Ujedinjene nacije i savremene civilizacije

Autor: Prof. dr Mihailo Burić

Tokom duge istorije razvoja čovječanstva smjenjivali su se različiti državni i društveni sistemi i civilizacije, da bi se danas stiglo do demokratije savremenih civilizacija i Ujedinjenih nacija. Današnje stanje ukazuje na potrebu za dodatnim razvojem i civilizacija i Ujedinjenih nacija. Od sile sukoba i zloupotrebe država, civilizacija se branila koliko je mogla — etikom, naukom i pravom. I sila i civilizacija bile su konstante u formiranju savremenih civilizacija, uz redovnu zloupotrebu religije.

Religija se, čini se, „najbolje snašla“, što pokazuje njena „prerazvijenost“ ispoljena u brojnosti. Prema nekim izvorima, u svijetu danas postoji oko 4.200 religija (uključujući sve manje, grupne, tradicionalne, domorodačke i slično), od kojih su neke „glavne“ (islam, hrišćanstvo, hinduizam, budizam, judaizam i dr.). Gledano brojčano, religija je doživjela ogromnu prerazvijenost u odnosu na civilizaciju, pošto država ima samo 193. Razvoj religije i civilizacije često je bio divergentan. Kada, zašto i koliko je to bilo na štetu ili korist civilizacije, posebna je tema.

Shvatajući složenost stanja na planeti i pogubnost sile i sukoba, civilizacije su formirale Ujedinjene nacije. Ujedinjene nacije (UN) formirane su 1945. godine, poslije Drugog svjetskog rata. Cilj je bio da se spriječe ratovi, očuvaju mir i bezbjednost kroz razvijanje prijateljskih odnosa u oblastima ljudskih prava, te humanitarne, ekonomske, ekološke i druge saradnje među državama, putem pregovaranja i zajedničkog rješavanja problema. UN čine 193 priznate države koje ni do danas nijesu uspjele da postanu prava „svjetska vlada“. Koliko su uspješne u svojim ciljevima i zadatim poslovima, najbolje pokazuju današnja događanja na Zemljinoj kugli!

Burić (FOTO: Dragan Mijatović)

Nedovoljnu moć i neuspjeh UN-a trebalo je riješiti formiranjem Savjeta bezbjednosti. Savjet bezbjednosti, kao najvažniji organ UN-a, donosi obavezujuće odluke, uvodi sankcije, odobrava vojne intervencije i mirovne misije. Sve namjere su zaista bile dobre, da se moglo funkcionisati onako kako je predviđeno. Očigledan problem u funkcionisanju nastao je usvajanjem ključnog nedemokratskog rješenja. Savjet se sastoji od 15 članica. Među njima ima samo pet stalnih članica sa pravom veta (SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija). Ostalih deset nestalnih članica, koje se biraju na dvije godine, kao i sve ostale države svijeta, nemaju pravo veta. I baš taj princip veta je „upropastio“ osnovnu zamisao funkcionisanja UN-a i Savjeta.

Vetom bilo koja od pet stalnih članica (samo jedna) može jednostrano blokirati bilo koju odluku Savjeta, bez obzira na to koliko ostalih država glasa drugačije ili suprotno. Moj zaključak je, a vjerujem i mnogih drugih, da dokle god Savjet bezbjednosti bude podređen principu veta, to nije savjet bezbjednosti svih zemalja UN-a, nego samo Savjet bezbjednosti onih koji imaju pravo veta.

Elementarno je jasno da Savjet bezbjednosti ne funkcioniše kao ravnopravan demokratski organ svih država, već kao instrument moći velikih sila. Veto je uveden da velike sile ne bi mogle biti preglasane. Cijena ovakvog rješenja je paraliza pravde i gubitak legitimiteta.

Savjet bezbjednosti je tako postao mehanizam odnosa među velikim silama, a ne organ globalne bezbjednosti. U takvom stanju stvari, velike sile mogu da naprave isključivo svoj savjet i daju mu odgovarajući naziv i funkciju. Ovakav kakav je sada, Savjet nije u funkciji principa UN-a. On nije ni demokratski, niti može biti opštefunkcionalan. On ne predstavlja bezbjednost svih država svijeta, već samo interese „veto članica“. Tu onda više nema ni demokratije ni prava.

U krajnjem, danas vidimo da se demokratija najviše očituje direktno u radnjama lidera moćnih zemalja koji uglavnom sprovode haos nepoštovanjem principa UN-a. Međunarodno pravo ne „zapovijeda“ državama da budu demokratske. Demokratija nije stroga obaveza, ali podrazumijeva standarde i vrijednosti povezane sa ljudskim pravima, legitimnošću vlasti i međunarodnom saradnjom. Velike sile nemaju mandat da uređuju odnose u drugim državama, što se u krajnjem često završava nekim oblikom okupacije. Da se svijet ne bi podijelio na one koji su za slobodu i pravo i na one druge koji su za pravo sile (što bi predstavljalo veliki rizik i potencijal za sukobe), racionalno moguće rješenje je dorada uređenja UN-a kroz preispitivanje prava veta. Rješenje je u poštovanju i primjeni usvojenih principa UN-a, koji su dobar temelj za čitav svijet.

Civilizacija podrazumijeva visok stepen političke, društvene, kulturne, naučne, ekonomske i tehnološke razvijenosti. Zapravo, to je organizovan način zajedničkog života ljudi na visokom nivou svestranog razvoja. Sa druge strane, religije podrazumijevaju vjerovanje u boga i organizovanost u obliku religijskih zajednica na osnovu propisanih normi ponašanja (organizacija, objekti, običaji, praznici, molitve, rituali, slike, kipovi). Ali, kao što nasilje predstavlja izopačenje pojma politike pogubno za civilizaciju, tako i etnoreligijantstvo/etnofilija (nacionalizacija religije) predstavlja izopačenje i štetnost od religije za samu religiju!

Između religije i civilizacije svakako postoji određeni odnos i veza. Religije su na svoj način neminovno pratile razvoj civilizacije, ili obrnuto. Civilizacije (čiji su danas najveći dometi razvoja u naoružanju) su, kao i religije (pretjerana izgradnja/potrošnja i saradnja/učešće u sukobima), doživjele određenu „prerazvijenost“ koja je postala sama sebi suprotnost i štetnost.

Rijetki su sukobi u svijetu, a da u njima nije prisutan neki religijski udio. Svjedočimo kako hrišćani opasno prijete muslimanima, a muslimani hrišćanima, i slično. To nas upućuje na to da je došlo vrijeme da se globalno uredi i religija, slično kao UN. Poseban dokaz za to je današnja uloga religija u ratovima i ubistvima (ISIL i slično). Ovaj problem potencirao sam još u „Pobjedi“ od 20. 11. 2023. godine. Pored toga, na djelu je nepotrebna izgradnja velikog broja veoma skupih objekata koji služe samo „provodiocima religije“ u realizaciji religijskih procesa prema vjernicima.

Umjesto da se ogroman novac upotrijebi za dobrobit života vjernika, on se „baca“ na skupe, mnogobrojne i nepotrebne objekte. U svijetu i kod nas za to ima mnogo primjera. Tako su nastali apsurdi da se sada vjerski objekti u Njemačkoj koriste za pravljenje parking-garaža i drugih namjena. Vrlo je jasno da su ova ulaganja u crkvene objekte, kipove, slike i komfor sveštenstva prevazišla granice racionalnog.

U Crnoj Gori „masovnost“ crkvenih objekata ima veoma štetan upliv u religijsko-nacionalna osjećanja. Tako je „nauzgred“ (a nije slučajno) proizvedena možda jedna od najvećih gluposti u istoriji srpskog i crnogorskog naroda, čiji je rezultat podrivanje svih principa pozitivnih religija, civilizacija i Ujedinjenih nacija.

„Ćerandžije“ su uspjele da manipulativnom zloupotrebom civilizacije i religije stvore nerazuman sukob između Crnogoraca i Srba. Umjesto da Crnogorci i Srbi komšijski i bratski druguju, pomažu se i žive zajedno, oni sada žive u iracionalnim tenzijama i sukobima. Da li je ikome jasno zašto? Kakva je korist i za koga od takve političko-religijske nacionalističke ujdurme i nesreće? Takva „proizvodnja“ liči više na neki oblik civilizacijsko-religijskog oboljenja nego na pošten i racionalan život.

Očigledno je da je današnja civilizacija pred izazovom potrebe da na novi način uredi UN (bez prava veta). Očigledna je i nasušna potreba za analogno definisanje (bez fanatizma) i formiranje ujedinjenih religija (UR), ako mislimo dobro sami sebi. Ako se nastavi ovako, i dalje će biti ovako.