U ime popa i Univerziteta popovskog

Piše: Slavko Mandić

Pop Srpske pravoslavne crkve Nikola imenovan je za člana Upravnog odbora nekadašnjeg Univerziteta Crne Gore. Pa što je to čudno? Što se pomamila građanska svijest? I to onaj njen manji dio, koji ne može da podnese ludilo aktuelne vlasti.
U popovskoj državi ko da bude u ORGANIMA do popovi? To pitanje nije umjesno i predstavlja uvredu za zdrav razum.
Jednom davno, valja se prisjetiti, kad je Univerzitet bio u nastajanju birani su ljudi od integriteta. Tačnije, ličnosti čije je obrazovanje plijenilo a etika jasno govorila kakav čovjek treba da bude na čelu Univerziteta. Prvi te daleke 1974. godine bio je dr Mirčeta Đurović, istaknuti društveno-politički djelatnik, ličnost koja je plijenila obrazovanjem, dostojanstvom, elokvencijom, moralnim vrijednostima. Brojne nagrade i priznanja, naučni radovi i publikacije, najbolji su svjedok vremena koji je njedrio ljude od karaktera i znanja koje su na najbolji način mogli da ga prenose generacijama u stasavanju. Bio je to garant razvoja i napretka Crne Gore, njene svijesti i očuvanja tradicionalnih kulturnih i istorijskih vrijednosti.
Ređala su se imena i ređali velikani. Bilo ih je istinski velikih. Onima koji nijesu više s ove strane života stid bi natkrilio čisto lice, da mogu viđet ovaj jad koji se dešava na tlu koji su oni obrađivali čojstvom i sadili moralne postulate generacijama. Ovi drugi ćute u nevjerici.

Danas je slika Univerziteta u potpunosti izmijenjena. Zabradatila je ideološki, o čemu svjedoči pop Nikola. Nije jedini izdanak. Ima ih prilično, spremnih da zaogrnu mantiju onoga časa kad se u potpunosti uvjere da od onih starih više neće biti ništa. To su svakodnevni spavači, preletači. Onih koji su prhnuli na drugu stranu, ne čuvajući se od promjena koje mogu da se dogode, i vjerovatno hoće, još je više. Zakukaće kad se desi što se desiti mora. Jer, ludaci mogu jedno vrijeme, ali ne mogu sve vrijeme.
Na Univerzitetu je sve manje nauke. Nju mijenja religija. Razliku ne treba ni spominjati jer se iz svakodnevnog života vidi koliko nas popovska svijest udaljava od civilizacijskih vrijednosti. Ustoličena u vjerovanju bez dokaza, ona je pristupačnija za polaznike. Mantija preko glave i zacrne i obraz i duša. Plasman strahovjerovanja uspješno se odvija. Ako u ovoj priči ima uopšte i govora o vjerovanju. Više je to politika u kojoj su svakorodni pojavni oblici, poput današnjeg rektora državnog univerziteta, bivšeg Crnogorskog.
Rektor je osnivač kleronacionalnog portala čije bi pominjanje imena značilo uvredu za normalnost. On takav, podržan  onima koji su dovedeni u svoje vrijeme da sačekaju zlu uru, zajahao je na crnogorskim vrijednostima za koje bi najradije da nestanu zanavijek.
Nije sam.
Pročitasmo danas „znamenitog“ člana žirija za dodjelu nacionalne nagrade Miroslavljevo jevanđelje prof. dr Radoja Golovića. Još jedan „gorostas“ u odbrani osvjedočenog mrzitelja Crne Gore nagrađenog Milutina Mićovića, rođenog brata prvog popa Srpske crkve u Crnoj Gori, helikopterski ustoličenog, dok je prštala krv Cetinjana po ulicama i trgovima Grada heroja, za koje je on nedostojan i danas i za vjeki vjekova. „Napadi na Mićovića, kazaće između ostalog univerzitetski profesor, nijesu ništa drugo do napadi na Njegoša, napadi na crnogorsku duhovnu kulturu koja mora biti uništena do temelja da bi na tim ruševinama niklo dukljansko trnje, svakojake utvare i zombiji, sve samo ne Njegoševo cvijeće”.
Ne vrijedi pretjerano ni komentarisati ovo obraćanje profesora čije veličanje propasti Crne Gore i potrebe za takvim činom smatra moralnom dužnošću zbog koje je Mićović zaslušio nacionalnu nagradu, ali je treba pomenuti da se ne izgubi kad ovo zlo vrijeme jednoga dana prođe.
Sve voda oprat može, ali crn obraz nikada, govorila mi je baba kad sam preko ljeta bio sa njom na selu i upijao mudrosti izatkane na iskustvima koje je bilježio život svakodnevno.
A koliko crnih obraza danas crnoobrazi ovom napaćenom Crnom Gorom? Ne zna im se broj.

Izabraće takvi zimovanje neđe đe snijega ima na pretek. Skijaće i sankaće svoj um na svoju osojnu, ili razumljivije zaštićenu stranu. Onu prisojnu, osunčanu čuvaće kad prođe ovo ljudsko zastiđe da zagrabe kao što su i ranije. Znaće to, bez sumnje, dobro da urade.
Ne śećam se da li rekoh da voda oprat može sve sem crnog obraza? Možda rekoh. Ali to nije važno.

Obraz je ipak najvažniji, još kad svijetli i u dobru i u zlu!

Koliko ga ima u današnjoj popovskoj Crnoj Gori, prosudite sami.