UKIDANJE ČOVJEKA – GUBI LI ČOVJEK SVOJU MEMORIJU ?

Piše: Željko Rutović

Tehnovizionari su nam donijeli mnogo čega pa i ovo pitanje iz naslova. Pitanje je porodilo ovo novo, digitalno (ne) vrijeme koje se sve više (o) gleda u distopijskim filmovima. Pitanje proishodi iz srži moćne digitalne industrije 5.0. vještačke inteligencije i 5 G instalacija, čipova, algoritama, baza podataka, robotike, biotehnologije i još nepredvidljive snage novih generacija digitalnih mašina i njihovih posljedica u budućnosti.
Čovjek se očito programira da bude sve – digitalan sa hibridnim alatima pametnih mreža i sofisticiranih aplikacija za olakšavanje brojnih aspekata ličnog i društvenog života. Znači, život, čovjek i svijet, suštinski su psiho-sociološki strukturirani drugačije u odnosu na nekadašnji analogni, fizički, tradicionalni. Takva, tj. ovakva današnja stvarnost zahtijeva ozbiljna multinaučna ispitivanja raznih posljedica digitalnih projekata i u njima čovjekove dehumanizacije. U suprotnom, ljudi će sve više biti prepušteni na milost ili nemilost operativnim sistemima vještačke inteligencije, njenoj moći i emotivnim manjkavostima.
Tek, u klici gotovo svakog sve ubrzanijeg digitalnog “progresa” naslućuje se mali – veliki dio gubitka ili pasivizacije čovjekovog bića. Promjena zakonito i znakovito postaje vidljiva “Transparentna i inkluzivna ” U ovom duhu i primjera radi, prisjetimo se vremena kada je gotovo svako od nas u svojoj memoriji “nosio ” mali telefonski imenik. Podrazumijevajuće bijaše u tim memorijskim kutijama još mnogo čega, često i nepotrebnog, što se je pamtilo, logiciralo, ukrštalo i zaključivalo. Održavaše ta misaona kondicija stanje duha. Čitale se knjige, pamtila se radnja i likovi do kraja života. U sjećanju se nosili sportski rezultati, njihovi akteri i takmičarske godine, pamtile se ulice, njihovi brojevi….sve je to, tim memorijskim treningom, snažilo i držalo aktivnim skupove moždanih vijuga, odlagajući neminovne biološke procese koji nose zaborav – gubitak pamćenja.

I dođoše pametni telefoni, gigabajti, navigacije, pretraživači i drugi digitalni luksuz koji (is)prazni čovjekovu memoriju. Polako, ali procesno. Usmjeri se čovjek ka slikama, njihovom skladištenju i sveopštem pretraživanju u kome se u okviru algoritama i velikih baza podataka i sam pretvorio u nemisaono skladište nepotrebnih informacija. A na nebitnim informacijama stasava haotična nekritička nebitnost ispražnjena od svakog smisla. I da, rekosmo svaka promjena je upozoravajuće vidljiva. I eto vidljivosti, vlasnici diploma bez osnovnih znanja i informacija, bez retoričke moći, bez apstrakne misli, bez duhovnosti, bez memorije nužne za javni prostor. I ne samo javni. Pametni telefon pomaže, da, ali do jedne granice, posle koje nezaustavljivo idu neki drugi procesi. Kaže medicina da treba uposliti mozak, nahraniti ga misaonim trening procesima koji ne stanuju u bateriji mobitela, čipu i vještačkoj inteligenciji.

Konačno, ovoj civilizaciji kulture zaborava treba čovjek bez sjećanja, čovjek koji ne pamti i čovjek koji ne misli. Pride, kao imperativ nameće se “izgradnja” hibridne kolektivne meta memorije, navođene i ciljano projektno aktivirane i usmjeravane. Politika društvenog inženjeringa daje rezultate. Očite.
Memorija, biološko – ontološka nije danas prednost. Po svemu sudeći ona je incident. Otud i nužno umrtviti um i sjećanje, znači umrtviti reakciju čovjeka, tog nekada djelatnog političkog i društvenog bića. Čovjek koji misli, koji se sjeća i pamti – danas u eri postistine, višak je, “opasan ” je i zato ga treba nadzirati, predviđati i kontrolisati njegovo ponašanje.