UKIDANJE ČOVJEKA – POSTBIOLOGIJA

Piše: Željko Rutović

Slagali se ili ne, voljeli ili ne, tek današnja civilizacija se mora pripremati i kritički sagledavati velsovski “oblik stvari koji će doći”. Koji je došao. I to već daleke 2004 goine, kada je britanskom umjetniku, daltonisti Nilu Harbisonu  u mozak ugrađen uređaj sa antenom u funkciji prepoznavanja boja, dok se je prvi  bionički  čovjek Kevin Vorvik posredstvom silicijumskih šiljaka i integrisanih  platinastih  elektroda, povezanih  sa nervnim sistemom, spajio  sa računarima u funkciji posredovane  kontrole robota. U tom duhu istoričar Juval Noa Harari, ne tako davno govoreći o budućnosti vjestačke inteligencije, predvidio je da će biotehnologija i algoritmi udružiti snage u proizvodnji “tijela, mozgova i umova”. U tom kontekstu  mozak koji radi na bežičnom čipu već prepoznaje govor i matematičke probleme. Da, kompanija “Neuralink” prvi put je hirurški  na mozak ljudskog pacijenta ugradila bežični čip sa više od hiljadu mikroskopskih elektroda. Elem, čovjekovo ontološko postojanje već je dugo upitnog karaktera, te zašto ne dokrajčiti i samu pomisao na njegovu prirodnost. Ovladava ta tehno civilizacija nad svim aspektima njegovog života, pa zasšto ne bi odnijela i prevagu u formi instaliranog vještačkog zivota te tehno proširene transhumanizovane stvarnosti. Simulacija i eksperimenata koji utiču na sami temelj ljudskosti  je dosta.

Te nekadašnje ljude istog kova treba poništiti, nanijeti im poraz i ugušiti svijest o slobodi.

Ta budućnost zastrašujućih pojava i fenomena projekata pogubnog navodnog progresa, uzima maha sve više i više. Debelo je odmakla ta budućnost sadašnjosti. Mnogo čega je već gotova stvar koja čovjeku naglavačke okreće stvari  stvarnosti t. samu stvarnost podstičući mu odumiranje na raznim.nivoima i djelatnim oblicima.

I naravno, i ne slučajno, pitamo se, živimo li doba postbiologije?

U dobu posthumanizma i pravila nove realnosti, kako god tumačili, ultrainteligentne mašine procesima “instrumentalne konvergencije” nagrizaju, transformisu i (pre )oblikuju čovjeka. U tom duhu poslednja decenija prepuna je projekata poput naprednih implantata u funkciji komunikacije mozga i kompjutera, zatim  razvijanja “unaprijeđenih” bioničkih vojnika povećanih  fizičkih i kognitivnih  sposobnosti, sa jasnom namjerom izgradnje “superljudi“,  čija posljedica jeste i neovlašćeno mijenjanje ljudskog gena. Etika i slobodna čovjekova volja očito su u drugom planu. Tako i istraživanja egzoskeleta u medicinske svrhe dobija upotrebu  i u građevinarstvu, pa će tim povodom npr. američka firma za robotiku Sarcos na svom sajtu prije par godina  promovisati slogan “Kombinujemo ljudsku inteligenciju, instinkte i odluke sa snagom, izdržljivošću i preciznosti robota. “Kako bi to kazao filozof Ašil Mbembe”, ljudskost zamjenjujemo kategorijama tehničkih objekata”.

Sve nam govori da današnji svijet informacionih tehnologija obiluje brojnim dilemama sa ključnim čovjekovim pitanjem: Ko sam ja? i Šta je moj tjelesni i duhovni  suverenitet ? Ipak, tehnološki determinizam nema alternativu. Profit bez alternative, kojemu i jeste cilj da se čovjek ne propituje o svom suštastvu. Što se više propituje, sve je više čovjek. U suprotnom samo podatak koga treba iskoristiti, tj. upotrijebiti u svrhu nove tehnološke tržišne vrijednosti.

No, da li se današnja civilizacija i njene studije budućnosti propituju o mogućim efektima gubitka kontrole u eksperimentalnim procesima – projektima raznih oblika modifikacije čovjeka? Šta će biti ako se neki uređaj u dijelu mozga koji kontroliše “namjeru pokreta” ili slično previše osamostali?

Tek u ironijskom obrtu, čovjek u želji da bude virtuelno besmrtan, tj. vještački modifikovan subjekt,  suštinski, posredovanom tehnologijom, sam sebe ontološki dokida i ukida.