UKIDANJE ČOVJEKA, AUTONOMNI AUTOMOBILI?

Piše: Željko Rutović

Tradicionalni pojam automobila pod dejstvom novotehnološkog pametnog digitalnog doba ubrzano se mijenja. Naravno, mijenja se i uloga čovjeka iz nekada viđenog analognog auto svijeta.
U dobu sveprisutne vještačke inteligencije pametnog doba, ništa ne smije ostati isto. I ne ostaje. Sve se ubrzano transformiše. Radikalno. Pa naravno i automobil kakav smo poznavali skoro stodvadeset godina od kada je sa proizvodne trake Fordove fabrike u Detroitu sišao model T, kao prvi industrijski proizveden auto. Konačno, i auto je danas “pametan”. On ažurira aplikacije i funkcije “na daljinu “Da, u pitanju je velika promjena paradigme – tehnološko kulturološkog karaktera. Dojučerasnje predstave i nostalgična sjećanja na svog četvorotockaša više ne važe. On više nije to, kao što nije ni čovjek za njegovim upravljačem. Da, pitanje je suštinsko- ko je danas kontrolor upravljača? Koliko god izgledalo radikalno , ipak to nije čovjek. Ako je lakše, kazaćemo, uskoro to neće biti čovjek. Ostaju nostalgična sjećanja, kao ono kad čovjek na licu mjesta otkloni skoro svaki kvar, digne haubu ili legne ispod, tek nekolika zavrtnja, prespajanja kablova i slične radnje analognog doba, kada je čovjek osjećao i “čuo” svoj auto kako diše. I ne samo svoj, već onako na daljinu znao je ” pogoditi ” u čemu je problem ,šta da se uradi i bezbjedno nastavi put. Pratio je čovjek tog doba zvukove ,prostor ,vrijeme,uočavao i najmanju promjenu,prosto bijaše aktivni subjekt.Upravljaše on autom,a ne eksterna ” pametna ” programirana komanda sklona grešci kopmjutera,koja se ne da na licu mjesta ispraviti.
Sve je novo i “pametno”. Upravljanje, upotreba, kretanje, dizajn… sve tako do eksperimentalnih najava robotaksija (auta bez volana) i letećih automobila. Suštinski i stvarno, automobil ovog vijeka je pametna naprava koja poput telefona može da se ažurira u cilju npr. automatske vožnje, prediktivnog održavanja i personalizovanog korisničkog iskustva. Konačno, ovo je era vozila koja polako ali sigurno “ukidaju” čovjeka i njegovu nekadašnju ulogu vozača. Danas, ili koliko sjutra čovjekova uloga svešce se tek toliko na njegov fizički ulazak u auto. Pa zašto se onda ne bi “ukinuo” pored vjestačke inteligencije i mašinskog učenja sa svim serverima, kontrolerima domena i višenamjenskim elektronskim kontrolnim jedinicama, što je očito nova paradigma u poimanju automobila budućnosti kojeg će karakterisati električna mobilnost, softverske platforme, monetizacija podataka i generisana vještačka inteligencija. Očito, da budućnost automobilske industrije ne može počivati na ontološkom čovjeku, njegovom tradicionalnom iskustvu i razumijevanju automobila. Čovjek se, htio ili ne, mora integrisati u taj pametni – novi sistem saobraćaja u kojem će sve više poprimati zadatu ulogu objekta. Njegovo slabljenje reakcije, intuicije, racionalnosti i čula mora biti vidljivo u auto industriji. Tek kao pasivan učesnik on je poželjan subjekt, preciznije objekt najsirih društvenih odnosa koje (ne) ostvaruje. Pasivnost kao sistem spojenih sudova dokidanja njegove izvornosti. Da, rekli smo da u njegovoj transformaciji ne smije ništa ostati isto. Što više mašinskih proteza bude radilo za njega, tim bolje za svijet velike globalne mašine koja čovjeka suvereno potčinjava sebi, tako da mu i nije nuzno previše misliti. Jer, kritička misao postaje opasna i subverzivna djelatnost koju treba neutralisati, koju treba prevesti u neki poželjni algoritam poslušnosti.
Masina misli i čovjek koji ne misli. Auto autonomije i čovjek bez autonomije.