Uloga sirotinje raje u buni protiv dahija

Slavko Mandić

Bože mili čuda velikoga
kad se šćaše po zemlji, sad umjesto Srbiji ubacuje se Crnoj Gori, da se, kako nedavno reče novokomponirana svetosavska iz Batove prijestonice vaskolikog kamionsko-asvaltnog turizma, budvanska Boženijus, koncept građanske države ne promijeni, jer on ne može i neće biti ugrožen.
Zato u poetsko-političkom inspiratoriju sad već prepoznatljive madam, riječi dalje idu prekomponirane u skladu sa evropskim standardima kojima stoljećima teži ova apostolka u očekivanju. Uz onu čuvenu sekvencu iz filma „Balkanski špijun“ …a mene ako se na Dan bezbjednosti śete, śete… koju izgovara dvojnik današnje budvoglave intelektualne ličnosti, Ilija Čvorović alijas Boženijus, koji je svoj posao završio kako treba i dolikuje ličnosti i (ne)djelu koja se svojski trudi(la) da utuli luču koja je obasjavala cjelokupni crnogorski prostor.

Dakle, sad početak Bune protiv dahije izgleda ovako:
Bože mili čuda velikoga
kad se šćaše po zemlji Crnoj Gori…

Ali, kako to u historijskim previranjima obično biva, snaga promjena (bez)svijesti crpi se upravo iz mudrosti naroda, sa koje god planete on dolazio. Zbog toga je, budvanska svetosavka digla obje ruke za izmjenu evropskih u antievropske tužižilačke zakone, jer se s pravom poziva na nastavak pjesme koji jasno kaže da drugi treba da postanu sudije. Tužioci, u ovom slučaju, ali to je sasvim svejedno. Doće i sudije na red, samo bože zdravlja.

Problem koji ne uočava naša istaknuta moralno svepodobra i nadasve mudroka buduća apostolka, ako je vjerovati njenom sopstvenom vjerovanju, pjesma kaže da se tu nalazi i neka raja koja je navodno sirotinja. A sirotinja, poznato je iz iskustva cijela naroda, globa ne može davati, što će reći poreza i doprinosa apostolatu, pa eto bruke. Što da čini jadna vlast, kukala joj majka.
-Biće bruke, neko reče.

-Neka! I mora više, prolomi se metafizikom kroz vrijeme.

Tu se pjesma dalje komplikuje, pa je, iz razumljivih razloga nećemo nastaviti tumačiti, ili razlagati, po principu današnjeg razlaganja države.

Zato ćemo se osvrnuti na kićenje Batove prijestonice turizma zastavama bračne države iz susjedstva. Vidimo čudo neviđeno. Vijore se visoko, kao da su usred Čačka. Ili bolje Valjeva, jer kažu da je odatle nešto krenulo i polećelo ka Ravnoj Gori, da bi nakon skoro vijeka slećelo po sred Budbe.
A naša karijerna svetosavka, buduća apostolka po ličnom nadanju reći će muški, udarajući ničim u trpezu: Koncept građanske države ne može i neće biti ugrožen!

Bij se bruko, imaš s kime, kazaće raja, iznemogla od svačega, hvatajući se za konac Početka bune, razumije se, protiv dahija, svake vrste:

Car umrije, a mi ostadosmo,
I mi našeg cara ne slušasmo,
Već veliki zulum podigosmo:
Pogazismo njihovo poštenje,
Svakojake b’jede iznosismo,
I grijotu Bogu učinismo,

Sad su ‘nake postale prilike,
Sad će netko izgubiti carstvo.

-Bog te čuo, neko će iz mase dobačiti pred parlament. A neko drugi dalje do Vlade, a neki treći najdalje među narod. Ču se cika i najednom sve utihnu.
Bože mili čuda velikoga…

Slavko Mandić