UKIDANJE  ČOVJEKA – BEZGOTOVINSKO DRUŠTVO

Piše: Željko Rutović

“Nemam šta da krijem”, iznuđena je racionalizacija dobrovoljnog pristanka na nadzor, analiziranje i manipulaciju  digitalnog svijeta i njegovih velikih baza podataka. Tek, ljudska autonomija i individualni suverenitet postaju sve više prevaziđene tekovine nekih  prošlih vremena, za koja takođe postavljamo pitanje- dilemu o pojmu i vrijednostima tog suvereniteta. No, vremena mijenjaju  značenja…

U tom duhu na sve učestalije globalne glasove o ukidanju gotovine iz platnog prometa, ne mali broj analitičara i ekonomista kažu da bi time bila značajno ukinuta i privatnost a samim tim i sloboda pojedinca.  Naime, čovjek se time dodatno, kontrolom svih elektronskih novčanih transakcija dovodi u novu zonu potpunog nadzora, tj. pune kontrole privatnosti, što se opisuje kao totalitarno društvo.

Pokazalo se, življeno i iskustveno, gotov novac daje slobodu i štiti privatnost, što je njegova velika vrijednost u današnjem umreženom društvu velikih baza podataka, u okviru kojih su lični podaci sve ugroženiji i sve otvoreniji. U praksi bezgotovinskog društva lako se dolazi do vaših npr. političkih preferencija, terapije koju koristite, sve do sitnih tajni. Od tog statusa, do onog koji ograničava iznos  potrošnje gotovinskog novca, tj. upućivanja na šta smijete ili ne trošiti novac, mali je korak. Tek, kretanje od gotovine ka elektronskom plaćanju dešava se na različite  načine (putem telefona, novčanika poput Pay Pala) i različitom dinamikom.

Kako god pojedinačno gledali na ovo pitanje, nesporna je činjenica da se globalno javno mnjenje u kontinuitetu priprema za ovu “reformu”. Mali neprimjetni koraci su sigurni uvod u ovu priču. Razloga i “argumenata” kampanje za ukidanje gotovine je mnogo: nepraktičnost, borba protiv terorizma i kriminala, izbjegavanje plaćanja poreza isl. Pa recite nešto protiv argumenata!

Poslušni i lojalni građani na ovaj način dodatno se profilišu u svrhu potpune kontrole tj. ukidanja čovjeka u njegovom ontološkom značenju. O kontraargumentima, poput hakera, krađe novca ili identiteta, ili obespravljenog položaja siromašne populacije, koja nema lak pristup bankovnim računima i internetu, gotovo da se danas i ne govori. A i zasto bi? Oni koji imaju moć, imaju i medije, a njima se baš i ne govori o vrijednostima gotovog novca.

No, ima i onih poput njemačkog “Bilda”, koji je vodio kampanju za zaštitu gotovine, u okviru koje su ukidanje tumačili kršenjem ustavnih garancija prava na slobodu, ili ideju austrijskog kancelara Karla Nehamera, da gotovinu upiše u ustav. U tom duhu su i tamošnji politički pozivi na referendum o ustavnoj zaštiti keša i prava na plaćanje gotovinom.

U svakom slučaju, stvara se ambijent, početno kao “meka faza”, u kojoj gotovi novac postaje opasna stvar, npr. poput oružja ili sl. Zabrane kod nekih banaka sefova za čuvanje gotovog novca, rječita je stvar kreiranog propagandnog ambijenta. Pride, ako ovome dodamo ograničavanje količine gotovog novca, koji neko može da podigne sa svog računa, pa pravdanja zašto se i u koju svrhu podiže novac, ukidanje većih vrijednosnih novčanica, ili u nekim zemljama otežano podizanje gotovine na bankomatima, ili da neka prodajna mjesta odbijaju gotovinu, te da u nekim bankama (Švedska) uopšte nema gotovine, ili ideja Evropske komisije o uvođenju gornje granice gotovinskog plaćanja u iznosu od deset hiljada eura, više nego jasno govori o izgradnji navodne “bezgotovinske države”, a suštinski društva kontrole – društva potpunog nadzora nad čovjekom koga treba pretvoriti u poslušnog roba modernog doba. I da ,taj “vrli novi svijet”, poput onog Hakslijevog, to odlično radi – konvertovanje gotovine u bezgotovinu, samo je jedan od upečatljivih primjera u kojem su pojedinac, njegova privatnost, prava i slobode, nažalost danas sve manje bitne vrijednosti. I sve to zbog nekih drugih “vrijednosti” i diktata korporativne kulture, u kojoj se čovjek tretira tek kao laka i brzo potrošna moneta.