Udar na knjigu odlazećeg „meštra“ od kotorske kulture

Piše: Slavko Mandić

Izvršni direktor Kotorskog kulturnog centra, izvjesni Bujke, još koji dan i otići će s mjesta čiju vrijednost nikada nije ni spoznao.
Dobio na lutriju  jer ima člansku kartu FRONT-a, pa kad se kadrovski točak zavrtio, zaustavio se na njegovo ime. Drugoga nije ni bilo. Kapacitet, koji će svojom destruktivnom snagom ubrzo po postavljenju pokazati svu raskoš neprikosnovene gluposti, epskih je razmjera. To je jednostavno talenat koji se rodi i potpuno isti takav nestane iz ovog života kad mu za to dođe vrijeme. Između početka i završetka trajanja, prazan je prostor. Ta vrijednost ga je i preporučila da bude šef od kulture. Jer odavno kultura nije važna karika razvoja našeg društvenog života, a i treba se obračunati sa tradicijom i svim onim vrijednostima kojima smo zadužili svjetsku civilizaciju. Upravo za takav posao izabran je odgovarajući prototip, na vrijeme provjerenih mogućnosti i sklonosti. Ni prvi ni potonji. Sličnih njemu takvome sve je više. Rastu i razvijaju se društvene pojave koje njedre likove i njihova (ne)djela, kao i svaki drugi jednoćelijski organizmi.
Raspravljajući o njegovim nesumnjivim kvalifikativima, koji će preporoditi ustanovu zaduženu za svakodnevni protok žive kulture, koja je, između ostalog, podrazumijevala i promocije knjiga, razumljivih za vlast, umni Savjet je donio većinsku odluku da je u slučaju ovog „kreatora“ isključen svaki vid iznenađenja. On je unikat, odluka je koja će ući u zapisnik  i „kreator“ je krenuo da kreira iz ništa u ništa. Svakoga dana nestajalo je i ono što je opstajalo nakon kataklizmičkih kadrovskih rješenja iz minulog vremena. Jer je talenat radio svoj posao na opšte zadovoljstvo naručioca. I niko mu ništa nije mogao jer je mandat zavrijedio članstvom.
Nema svjedoka da je unikat pročitao knjigu. Bilo koju. Ne od struke, nego od nauke za koju rekoše da se zove politika. Za ovu domaće proizvodnje, knjiga i nije potrebna. Potrebna je samo članska i dizanje ruku u vis, kako to uspješno čini budvanska svetosavka. I sve onda imaš. Zato ovaj nije pročitao knjigu. Možda ni jednu jedinu. Ko zna, jer za taj čin svjedoka nema, ali ima da je navodno on zabranio njeno promovisanje. Napisao je, ili mu je to neko više znaven učinio, jadikovku za žalovanje što je morao da učini strašni sud. Da presudi knjizi. Nema sumnje da bi njemu prijalo da mu stoji zabilježeno u biografiji beščašća, da je na knjigu udario. Ali, nije on. Prije da  je samo izvršilac neke šake jada, koje Kotorani prepoznaše kao otklon od ranijih. Za kojima danas kukaju, a opet bi digli ruku za iste, za mrvu privilegija, ili za neke sitne novce. Većina od njih.
Na kladionici poraznih umova koeficijent je stotinu da ta „mudra i odvažna“ odluka nije stigla iz glave odlazećeg. On ni to ne umije. Kad su mu objasnili kako karijera može da mu se sunovrati što nije prepoznao opasnost literature kojoj je dao zeleno u prvom momentu, pomamio se od muke, preznojio noć prije buđenja i upalio crveno sa lažnim obrazloženjem da narod ova istorijska istina može da uznemiri. Naravno, nije pominjao istorijsku istinu, jer je njegova ideologija, skladno sa onom kolegijalne svijesti, dijelom činjela ovo što je strahovito stradanje Crnogoraca kroz minulo vrijeme.
ON nije znao što je zapisano između korica knjige, pa je zbog toga potpisao pristanak. Nije ni prvi ni potonji koji nije znao svoj posao, ali se ovoga niko nikada ne bi śetio, da nema ovog sramnog čina u kojemu je učestvovao.

Knjiga Jovana Čubranovića “Najveći zločin u istoriji”, izašla u Londonu 1930. godine, a njena promocija zabranjena je u Kotoru 15. februara 2023. godine. To se dogodilo u gradu Svjetske kulturne i prirodne baštine.

Nakon ove sramote i kukavičjeg ćutanja građana na bruku koja ima karakterni predznak i pomanjkanje čojstva, Kotor više ne može da se pofali višenacionalnim i viševjerskim skladom. Tu vrijednost koja je pronosila slavu grada od vjekova pomorstvom kroz cio svijet, uništila je šaka bijede. To nije razorna snaga zbog koje po zakonima fizike moraš pokleknuti. To je ništa na koje su Kotorani brojevima većine pristali.

Zato, neka su obostrano jedni drugima srećni.

A odlazeći, koji nema pojma što je učinio i po čemu je postao „poznat“ biće preraspoređen u neku drugu  sredinu da dokrajči ono što neko drugi iz njegovih redova nije stigao.

“Najveći zločin u istoriji” biće sigurno promovisan u Kotoru.
Žmureći Kotorani moraće da otvore oko i da vide stradanje od kojeg se koža ježi. Naći će se mjesto đe žive odvažni. Na ulici ako treba. Na sred mora ako bude neophodno.
Biće pozvana i nevladina bijeda, jer za mnoge drugačijeg imena nema. I vladina, ako do tada bude trajala.