UKIDANJE ČOVJEKA – PRODAJA PAŽNJE

Piše: Željko Rutović

Socijalni psiholozi na temelju naučnih istraživanja kažu- dajući  ljudima komad nečega nepoznatog, ali ne prevelik, izazivate njihovu veliku radoznalost. A u toj atmosferi  njihove radoznalosti napravićete još poneki zanimljiv socijalni eksperiment. Sa njima i na njima. Čovjek je uostalom, najzahvalnije i najjeftinije biće eksperimenta. Računajući na njegovu lakomislenost koliko se je tek voljnih i nevoljnih eksperimenata obavilo na čovjeku. I koliko će tek.
Algoritmi, čipovi, hibridi, biometrijska identifikacija… Rezultati i fakture  stižu odloženo i sa interesom. Jedino tako.
U hiperprodukciji digitalnih sadržaja menadžment čovjekove pažnje danas je disciplina koja kontroliše novu, traženu robu ovog vijeka.Čovjekovu paznju. Čovjekovo vrijeme. To vrijeme treba prodati a pažnju u eri kognitivne krize digitalnog doba pošto poto privući. Jednostavno, ljudi kao roba prodaju se oglašivačima, prodaju se korporacijama. Na koji način, pored onog malog nepoznatog komada, to činiti ? Dominantno posredstvim emocionalne manipulacije kao snažnog sredstva zastrašivanja, ili iznenađenja čovjeka kao  gledaoca ili čitaoca. Cilj doba transhumanizma je jasan-izazvati snažnu emociju koja čovjeka veže za medij, za metaverzum kao način potrošnje njegove pažnje – vremena. Pored emocionalne manipulacije, oprobani recept za kupovinu pažnje jeste izazivanje stanja  nelagode  zbog  informacijskog jaza  koji se razrješava prodajom – ustupanjem čovjekove  pažnje  medijima  i društvenim mrežama. U ovom diskursu bitan faktor jeste i strah od  socijalne isključenosti od  značajnih “informacija”- ekskluzivnih  vijesti koje se ekstremno  u što kraćim intervalima produkuju, preciznije prodaju.
Dakle, po što nižoj cijeni kupuje se naše vrijeme i naša pažnja, potpomažu u tome  i razna iracionalna uvjerenja i mnogo šta sklonog toj prodaji čovjekove pažnje. Dobro, znači riječ je o komercijalnim interesima koji se rekosmo ostvaruju prodajom te pažnje. Preciznije ime bilo bi nepažnja, no..
Suštinski, socio – kulturološko – politički cilj današnje postmoderne vizuelne kulture odnosi se na odvlačenje covjekove pažnje od onoga što čini samu stvarnost, njene procese i nakane. Otuda pažnju treba konvertovati i kooptirati u arenu spektakla, trivijalnosti i banalnosti koja postaje zaklon iza koga nepažnja dopušta ono što kritičkom mnjenju ne bi moglo proći neopaženo. Kao simulaciji i prividu učešća u tzv. politici za odvlačenje pažnje nesmetano će se koristiti populističko demagoška oruđa.
Tek, cilj je skrenuti pažnju sa bitnog na manje bitno i time izokrenuti stvarnost koja će kao takva kupiti i pažnju i čovjeka koji je dozvolio da pored komercijalnih bude i zloupotrijebljena moneta  pretpolitičkih populističkih  interesa.