu je domovina, njima će se ustupiti cijelo prizemlje. Budu li još bolji od nauma, i cijeli sprat pride. Eto jasnog objašnjenja na koje je to Turke mislio Kovačević.

Zato je odluka Višeg suda potpuno na mjestu. Mada, ne baš potpuno, jer mi opet nije jasno što su rekli da je Kovačević učinio prekršaj? Pa zar nijesam sve objasnio potanko da i neznaveni razumije. A kamoli slamno tužilaštvo?

Baš mi nije jasno što se ovo dešava u našoj Crnoj Gori? Sad će Kovačević, umjesto da dobije Trinaestojulsku nagradu, ili Njegoševu sa kapelom Karađorđevića, odit kod sudije za prekršaje. Mislim ipak da neće, bez obzira što se na takvu neku nepravilnost društvo od pravde sprema. Jer je jak Marko, od milošte Šubara.

Zato je ipak, da bi vuci bili siti i sve ovce na broju, radi sigurnosti u krajnji epilog, trebalo u funkciju staviti odgovarajući moleban paket namijenjen za ovakve rabote. Valjda je zaslužio Marko, koji je ulagao u tu isplativu investiciju i šakom i šubarom. Od našijeh para, razumije se.