UKIDANJE ČOVJEKA – ČITATI MOZAK

Piše: Željko Rutović

Čovjek već decenijama komunicira s kompjuterom povezujući se sa tastaturom i ekranom posredstvom očiju i prstiju. Logično pitanje slijedi – pa kako bi drukcije ?

No, takvo povezivanje očito, kako danas stvari stoje, ograničava poželjnu brzinu komunikacije između mozga i mašine. Brzina prenosa i skladištenja informacija – podataka postala je imperativ ovog vijeka. Sve to, i ne samo, u vremenu transhumanističke ideje o prevlasti mašina, ubrzava razmišljanja i pitanja naučnika o testu, projektu milenijuma – koja će to tehnologija u budućnosti pokretati razmjenu između mozga i računara, tj. mašine koja će prevoditi čovjekove  moždane aktivnosti, odnosno mašine koja će moći da čita misli. Donosi to nove mogućnosti ali rekli bi i još veće rizike. Dobro, nije to još uvijek jasno, kako “čitati” mozak, ali eksperimenti tim povodom ne miruju. Naprotiv.

Neinvazivna tehnologija “čitanja” mozga sljedeći je, ili tako već, korak naučne revolucije kao promjene čovječanstva. Zahvaljujući konstantnom unaprjeđenju minijaturizacije, elektronika kompjutera postaje sve manja, što je determinantno futuristički osnov za njenu ugradnju u čovjekov mozak . Naučni cilj je prenos informacija ljudima i aparatima pomoću umetka u mozgu, tek bilo kako, futuristi govore da je riječ o neizbježnom razvoju čovječanstva, u kojem Ilon Mask razvija projekat  “neuronske čipke”, tj. implantiranja sitnih elektroda u mozak preko kojih  bi se jednog dana mogle unositi i skidati misli iz mozga u kompjuter. Uređaj te izuzetno minijaturne veličine, naučnici – neurohirurzi kažu, mogao bi se ugraditi u ljudsku glavu na minimalno invazivan način u cilju vršenja neophodnih radnji za formiranje mozga kompjutera.

U međuvremenu, primjera radi, Majkrosoft već duže prodaje slušalice koje pružaju proširenu ili “miješanu realnost” kao prikaz informacija, stapanja sa stvarnim svijetom ili čak simulacije virtuelnog svijeta. Opet neke druge kompanije pomoću kontaktnih sočiva  projektuju slike direktno na mrežnjaču kao privatni kompjuterski ekran prema svijetu. Dodamo li ovom kontekstu ubrzani napredak bioničkih pomagala, neuroprotetike, futurustičkih najava zdravstvenih senzora, koji će na kraju vijeka imati ugrađene većina građana, onda veza ljudi i mašina u vremenu koje je pred nama izgledaće potpuno  normalno, pa i to da će se mnoge stvari u svojim domovima, pa čak i na ulici kontrolisati mislima. Taj sveti gral naučnika, taj cilj jeste posredstvom misli kontrola računara i sve što je povezano sa njim-automobila, robota  i dronova…i ko zna čega već..

Tek, snaženje interakcije i fuzije oblika, metoda i tehnika čovjeka i mašine zadatak je svijeta odlučnog  u preoblikovanju humanog u vjestačko. I sve se to “duguje” ili radi zbog brzine, tog ultimativnog  imperativa ovog vijeka. No, da li smo se zapitali šta je smisao te brzine? Da li je ona sama sebi svrha i cilj? Da li je to zbog sveopšte nametnute  mantre o efikasnosti, efektivnosti, brzini protoka, dostupnosti baza podataka, menadžmenta vremena i sličnom ovovjekovnom pojmovniku u radikalnom procesu preoblikovanja – ukidanja čovjeka?

Da i poslije svega “čitati ” ljudski mozak doduše i nije neki novum ako imamo u vidu brojne algoritamske profajling radnje u mrežnim operacijama velikih baza podataka. Ali, tu se radnja ne zatvara. Naprotiv.  Idealni cilj, ali čega, jeste totalno ogoljavanje čovjeka tj. poništavanje njega kao misaonog bića.

E tu smo na tom globalnom terenu ukidanja čovjeka kao bića duha, misli, sumnje i kritike. Kome je kao takav potreban? Kazali bi, skoro pa nikome. Ne treba korporacijama, ne treba ni onome što još nazivamo politikom, čak ne treba ni obrazovnom sistemu. Konačno, nekako ne treba pa ni najbližem okruženju. Djeluje  demotivaciono, uzbunjujuće, opasno, prevaziđeno, propitivački i posebno neprofitno. Jer, kad je misleći čovjek bio čovjek profita? Pogledajte malo te profile oko sebe pa će vam sve biti jasno – uz koga profit (ne)ide.

Tek neki kolektivni mozgovi su pročitani, neki isprani, a neke tek treba pro – čitati. Možda u tome i jeste taj problem. U čovjeku koji se služi kritički svojim mozgom.

No, u većini slučajeva ljudi danas ne žele da misle, ne žele da budu slobodni, nijesu voljni ili nijesu u stanju da steknu razum koji je uslov praktikovanja slobode,  kako to divno primjećuje taj vrli sociolog Rajt Mils.