UKIDANJE ČOVJEKA  – DRUŠTVO NADZORA

Piše: Željko Rutović

U krilu savremene demokratije, ma šta god to značilo, u kojoj  je najveći broj pojedinaca uvjeren da živi u najvećoj  od svih sloboda, sigurno se ide ka ostvarenju cilja, društvu kontrole, koje bijaše kroz istoriju želja nad željama velikih totalitarnih sistema. Tek, ključna odlika “novog svijeta ambijentalnog nadzora” kako reče tehnološki preduzetnik Macej Ceglavski na raspravi u Komitetu američkog Senata jeste to što “nemamo opciju da ne pristanemo, kao što nemamo mogucnost da se izuzmemo iz automobilske kulture time što ćemo odbiti da vozimo”. Elem, unaprijeđeni sofisticirani mehanizmi  eksploatacije i manipulacije nadzornih alata, kao i instrumenata socijalne kontrole su naša stvarnost, naša  svakidasnjica a nadzor je, kako reče književnik  Andrej  Nikolaidis “sveobuhvatan  i od njega nema bijega ..a za savremenog čovjeka živjeti, znači biti nadziran”.

Serijom malih, upornih, gotovo neprimjetnih suptilnih koraka u kojima se početno i ne vidi krajnji cilj, čovjeku dvadeset prvog vijeka sve više dokida se njegova privatnost i njegova sloboda. Sve to praćeno je naoko prihvatljivom propagandnom “edukativnom” kampanjom digitalne ere i velikih riječi o javnom interesu, brige o bezbjednosti, čovjeku, slobodi i pravima, održivom razvoju, efikasnosti, automatizaciji, digitalnoj transformaciji, interaktivnosti, kvalitetu usluga…Rezultat ovih riječi za posledicu ima izgradnju “idealnog” društva kao disciplinovanog društva, ili preciznije društva kontrole ili nadzora.

Poslije svega, kada se kritičko analitički razgrnu te riječi i ti “savjeti” ispostaviće se da je jedan od vrlo bitnih ciljeva današnjeg kapitalizma kontrola ili nadzor sopstvenog društva. A tamo je li, gdje je višak kontrole, ako uopšte za one koji nadziru može biti viška, tamo je i manjak slobode. Slobode kao filozofije duha. I tako, uprkos svim globalnim mantrama o ljudskim pravima i slobodi pojedinca, njegova sloboda, htjeli ili ne, zamjenjuje se multisektorskim nadgledanjem, raznim  oblicima (pre)regulacije, dehumanizacije i kontrole. Tako npr. industrija personalizovanih oglasa razne digitalne servise – društvene mreže, onlajn  prodavnice, mobilne aplikacije, koristi kao baze za invazivna profilisanja i prodaju tih afiniteta  globalnim visokoprofitnim kompanijama za potrebe licitiranja oglasa. Znači, nakon što posjetioci mnogih servisa  olako prihvate uslove korišćenja, prati se njihovo onlajn ponašanje, preferencije i navike kako bi se ta pažnja tj očekivano ponašanje prodalo onima koji ponude najviše. Tako se uspostavlja berza podataka kao ekonomija obima i ekonomija širine za prodaju reklama u realnom vremenu. Jer, čovjek današnjice je samo onaj koji kupuje. Homo consumens. Pa dalje vještačka inteligencija i njene “nju ejdz fabrike”… .pa masovni biometrijski nadzor koji  podrazumijeva oblik trajnog ograničavanja prava na privatnost građana a šire posljedice i uporedna iskustva govore kako o prekomjernoj upotrebi, tako i o  zloupotrebi ovog sistema kao npr. za obračun sa političkim neistomisljenicima. Otuda istraživanja ukazuju da primjena ovih tehnologija na javnim prostorima izaziva tzv. efekat zahlađivanja zbog kojeg građani slobodno ne komuniciraju, ne sastaju se i ne učestvuju na političkim skupovima.

Sveukupno, treba se uputiti poruka, izgraditi neupitano javno mnjenje po kojem slobode nema bez nadzora, te da se u tom cilju čovjek treba trajno i dobrovoljno odreći dijela svoje slobode.

U kodovima ove poruke društva nadzora, multinacionalne visokotehnološke i visokoprofitne kompanije svoju hegemoniju učvršćuju na čovjekovim privatnim podacima, toj najtraženijoj robi današnjice, prikupljenim i obrađenim upravo u ime  čovjekove “slobode” i njegovog “komfora”.

Tek, tranzicija je završena – tehnologija je moćno globalno sredstvo, kako nadzora tako i bihevioralne  modifikacije, a čovjek ništa drugo do obični podatak. Skladisten i nadziran.