Ukidanje čovjeka: Sociološko-antropološki ogled o kraju ljudske subjektivnosti u eri tehnosfere

Dr. sc. Zulfo Ahmetović

Savremeno doba obilježeno je dubokom transformacijom čovjeka — ne više samo kao društvenog bića, već kao ontološkog entiteta. Tehnosfera, kao kompleksan sistem digitalnih tehnologija, automatizacije i algoritamskog upravljanja, sve više prodire u temeljne strukture ljudskog postojanja: percepciju, sjećanje, jezik, tjelesnost i duhovnost. U tom novom poretku — koji se više ne zasniva na narativima istine, smisla i slobode, već na efikasnosti, programabilnosti i permanentnoj dostupnosti — čovjek ne nestaje fizički, ali nestaje kao subjekt.

Knjiga Ukidanje čovjeka predstavlja teorijski odgovor na ovu krizu. Ona nije samo lament nad gubitkom humanističkih vrijednosti, već dubinski dijagnostički ogled koji mapira simptome ontološke erozije čovjeka u eri vještačke inteligencije, postbiologije i digitalnog nadzora. Autor ne pristupa temi sa stanovišta tehnofobije, već promišljeno i kritički, istražujući kako se promjene u tehnološkoj infrastrukturi reflektuju na promjene u antropološkom temelju.

Esej koji slijedi strukturiran je u pet tematskih cjelina koje prate logiku progresivnog gubitka ljudske subjektivnosti. Od dezintegracije memorije i tijela, preko prelaska u postbiološki režim mišljenja, zatim kroz logiku nadzora i potrošnje pažnje, sve do urušavanja etike, istine i intelektualnog otpora — analiziraju se poglavlja knjige kao refleksije dubinskih procesa koji zahvataju savremenog čovjeka. Cilj ovog ogleda nije samo interpretacija teksta, već i otvaranje prostora za teorijski otpor: pitanje kako sačuvati duhovni, etički i kritički integritet u vremenu tehničke totalizacije.

Već sam naslov aludira na kraj jedne epohe — epohe čovjeka kao misaonog, autonomnog i slobodnog bića — i ulazak u novu paradigmu postčovječanstva, u kojoj se brišu granice između prirodnog i vještačkog, ljudskog i neljudskog, istine i manipulacije.

Osnovna teza ove studije jeste da se čovjek više ne uništava spoljašnjim pritiskom, nego iznutra — kroz kulturne, tehnološke i diskurzivne promjene koje podrivaju ideju čovjeka kao slobodnog, autonomnog i moralnog bića. Ključno pitanje nije više samo „šta je čovjek?” nego „da li čovjek još uvijek postoji kao kategorija koja ima ontološki i etički sadržaj?”

I. UKIDANJE ČOVJEKA I ANTROPLOLOŠKA KRIZA 

Naslovno poglavlje Ukidanje čovjeka sugeriše duboku ontološku promjenu — dehumanizaciju kroz tehničko modelovanje čovjeka. Autor dijagnosticira procese u kojima se brišu osnovne oznake čovječnosti: memorija, jezik, tijelo i vrijeme. Ovo poglavlje predstavlja temeljni filozofski okvir knjige. Autor tematizira kako čovjek, kroz tehnološki progres i ideološku prilagodbu, postepeno gubi svoje ključne ontološke dimenzije: slobodu, dostojanstvo, duhovnost i odgovornost. „Ukidanje” se ne događa silom, već dobrovoljno, kroz prilagođavanje sistemima moći.

U poglavlju Gubi li čovjek svoju memoriju?, ljudska svijest postaje fragmentisana, ovisna o digitalnim uređajima, a lično sjećanje zamjenjuje algoritamski upamćeni trag. Pamćenje prestaje biti intimni čin, a postaje eksterni servis.

Poglavlje Šta je danas ljudsko tijelo? promišlja postmoderno tijelo koje nije više prirodno i simbolički zaštićeno, već eksponirano, nadgledano i razmjenjivo. Gubitkom oralnosti (Kraj čovjeka usmenog doba) i rukopisne individualnosti (Kraj pisanja rukom), autor ukazuje na simbolični kolaps subjektiviteta: čovjek se više ne izražava vlastitim kodovima, već posuđenim tehnologijama. Jezik se digitalizuje, a izražavanje postaje šifra — predvidiva i programabilna.

Uvođenje pojma homo globalis u istoimenom poglavlju upućuje na dezinkarniranog čovjeka koji gubi vezu s lokalnom kulturom, jezikom, krajolikom i zajednicom. Vijek usamljenih ljudi i Kraj dokolice? razotkrivaju psihosocijalne efekte: čovjek je funkcionalan, ali ontološki dezorijentisan — ubrzan, hiperproduktiviziran, ali bez prostora za kontemplaciju, za nerad koji je nekada bio izvor kulture i duha. Ova cjelina predstavlja jezgro kritike moderniteta u kojem tehnologija mijenja čovjeka brže nego što on to može percipirati i razumjeti, čime se gubi antropološka stabilnost.

II. TEHNOLOŠKA POSTBIOLOGIJA I DIGITALNA TRANSFORMACIJA 

Poglavlja Postbiologija, Duhovne mašine, Intelelektronika, Književnost u svijet(l)u vještačke inteligencije i I Narcis i Janus analiziraju prelazak čovječanstva u postbiološku epohu. Autor koristi transhumanistički okvir kako bi opisao prelazak s biološke subjektivnosti na tehnološku funkcionalnost. Čovjek postaje kod, podložan reprogramiranju, izgubivši suštinu utjelovljenog bića koje misli, osjeća, i pamti u tijelu.

U Duhovnim mašinama i Intelelektronici propituje se ideja o digitalnom umu — sintetičkom entitetu koji preuzima kreativne, misaone i čak duhovne funkcije. Umjetna inteligencija nije samo alat, već nova instanca značenja. Pitanje autorstva, etike i odgovornosti više nije moguće razriješiti u starim humanističkim okvirima — nastaje svijet u kojem je stvaralac algoritam, a stvaranje postaje operacija bez transcendencije.

Poglavlje Književnost u svijet(l)u vještačke inteligencije ukazuje na smrt autora i početak perioda u kojem algoritmi proizvode narative, dok se čovjek svodi na potrošača tekstova bez autentičnog značenja. Estetika se automatizuje, a subjekt biva potisnut. I Narcis i Janus metaforički predstavljaju čovjeka razapetog između autoerotskog digitalnog ogledala (Narcis) i budućnosti bez prošlosti (Janus). Gledajući vlastiti odraz, on više ne vidi drugoga.

Autor ovdje upozorava da se ne radi samo o tehnološkoj tranziciji već o antropološkom raskidu s bićem koje osjeća, stvara, pati i traži smisao. Postbiologija je završni stadij jednog dugog procesa razgradnje duhovne i tjelesne cjelovitosti čovjeka.

III. TEHNOLOGIJA NADZORA, MOBILNOSTI I KONTROLE

Poglavlja Brzina kao moderna neuroza, Mašinska mobilnost, Autonomni automobili, Društvo nadzora, Totalitarno-tehnološki nadzor, Digitalni zatvor i Modelovanje čovjekovog ponašanja čine teorijski blok u kojem se razmatra moć bez subjekta: infrastrukturalna moć koja oblikuje navike, percepciju i ponašanje iznutra.

Brzina kao moderna neuroza prikazuje paradoks — što se brže krećemo, to manje živimo. Savremena mobilnost nije oslobodilačka već represivna: prisilna cirkulacija bez svrhe. Brzina zamjenjuje dubinu. Autonomni automobili simbolizuju otuđenje kontrole nad prostorom i vremenom — putujemo, ali ne znamo kuda.

Pojmovi kao društvo nadzora i digitalni zatvor označavaju tihu represiju koja ne traži saglasnost, jer je internalizovana. Nadzor je više estetski nego opresivni fenomen — pruža „slobodu” kroz predikciju ponašanja, ali briše spontanost.

Modelovanje ponašanja ukazuje na prelomni trenutak: subjekt više ne donosi odluke, već algoritmi predviđaju, usmjeravaju i zamjenjuju volju. Autor koristi uvide Deleuzea, Foucaulta i Byung-Chul Hana kako bi ukazao da se moć više ne temelji na zabranama, već na poticajima, a sloboda postaje funkcija programabilnosti. U tom kontekstu, čovjek je podatak, a volja iluzija.

IV. ČOVJEK PRED EKRANOM I TRŽIŠTEM PAŽNJE

Ova cjelina obuhvata poglavlja Šta oči danas (ne) vide?, Sociofenomenologija ekrana, Prodaja pažnje, Čovjek pasivni posmatrač, Homo consumens, Konzumerizam ili humanizam, Robovi potrošači i Bezgotovinsko društvo. Fokus je na medijalizaciji svijeta i transformaciji pažnje u tržišnu kategoriju, kao i na psihološkoj pasivizaciji subjekta.

U Sociofenomenologiji ekrana, ekran se analizira kao prostorno-vremenski aparat koji redefiniše ljudsku percepciju: ne gledamo svijet, gledamo njegovu interpretaciju. Oči više ne vide stvarnost, već prikaz. Sociofenomenologija ekrana nudi teorijski uvid u ekran kao novo božanstvo. Prikaz postaje istina, a ekran formira svijest — stvarnost više nije van ekrana, već u njemu. Prodaja pažnje pokazuje kako čovjekova kognitivna energija postaje tržišni resurs. Pažnja je valuta digitalne ekonomije.

Konzumerizam ili humanizam postavlja osnovno etičko pitanje: možemo li ostati ljudi u sistemu koji sve svodi na potrošnju? Autor poziva na egzistencijalni izbor: hoćemo li biti potrošači želja ili nosioci vrijednosti? Konzumerizam briše etiku, a humanizam se povlači u marginu. Bezgotovinsko društvo nije samo tehnički napredak, već i gubitak anonimnosti, privatnosti i mogućnosti izbora.

Ovdje autor konstruira lik potrošača koji ne zna da je porobljen, jer uživa u spektaklu vlastite pasivnosti. Gledamo sebe kako gledamo, bez želje za djelovanjem. Konzumerizam je forma otuđenja koja više ne zahtijeva silu, jer postaje navika.

V. ETIKA, ISTINA I KRAJ INTELEKTUALCA

Završna cjelina sadrži poglavlja Kome (ne) treba filozofija?, Relativizacija istine, (Ne) bunim se, dakle (ne) postojim, Zašto intelektualci (ne) ćute?, Malo znanja opasna stvar, Postdemokratija, Religija sreće, Totalni menadžment ili „krnji” ljudi. Ova poglavlja razmatraju epistemološku i moralnu krizu savremenog čovjeka.

Autor otvara pitanje kraja filozofije kao kritičke instance. Ako je istina relativizovana, onda ni otpor nema osnova. (Ne) bunim se… ilustrira tišinu savremenog čovjeka koji ne prepoznaje represiju jer je ona ugodna, gamifikovana i emocionalno depolitizovana.

Zašto intelektualci (ne) ćute? razotkriva institucionalizaciju intelektualca — znanje više nije instrument oslobođenja, već prilagodbe. Postdemokratija označava društvo procedura bez sadržaja, dok Religija sreće razotkriva prisilu pozitivnosti i lažnog zadovoljstva.

Krnji ljudi simbolizuju subjekte bez duhovne, etičke i intelektualne cjeline — produkt funkcionalnog društva koje ne traži mislećeg čovjeka, već izvršitelja zadataka. Ovdje autor priziva ponovno buđenje filozofskog duha, kritičke misli i etičke savjesti.

Na osnovu analize poglavlja u knjizi, Ukidanje čovjeka djeluje kao visoko relevantna i interdisciplinarna studija koja spaja filozofiju, sociologiju, tehnologiju, antropologiju i kritiku savremenog društva. Autor, očigledno, ne bježi od složenih pitanja i suočava čitaoca s realnim, ali često zanemarenim posljedicama digitalne i biopolitičke revolucije. Knjiga djeluje kao poziv na buđenje — poziv da se preispita kamo ide čovječanstvo, i da li smo već zakoračili u eru u kojoj čovjek više nije mjera svih stvari, nego samo prividna funkcija u mreži nadzornih, simulacijskih i tržišnih struktura.

Knjiga Ukidanje čovjeka predstavlja teorijski bogat, dijagnostički precizan i intelektualno izazovan rad koji ujedinjuje filozofsku dubinu, sociološku kritiku i antropološku refleksiju. Kroz pet pažljivo strukturiranih tematskih cjelina, autor razotkriva dezartikulaciju modernog subjekta u svijetu u kojem dominiraju algoritmi, brzina, ekran, potrošnja i post-istine.

Autor koristi filozofske uvide (od Heideggera i Baudrillarda do McLuhana i Sloterdijka) kako bi ukazao da ukidanje čovjeka nije fikcija distopijskog žanra, već realnost koja se odvija pred našim očima — polako, tiho i efikasno. Kroz slojevitu analizu, knjiga poziva na kritički otpor kulturi pasivnosti i algoritamskog nihilizma, naglašavajući potrebu za novim oblikom humanizma koji bi bio sposoban prepoznati, obnoviti i sačuvati ljudsko u doba tehnosfere.

Knjiga Ukidanje čovjeka moćno artikuliše krizu savremenog subjekta suočenog s tehnologijom, ideologijom i gubitkom humanističkih vrijednosti. Autor nas poziva na preispitivanje onoga što znači biti čovjek danas i upozorava na opasnost čovjekove dobrovoljne dehumanizacije pod maskom progresa.

„Ukidanje čovjeka” nije apokaliptična fantazma, već proces koji se odvija svakodnevno, tiho, kroz sitne promjene u načinu kako mislimo, komuniciramo, konzumiramo i bivstvujemo. Ova studija ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja nužna pitanja: Možemo li obnoviti pojam čovjeka u dobu algoritama? Da li je moguća nova humanistička paradigma koja neće negirati tehnologiju, ali ni žrtvovati čovjeka njenim zakonima?

Za obnovu ideje čovjeka potrebni su novi narativi, kritička filozofija i kulturna hrabrost. Ako se ne pobunimo, više nećemo biti. A gdje čovjek prestaje, tamo i civilizacija počinje da se ruši — iznutra, u tišini i zaboravu.

Knjiga Ukidanje čovjeka vodi nas kroz složen i bolan proces dekonstrukcije savremenog čovjeka — bića koje se u digitalnoj eri polako reducira na funkciju, statistiku i tržišnu nišu. Od tehnološke totalizacije i epistemološke krize, preko gubitka slobode, zajedništva i smislenih praksi, do društvene atomizacije i otuđenja, svjedočimo ne samo promjeni oblika ljudskog života, već njegovom suštinskom ukidanju.

No, knjiga nije samo dijagnoza; ona je i apel. Apel za povratak čovjeku u njegovoj punini — biću sposobnom za kritičko mišljenje, za stvaranje smisla, za zajedništvo i autentičnu slobodu. Obnova nije moguća bez razumijevanja dubine procesa ukidanja i spremnosti na otpor koji će prevazići tehnološke, epistemološke i društvene okvire koji nas zarobljavaju.

U vremenu kada se čovjek čini ukinutim, upravo se u toj spoznaji skriva snaga za njegov povratak — jer istinsko čovještvo nije nikada bilo samo pitanje biologije ili tehnologije, već prije svega etike, smisla i slobode.

U eri u kojoj tehnologija više nije samo sredstvo nego postaje sam okvir ljudskog postojanja, svjedočimo dubokoj transformaciji čovjeka — ne samo njegovog tijela i uma, već i njegovog identiteta, smisla i slobode. Ukidanje čovjeka nije knjiga o tehnologiji per se, već o ontološkoj dijagnozi našeg doba: kako savremeni svijet polako briše granice između čovjeka i mašine, istine i iluzije, slobode i kontrole.

Ova knjiga prati taj put ukidanja — od tehnološke totalizacije preko društvenih i epistemoloških izazova, do gubitka etike, humanosti i smisla slobode. Ali ona je i poziv na buđenje i otpor, apel za povratak čovjeku u njegovoj punini — kao biću sposobnom za kritičko mišljenje, stvaranje smisla i autentično zajedništvo.

Kroz analize savremenih fenomena kao što su postbiologija, društvo nadzora, relativizacija istine i postdemokratija, knjiga poziva na duboko promišljanje i kritiku svijeta u kojem živimo. Jer samo razumijevanjem procesa ukidanja čovjeka možemo započeti njegovu obnovu.

Ukidanje čovjeka je više od publicističkog pamfleta o tehnologiji: to je sociološko-antropološki traktat o eroziji čovjekovih temelja u savremenom dobu. Knjiga je preporučljiva za sve koji se bave filozofijom tehnologije, antropologijom svakodnevice, medijskom kulturom i kritikom savremenog društva. Njena vrijednost je u spoju misaone preciznosti i moralne dubine. Autor ne nudi jednostavna rješenja, ali postavlja prava pitanja — što je, u vremenu gotovih odgovora, već čin pobune.