U obruču smo, Crnogorci

Piše: Nikola Belada

U posljednje vrijeme često sanjam. Tako sam sanjao da je, poslije filma „Svjedok Božje ljubavi“ – 100.000 građana izašlo na ulice. Sanjao sam i da je, poslije potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora – 100.000 građana izašlo na ulice. Opet, sanjao sam da je, poslije sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu od 9. februara ove godine – 100.000 građana izašlo na ulice. Ubi me java, realnost – da smo u podrumu

Slažem se sa pojedincima koji govore o dvije kontrarevolucije u Crnoj Gori, jer sam i ja direktni svjedok. Prva je bila 1989. godine, a druga skorijeg datuma – 2020. godine. Uvod u prvu bio je „miting gladi“ u Nikšiću uprkos tome što je prosječna plata u tom trenutku u Crnoj Gori bila 700 njemačkih maraka. Pojedini izvještači sa skupa su naveli da su se čuli povici: „Hoćemo gusle“, a ne tako mali broj je tvrdio da su učesnici skupa uzvikivali: „Hoćemo Ruse“. Vrijeme pokaza da, umjesto da jačamo institucije, mi golemo ojačasmo – pojedince.

Krajem avgusta 2020. godine, roneći dočekah drugu kontrarevoluciju i odmah – upadoh u mulj. Onda, za tri mjeseca padoše sve institucije, dobismo teokratsku državu, Srpska pravoslavna crkva zadade konačni udarac građanskoj Crnoj Gori i jedini mjerni rezultat za uspjeh postade dokaz da si učesnik litija.

Zaboravi se Tito, socijalizam, Jugoslavija, nesta srednja klasa, kao stub sabilnosti svake države. Moji dojučerašnji drugovi pređoše na drugu stranu prigovarajući mi da sam zaostao. Na današnji dan sam na istom mjestu kao i prije 30 godina. Sam, ali sa uvjerenjem da će oni, koji su me kritikovali, u narednih 20 godina izgubiti orijentaciju o prostoru, vremenu, državi i razumu. Kao i oni ranije.

Da zaključim, nesta Titova Jugoslavija, ja ostadoh u razmišljanju da li ću izgubiti svoju bitnu odrednicu, moguće je gensku, do koje mi je izuzetno stalo, a to je da sam Crnogorac.

Crnogorci, da li ste za period od nekih 40 godina razmislili da vas pod nazivom Crnogorci – crnogorski narod – nema ni u zakonadavnoj, ni izvršnoj, ni sudskoj vlasti? Da li ste se zapitali da za navedeni period ne postoji partija, stranka sa prefiksom „crnogorski“ koja zastupa interese crnogorskog naroda u parlamentu, Vladi ili lokalnoj samoupravi? Nema, jer nas je neko, izgleda, ubijedio da smo globalisti i internacionalisti, ali da ne valja da se busamo da smo i Crnogorci. Ili: da smo prevashodno Crnogorci.

Ali nema nas Crnogoraca jer su nas obmanuli da, kao izvorna crnogorska stranka, samo prosipamo glasove suverenističkog bloka. Nema nas, Crnogoraca, jer su nas doveli u zabludu da crnogorska stranka nosi potencijalnu opasnost od nacionalizma. Nema nas, Crnogoraca, jer nas ubijediše da nam treba zastupnik da se integrišemo u evropsko, demokratsko, građansko, evroatlantsko, kao da je sve to nespojivo sa onim što je u srži i crnogorsko.

Nema nas i ne bilo nas, ni mene zajedno s vama, kad smo dozvolili da svojom voljom postanemo inferiorni, bez glasa, akcije, stava.

Crnogorci sigurno nestaju, ako ne biološki – asimilatorski bez dileme. Da bismo opstali – jer nas barem deklarativno ima preko 45 odsto ukupnog stanovništva, neophodno je u najskorije vrijeme da se na javnoj sceni Crne Gore pojavi – najmanje pet crnogorskih partija. Na taj način, daje se šansa onim apstinentima, čiji procenat nije mali i koji već decenijama bojkotuju izbore, da se opredijele. Postoji više bošnjačkih, srpskih, hrvatskih i albanskih partija.

Ukoliko sve te partije postoje, učestvuju u ukupnom društvenom i političkom životu – i treba da postoje – zašto ta praksa ne važi za Crnogorce i zašto bi to bila opasnost za državu Crnu Goru? U posljednje vrijeme često sanjam. Tako, sanjao sam da je poslije filma „Svjedok Božje ljubavi“ – 100.000 građana izašlo na ulice. Sanjao sam da je poslije potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora – 100.000 građana izašlo na ulice. Sanjao sam da je poslije sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu od 9. februara ove godine -100.000 građana izašlo na ulice. Ubi me java, realnost – da smo u podrumu.

Nešto mi kazuje da su reforme i evolucija utopija. Da bismo opstali, neophodno je prvo da sazre revolucionarna misao. Međutim, još dugo ćemo na to čekati. Dotle, valja organizovano, planski, dogovorno, odlučno ići – u bojkot, po metodu Mahatme Gandija.

Ja sam na Cetinju, čekam.

(Autor teksta je advokat i građanski aktivista sa Cetinja)