UKIDANJE ČOVJEKA

Piše: Željko Rutović

Godine 1943. veliki britanski stručnjak za srednji vijek i veliki pisac K. S. Luis objavio je knjigu od osamdeset strana, alarmantnog naslova “Ukidanje čovjeka” u kojoj predskazuje mnoge krize i fenomene homo sapiensa današnjeg doba, ukazujuci na opasnost od ukidanja čovjeka koja leži u urušavanju temelja njegove moralnosti.

Nakon ove knjige periodično i uzbunjujuće slijedile su i druge koje govore o nestanku čovjeka kakvog smo znali, sadržajno tematizujuci pitanja eskalacije dehumanizacije, genetičkog inženjerstva, čipovanja čovjeka, mehaničističkog uma, homologizacije čovjeka, apsolutizacije tehnike i homo mašine, doba čovjeka poslije čovjeka, gdje Fukujama, u svojoj knjizi Kraj Čovjeka vidi kao Našu poslijeljudsku buducnost, itd, itd. Tek to fenomenološko ukidanje čovjeka danas u   postmodernom svedigitalnom masinocentričnom dobu industrijskih robota, napredne tehnologije i vještačke inteligencije, koja će supstituisanjem čovjekovih intelektualnih funkcija milione ljudi ostaviti bez posla, poprima zabrinjavajuće posljedice. Složićemo se da je sve rečeno mnogo više od tehnološke revolucije koja, kao takva, zadire u suštinu čovjekovog bića. Čovjek je postao višak, prema njemu se tako ovo doba i odnosi u sve naglašenijoj promjeni iskustva, vremena, rada i društva, kao elemenata redefinicije ljudskog roda, gdje čovjek prošlosti nije čovjek sadašnjosti. Uostalom, prirodno rođena ljudska bića na transhuman način danas postaju vjestacki “dopunjena” ljudska bića. U ovom duhu naglasimo, korporativna kultura današnjice, umjesto služenja čovjeku, porobila ga je, kreirajući najširu dubinu promjene, posebno vidljivu u duhovno-intelektualnoj  atrofiji ljudskog roda, koga mašina redukuje i u psihičkoj i u fizičkoj aktivnosti.

Današnjim novim preovladajućim oblicima tehno – mišljenja i na njemu iskustva koje projicira socio – inženjering zasnovan na menadžmentu ljudske mase nije potreban čovjek tradicionalnog humanizujućeg opažanja i empatičnog svjetonazora. Nova masmedijska tehnološka naratologija uporna je i uspješna je u kreiranju konstrukcije svijeta, kojeg ne zanimaju filozofske istine, niti logički sudovi, stasali na takvom mišljenju. Mišljenje postaje promjenljiva labava moneta koja se upodobljava mjeri trenutnih interesa. Kako ono proročanski reče Luis, ukidanje čovjeka počinje urušavanjem temelja njegove moralnosti. Konačno, čovjek bez duhovnih, identitetskih svojstava, bez kritičke percepcije, jeste poželjni i sve više opredmećujući čovjek ovog vijeka. Suštinski pod manje ili više (ne) skrivenim hibridnim oblicima pritiska medijske (i ne samo) manipulacije koja proizvodi strah, dileme, neodlučnost, stereotipe, čovjek postaje onim što Noam Čomski definiše kao “proizvođac pristanka”. Taj transfer, koji pitanje odluke o sebi i svom socio – etičko – estetskom izboru samosvjesnog bića izmješta u neupitani pristanak, determiniše strukturalni koncept “ukidanja čovjeka” u okviru kojeg se egzistencijalno – duhovno – etički pogled na život, koji uključuje politički, istorijski, porodični, moralni, obesmišljava, odnosno suštinski poništava. U tom duhu, pitaćemo se, gdje je tu Aristotelov zoon politikon ili Marksov čovjekov čovjek?

Dobro, pitaćemo se šta se to ukida kod čovjeka današnjeg,  proklamovanog, pametnog doba? One, sumnjičave, tezi teksta, pitaćemo onda da nam pojasne u čemu se to danas čovjek istinski ostvaruje čovjekom, na način da njegov duh, misao, logos i etos, postaju paradigmom smislenosti kulture progresa civilizacije kao opšteg dobra svijeta humanuma. U međuvremenu, postalo je radikalno vidljivo da kontinuirano ukidanje čovjeka, koje se odvija na velikom broju različitih fenomenološko pojavnih nivoa, preraslo u samoukidanje, ekstremizovalo se nestankom njegove ontologije izvornosti bića, urušavanjem kritičkog opažanja svijeta svjesnim pristajanjem na ulogu konzumerističkog srećnog roba kojim se, posredstvom medijske i tehno kulture, populistički manipuliše.Takav samo – ukinuti čovjek reklo bi se da ne želi da potvrdi svoje suštinsko postojanje. Naprotiv. Neprepoznavanje postojanja, suštinskog i stvarnog, kojim djelatno i misaono živi, čovjek programira svoje nestajanje. Stvari i procesi dovedeni su do paradoksa po kojem čovjek, svjesno lišen svoje misaone suštine, čak uživa u takvom samo-kažnjavajućem statusu.

Konacno, sve rečeno podržano politikom i ideologijom transhumanizma kao nove “stvarne stvarnosti” dovodi do radikalnog prevazilaženja onoga što zovemo, ili smo zvali, čovjekom.